Novozagrebački neboder. Josip (32) s terase miče čisto, suho rublje, Marin (29) postavlja stol. Stan miriši na bosiljak i šalšu od rajčica. Negdje iz susjedstva dopire Nick Drake. Josip sjedne pa k’o u nekoj nelagodi izusti: - Već mnogo godina želim postati roditelj. Potom šuti, dugo. - Puno prije no što sam upoznao Marina htio sam imati dijete. Imao sam nekoliko višegodišnjih veza, no bivši partneri nisu bili zainteresirani za djecu.
Kao kad pitaš ženu
Marin je prvi s kojim sam o tome počeo ozbiljno pričati i planirati, zaljubljen i sretan. Konačno je sreo “srodnu dušu”, “osjećam da je ovo doista to i zato sam spreman i za roditeljstvo”, tiho će.
- Reci joj zašto hoćeš dijete… da ljudi razumiju - ohrabruje ga Marin.
- To je kao da pitaš neku ženu zašto bi htjela biti majka, možda je to unutarnji majčinski instinkt, potreba da dio sebe neupitno daš nekome, da se brineš za nekoga. Isto se događa gomili muškaraca u mojoj dobi. I oni, kad nađu ženu koju vole, požele dijete… Tako je i meni. Na fakultetu sam dosta radio s djecom, volontirao. Imam nećake i nećakinje koje obožavam, volim djecu… Marin mu upada u riječ: - Još od srednje škole, pa cijeli faks, često sam razmišljao o svom budućem djetetu. Imao sam jako lošeg oca koji je ocem postao 'po defaultu'.
Opipljivo zajedništvo
Bio je to onaj poznati obrazac 'sad sam se oženio, imam tri banke, imamo stan i sad trebamo napraviti dijete…', nikada nije ni emotivno niti na druge načine puno ulagao u mene. Volio bih imati dijete, dati mu ljubav, pažnju, gledati u kojem smjeru ide, poticati ga da ostvari svoje snove. Volio bih dokazati sebi da se može biti bolji otac, da se može bolje od onoga što sam ja imao… - iskreno će.
Njihovi slovenski prijatelji, homoseksualni par, postali su roditelji djeteta koje im je u Americi rodila surogat majka. - Kad sam ih prvi put sreo, samo sam šutio i upijao osjećaj zajedništva koji je tako 'opipljiv' u toj obitelji, baš se osjeti ljubav i povezanost njih i kćeri. Marin i ja bismo mogli djetetu pružiti dobar dom, dobru obitelj. Htio bih imati normalan obiteljski život s djecom… - govori Josip.
Normalnost s djecom
Što je to 'normalan obiteljski život', pitam. - Da, provokativno je kad to kaže gay osoba? - odvrati. - Ne, provokativna mi je ta sama sintagma 'normalan obiteljski život s djecom' - kažem. - Dobro, daj ti heteroseksualna katolkinjo, majko, kaži što je 'normalan obiteljski život s djecom - jetko će. - Obitelj u kojem postoji roditelj ili roditelji, biološki ili stečeni, i dijete ili djeca, zajednica koja djeci osigurava odrastanje u sigurne, samosvjesne, poštene, empatične ljude… - izgovaram.
Istina oslobađa
Iako su dečki zajedno relativno kratko, godinu dana - obojica su sigurni da je to prava ljubav i dugotrajno zajedništvo. U međuvremenu su upoznali Marinovu majku i Josipove roditelje. Godišnji odmor provest će kod Josipovih, u obiteljskoj vikendici. Često i vikende provode kod Josipovih.
- Kad su se naši trebali upoznati bili smo jako nervozni, valjda kao i svaki heteroseksualni par kad odluči međusobno upoznati roditelje. Na kraju je sve ispalo super - smiju se dečki.
Kako su roditelji prihvatili gay sinove? - Kad sam im prije puno godina kazao, tata je odmah rekao da je to O.K., iako nije imao pojma o homoseksualnosti i nije nikog 'takvog' poznavao. Ali, prihvatio je mene kao svoje dijete, zasuo me stotinama pitanja, tražio puno objašnjenja, ali mi je odmah dao do znanja da je uz mene. Mama je pak šutjela neko vrijeme, dok je to procesuirala u glavi i srcu. Ubrzo je i ona imala hrpu pitanja i rekla da je uz mene.
Njima je najbitnije da sam ja sretan, pitali su me jesam li imao problema, zanimale su ih znanstvene činjenice, općenite stvari o homoseksualnosti… Roditeljima sam morao reći istinu, no njima sam ostavio da oni, ako i kad odluče, o tome kažu široj rodbini. Nakon nekog vremena su poželjeli upoznati neke druge roditelje gay osoba i išli smo na radionice.
Čekanje boljeg zakona
Uređuju zajednički veliki stan. Vode me u sobu koja će, uspiju li, postati - dječja. Što su sve spremni napraviti da postanu roditelji, s obzirom na to da u Hrvatskoj nemaju zakonsko pravo? - Homoseksualni muški par može posvojiti dijete samo kao samohrani roditelj, to je zakonom dopušteno, ali u praksi centri za socijalni rad to vrlo rijetko rade. Znam samo za jedan takav slučaj, ali mislim da muškarac nije gay.
Znači, morali bismo tajiti da živimo u istospolnoj zajednici, što je loše. Postoji i mogućnost usvojenja djeteta iz inozemstva, iz neke siromašne zemlje. Nedavno su prošli radionice koje su bile organizirane za homoseksualne parove koji imaju djecu i one koji žele imati djecu. Nas dvojica kao gay par smo se ustručavali osobno zvati i pitati jer mislimo da si time možda zatvaramo i tu mogućnost, Josip će dok mu se oko nogu uporno mota lijepa labradorica.
Marin širi ruke: - Čekamo bolje zakonsko rješenje kod nas… realno možemo se iseliti u Ameriku na godinu-dvije i tamo pokušati surogat majčinstvom dobiti dijete. Razmišljali smo i da nam prijateljica 'iznajmi' maternicu - ali onda se samo jedan može upisati kao otac, a drugi nema nikakava prava.
Što je fair play?
Što kažu njihovi roditelji? - Nismo puno pričali o tome, ali mislim da bi moji bili sretni da dobiju još jedno unuče - Josip će o svojima. - Moja mama se boji da bi to dijete bilo šikanirano od sredine, da bi imalo problema - govori Marin.
Je li 'pošteno' zbog vlastite želje za djetetom u većinski homofobni svijet dovesti dijete gay roditelja, modificiram argumente Marinove majke. - Kad je Josip prvi put spomenuo da želi dijete, bio sam protiv. Nije da ne želim dijete, ali ne želim dijete u ovom društvu.
Vrijeme da se krene
Josip kima glavom: - Godinama sam i ja mislio da to ne bi bilo fair prema tome malenom stvorenju, jer bit će ovdje stigmatizirano samom činjenicom da ima gay roditelje koje većinski dio zajednice ne prihvaća. Sad kad vidim kako sretno i dobro uklopljeno u sredinu žive djeca homoseksualnih parova koje poznajem mislim da je sazrelo vrijeme… da i ja mogu konačno biti roditelj. Slično danas razmišlja i njegov partner.
Pogled mi u toj nesuđenoj dječjoj sobi pada na hrpu uredno složenih košulja. Josip se ispričava, kaže to treba u ormar, nije stigao. On je onaj koji posprema, Marin onaj koji kuha. - Ja slažem odjeću, Marin zna pitati gdje su mu čarape, hlače, isto k'o što je nekad pitao mamu. Izvuče majicu s dna police i sve rasturi. Sad mu to više i ne dopuštam, nego pitam što hoće i donesem…. - smije se.
Vraćamo se na temu. - O našim pravima odlučuju političari od kojih većina nikada nije pročitala niti jednu studiju o utjecaju gay roditelja na seksualnu orijentaciju djece. Vječiti je strah da će gay roditelji odgojiti gay dijete. Potpuno neutemeljeno.
Licemjerne teorije
Prva istraživanja počela su još početkom 1970.-ih u Americi. Pokazala su da je homoseksualnosti kod djece odrasle u istospolnim zajednicama prisutna u jednakom postotku kao i kod djece odrasle u heteroseksualnoj zajednici.
Dokazno je da život u obitelji gdje su roditelji homoseksualci nema nikakvog utjecaja na seksualnu orijentaciju djece. Paralelno su pratila i podobnost gay parova za roditeljstvo i tu se pokazalo da je to jednako kao i kod heteroseksualnih parova, ako ne i bolje jer se radi o tolerantnijim osobama koje su se kroz život već susrele sa diskriminacijom - kaže Josip.
- Kako je to licemjerno, s jedne nam strane govore da smo bolesni, da je homoseksualnost bolest, a s druge da će dijete rastući s homoseksualcima i samo postati gay.
Pa nek se onda odluče koja im je teorija draža - je li bolest ili je socijalno uvjetovano?
- Marin će dok stavlja labradorici uzicu, znak da je vrijeme za šetnju.