'TITO I DRUGOVI'

Jutarnji donosi najzanimljivije detalje iz knjige: Tito je ubijanje zarobljenika 1945. smatrao pravednim činom

    AUTOR:

  • OBJAVLJENO:
  • 15.02.2012. u 12:23

Na sastanku OZNA-e 1944. odlučeno je da sve protivnike treba fizički istrijebiti

Dok su borbe u Srbiji još trajale, odvijala se intenzivna diplomatska bitka u Moskvi, gdje je između 9. i 18. listopada 1944. godine uz sudjelovanje Staljina i Churchilla organizirana konferencija Tolstoj. Britanski je premijer došao u sovjetski glavni grad posve svjestan toga da ga je Tito prevario te da je njegov položaj u podunavsko-balkanskom prostoru nadasve slabašan. Na to upućuju i riječi Harolda Macmillana, britanskoga ministra za Sredozemlje, koji je u jednom izvještaju napisao: “Ne smijemo se praviti slijepi glede toga da smo strategijom koja je sve naše snage usredotočila na Zapadnu Europu propustili priliku da steknemo utjecaj u Rumunjskoj, Bugarskoj, Jugoslaviji, Albaniji i Grčkoj, tako da nam ostaje jedva dovoljno snage za završetak borbi u Italiji. Bez sumnje moramo blefiranjem postići što se još može postići, a pritom ne smijemo tako očigledno varati da nas može svatko bez imalo muke razotkriti.”

Boljševička revolucija

Takav je “blef” bio i Churchillov prijedlog Staljinu o podjeli sfera utjecaja na Balkanu i u Podunavlju (što se Jugoslavije tiče, omjer je trebao biti 50% prema 50%)… Britanski je premijer, naime, diktatoru nudio ono što je Crvena armija već imala ili joj je bilo nadohvat ruke, dok je za sebe tražio politički utjecaj na područjima gdje, izuzmemo li Grčku, još nije bilo engleskih postrojbi. Staljin, koji nije htio nepotrebno pogoršavati odnose sa Zapadom, taj je prijedlog prihvatio. Churchillu je, naime, tvrdio da ne namjerava pokrenuti boljševičku revoluciju u Europi te je kao dokaz za tu tvrdnju navodio svoju politiku u Rumunjskoj, Bugarskoj i Jugoslaviji. No Moskovski sporazum nije baš utjecao na razvoj događaja... Da se iza kulisa nešto sprema protiv njih naslutili su već potkraj travnja ili na početku svibnja 1944. godine, kada je Randolph Churchill u izljevu bijesa spomenuo podjelu interesnih sfera između njegova oca i “ujka Joea” . Kada je sljedećeg rujna Staljin povjerio Kardelju sadržaj sporazuma s Churchillom, Jugoslaveni su bili ogorčeni zbog činjenice da je njihova zemlja postala predmetom cjenkanja, govoreći kako ne žele postati moneta za potkusurivanje u trgovini velikih sila. (…)

Dok se tako počela javljati mogućnost ozbiljna sukoba sa zapadnim saveznicima a jugoslavenski odnosi s Moskvom bili su sve prije nego idilični, glavnina partizanske vojske borila se s postrojbama generala Löhra, koje su se očajnički nastojale probiti do austrijske granice i ondje se predati Britancima. Posljednjih su sukobi bili u južnoj Koruškoj, u vrijeme kad je drugdje u Europi već tjedan dana vladao mir. Dana 15. svibnja 1945. godine Treća armija pod zapovjedništvom generala Koste Nađa zarobila je 30.000 vojnika, među njima dvanaest ustaških generala i vođu crnogorskoga četničkog pokreta, te 20.000 civilnih bjegunaca. (…) Oslobodilački je rat bio gotov, no građanski je rat svuda u Jugoslaviji bjesnio još mjesecima i godinama, do potpune likvidacije svakog otpora pobjedonosnom komunističkom režimu. I pošto su njegovi protivnici bili oko 1947. godine uglavnom uništeni, etnička mržnja koja je posijana još prije rata te se u ratu zaoštrila do krajnjih granica tinjala je među jugoslavenskim narodima i dalje, usprkos pobjedonosnoj propagandi koja je proglašavala jedinstvo…

Odluka je pala

Tito je, doduše, 14. svibnja izdao zapovijed da treba pošto-poto spriječiti ubijanje ratnih zarobljenika i zatvorenika, a osumnjičene za ratne zločine izvesti pred sud. “Sve ratne zarobljenike izručiti glavnim stožerima Slovenije i Hrvatske.” No već je 18. svibnja ukinuo spomenute stožere i njihove postrojbe priključio JA, vjerojatno i pod dojmom informacija o opasnosti oružanoga sukoba s Britancima i Amerikancima na zapadnoj granici. Kako su partizanske snage 1. svibnja oslobodile i zauzele Trst i Goricu, dogodila se, naime, velika napetost između Beograda s jedne, te Londona i Washingtona s druge strane, jer su saveznici zahtijevali bezuvjetno povlačenje partizana s ovoga strateški važnog područja (bili su spremni ići do Ljubljane). Osjećaj ugroženosti, koji je naočigled takva razvoja događaja obuzeo jugoslavenske vođe, još ih je vjerojatno učvrstio u uvjerenju da je nužno što prije “uništiti” zarobljene ili vraćene jugoslavenske kolaboracioniste. Približno 30.000 uspjelo ih se probiti u južnu Korušku, no Britanci su većinu njih vratili u domovinu, iako nisu mogli gajiti iluzije o njihovoj sudbini. O krvavu sudu koji je uslijedio s Titom i oko Tita bilo je govora u mnogim prigodama potkraj rata, uz ostalo i na sastanku načelnika Ozne kojim je predsjedavao Aleksandar Ranković potkraj prosinca 1944. u Beogradu. Na njemu je odlučeno da će sve pripadnike kvislinških postrojbi fizički istrijebiti. Konačna odluka o tome kako postupiti s njima vjerojatno je donesena u Zagrebu na strogo povjerljivom vojnom savjetovanju Tita sa zapovjednicima četiriju armija JA na temelju ocjene trenutačnoga strateškog položaja. Bojali su se, naime, da bi se kolaboracionisti u slučaju sukoba sa zapadnim saveznicima stavili na njihovu stranu i postali nekakav “trojanski konj” ili “tempirana bomba”.

(priredio Tvrtko Jakovina)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista

Izdvajamo