Nakon punih 28 godina britanski ratni izvjestitelj Paul Davies vratio se u Dubrovnik gdje je u jesen 1991. iz opkoljenog Dubrovnika izvještavao za ITN.
- Bio je to jednostrani rat, to sam odmah shvatio. Upoznao sam turističke djelatnike, konobare, recepcionare, morali su uzeti puške, i to većinom lovačke, dok su s druge strane bili borbeni zrakoplovi, brodovi i tenkovi, govori - rekao je Davies za HRT i dodao da se sjeća svakog detalja jednomjesečnog boravka u opkoljenom Dubrovniku.
Davies ovih dana u Dubrovniku sa sinom snima priču o tome koliko se grad promijenio poslije rata. Prisjetio se ratnih strahota o kojima je svjedočio i na Haškom sudu.
- Mi smo tek kad je Paul otišao, shvatili što je on nama tad značio. To je značio prozor u svijet, on je bio naša informacija koja je prenesena u svijet, koju mi nismo mogli drukčije prenijeti - rekao je dubrovački branitelj Božo Burić.
Snimke iz odsječenog Dubrovnika slao je gliserima Odreda naoružanih brodova. Kruži priča da su upravo njegovi izvještaji potaknuli čelnike svjetskih velesila da izvrše pritisak na vodstvo Srbije, što je rezultiralo višednevnim prekidom vatre. Međutim, on skromno odgovara da nisu sve zasluge njegove.
- Čuo sam tu priču, sviđa mi se. Ali ne mogu preuzeti tolike zasluge. Moja uloga u svemu nije bila velika, ali ako je imalo spasila ovo posebno mjesto od dodatnog razaranja, vrijedilo je - rekao je Davies za HRT. Počast, kako kaže, najvažnijem novinarskom zadatku u karijeri, odaje snimanjem priče o svojoj posebnoj vezi s gradom, u čemu mu pomaže i sin. Tek nakon toga mirno može otići u mirovinu, dodaje.
Nakon sastanka s dubrovačkim gradonačelnikom Matom Frankovićem poručio je kako su mu ta četiri tjedna bila jedno od najvažnijih razdoblja u radnom vijeku.
Dubrovnik je broj jedan među mojim pričama
- Već sam pedeset godina novinar i blizu sam kraju, a Dubrovnik je svih tih godina broj jedan među mojim pričama. Vrlo je poseban osjećaj vratiti se i vidjeti da grad izgleda prelijepo, a ne onako kako sam ga zapamtio 1991. godine kada je gorio i bio zasut granatama, izjavio je Davies novinarima.
Za ratno iskustvo u Dubrovniku rekao je kako je bilo jedinstveno jer je bio nov u ratnom izvještavanju. - Našao sam se u situaciji gdje su bile dvije strane, bitka i opsada predivnog mjesta, a sve se činilo potpuno jednostrano. To me odmah pogodilo. S jedne strane sam upoznao ljude s lovačkim oružjem, a s druge strane zrakoplovi koji bombardiraju, brodovi koji s mora zasipaju granatama, a na vrhovima brda tenkovi i artiljerija, istaknuo je.
Opisao je i svoju zgroženost kada su agresorska JNA te crnogorske i srpske paravojne postrojbe počele granatirati staru dubrovačku gradsku jezgru.
- Čak i kad je bilo loše, kad su bombe padale na Srđ i staru gradsku luku, nismo mislili da će gađati povijesnu jezgru. Smatrali smo je utočištem koje neće biti uništeno. Onda smo jednog dana s balkona Hotela Argentina s britanskim konzulom i promatračima Europske zajednice vidjeli navođene projektile kako lete i eksplodiraju na gradskim zidinama, poručio je.
Netko je pred našim očima htio uništiti jedno od najposebnijih mjesta na svijetu
- Nismo mogli vjerovati da se to događa s jednim od najposebnijih mjesta na svijetu. Netko je to htio uništiti pred našim očima, prisjetio se britanski novinar i napomenuo kako je svijetu trebalo puno vremena za reakciju, dijelom i zbog pokušaja kontrole medija i propagande.
Podsjetio je i kako je bilo pokušaja negiranja onoga što se događalo u Dubrovniku, pa je izrazio ponos što je bio dio jedine televizijske ekipe koja je uspjela poslati sliku stvarnih događanja u svijet.
- Znam da je poruka stigla do moćnih i utjecajnih ljudi u Washingtonu, Moskvi i Pekingu. Čuo sam priču i jako mi se sviđa, premda je nemoguće uzeti toliko zasluga, da je naš rad nagnao te vođe na reakciju, nakon čega je nekoliko dana bilo primirje. Nadam se da smo napravili razliku. Zato smo bili ovdje, istaknuo je Davies.
Kad je nakon 28 godina stigao u Dubrovnik, kaže, prva misao mu je bila koliko je grad prelijep te da je opet kod kuće.
- Osjetio sam se kao kod kuće. Kad sam opet došao u Hotel Argentinu sreo sam dvoje zaposlenika iz ratnog vremena 1991. godine. Prvo što su mi rekli bilo je: 'Dobro došli kući!'. To je vrlo posebno, tada se osjećam kao Dubrovčanin, istaknuo je.
Priča o povratku u Dubrovnik, sličnosti i razlike u odnosu na rat
Kazao je da je u Dubrovnik došao napraviti priču o svom povratku u Dubrovnik nakon 28 godina i osvrtom na posebnost mjesta, ali i sličnosti i razlike u odnosu na rat. - Neobično mi je raditi laganu priču, jer sam godinama bio ratni izvjestitelj. Od ranog jutra smo na nogama, već smo dočekali dva kruzera i grad je pun ljudi. Koliko god su novi izazovi teški, puno su bolji od onih kojima sam svjedočio, rekao je Davies.
On je u grad pod opsadom s ekipom stigao brodom "Slavija" i ostao do kraja studenoga. Pola ekipe napustilo je grad s promatračima Europske zajednice, a Davies i njegov snimatelj su ostali još duže. Snimke su slali gliserima Odreda naoružanih brodova.
- I novinari su u ratu platili veliku cijenu jer su mnogi poginuli. Za nas je to bio početak, jer se rat preselio u Bosnu gdje smo izgubili puno kolega. Tada se ratno izvještavanje počelo mijenjati jer smo mi novinari postali meta. U Dubrovniku smo vidjeli početak toga. Velika razlika je u ratnom izvještavanju u devedesetima i danas, jer se promijenilo do neprepoznatljivosti. Danas su novinari meta još puno više nego onda, rekao je Davies.
U nekoliko je prilika osjetio strah od smrti. - Jednom me na zidinama odbacila granata s broda. Slično se dogodilo i u Čečeniji. To je bio rizik koji sam prihvatio kao dio posla. Sretan sam što sam nakon svih iskustava zadržao razum te imam puno lijepoga čega se mogu sjećati, a Dubrovnik je među najljepšima, naveo je.
Gradonačelnik Franković izjavio je kako se Dubrovčani moraju uvijek sjećati ratnih vremena i ljudi koji su branili grad, ali i pronosili istinu u svijet. - Šteta na spomeničkoj baštini bila bi višestruko veća da u svijet nisu poslane slike stradanja. Tadašnja srpsko-crnogorska vojska vjerojatno bi razrušila Dubrovnik. Poslane su jasne poruke o ludilu i želji jednog naroda da osvoji nešto što nikad nije bilo njihovo, ustvrdio je Franković.