NOVI MODEL

JUTARNJI PREDLAŽE Uvesti porezne olakšice za one koji se školuju

    AUTOR:
    • Arhiva

  • OBJAVLJENO:
  • 17.03.2014. u 10:55

Ranko Šuvar / CROPIX

Živimo od tuđeg novca, sitnog rentijerstva i uhljebljavanja. Dalje tako više ne možemo

Svi već znamo da je globalno tržište rada u najintenzivnijim promjenama do sada, a taj trend će se i nastaviti. Hrvatska je do sada bila u relativnoj izoliranosti i stagnaciji. Naša je depresivna ekonomija određena potrošnjom tuđeg novca i sitnim rentijerstvom, pri čemu ono ima dva dominantna aspekta.

Prvi je prihod od turizma, u čemu je i dalje prevladavajuća “nezarađena” komponenta, ona koja se sastoji od skupljanja vrhnja sa “sunca i mora”, a bez kojeg bismo do sada više puta bankrotirali. Drugi dio sitnog rentijerstva je sustav “uhljeba”, vojske ljudi koji se nakon svakih izbora zaposle na suvišnim radnim mjestima u javnom sektoru i, uglavnom bez mjerenja uspješnosti, mogli su računati na iznadprosječne plaće i neopterećujuća namještenja.

Ovome treba dodati i veliku kastu povlaštenih tvrtki iz privatnog sektora koje su lagodno rentijerski živjele od “uspješne suradnje” s javnim.

Ipak, ovaj model “razvoja” je gotov i Hrvatska se mora mijenjati. Ključnu ulogu u tome ima školstvo, odnosno šire gledajući - obrazovanje stanovništva, i najšire - stav o obrazovanju. Ova uloga je dvojaka: kako radi stjecanja dugoročne održivosti, koju trenutno nemamo na željenoj razini, tako i koliko-toliko kvalitetne srednjoročne reakcije na sve veće otvaranje dinamici međunarodnih tržišta (i jedini je izlaz iz postojeće depresivnog polaganog propadanja).

Pogledajmo najprije neke depresivne podatke o obrazovanju u Hrvatskoj. Na modernom tržištu rada najvažniji su stavovi i vještine značajniji od formalnog obrazovanja. A oni se stječu tzv. cjeloživotnim obrazovanjem.

No, prema zadnjim podacima Eurostata, samo 2,6% građana Hrvatske je u 2013. bilo uključeno u cjeloživotno obrazovanje, definiramo kao postotak populacije u dobi od 24 do 65 godina koje se na neki način obrazovalo. U EU prosjek je 10,7 %, a gori od nas su samo Bugarska i Rumunjska. Ovdje ne govorimo o 8 p.p., nego o faktoru “puta 4”.

A sad neki depresivni podaci iz osnovnog i srednjeg školstva. Prema DZS-u, u posljednjih deset godina broj učitelja u osnovnim školama porastao je 16%, iako je broj đaka pao za oko 16%. Tako smo u školskoj godini 2002./2003. imali 14,2 đaka po učitelju, a 2012./2013. samo 10,3. Slično, u srednjim školama je 6% manje đaka, ali 27% više nastavnika, pa je broj učenika po nastavniku pao sa 9,9 na 7,4.

No, to samo po sebi ne bi bio problem kad bismo imali kvalitetne rezultate. Nažalost, prema relevantnim PISA rezultatima, Hrvatska je i dalje pri samom dnu u EU prema znanjima 15-godišnjaka. Lošiji od nas su samo Rumunjska, Bugarska, Grčka i Slovačka. U visokom obrazovanju broj se studenata po nastavniku i najviše smanjio, ali kao što znamo, Bologna je značajno podbacila u odnosu na očekivanja.

Zasigurno jedan od značajnijih uzroka je i ovdje rentijerstvo i uravnilovka, igranje na masu umjesto kvalitetu. Primjerice, iako je u nižem srednjem obrazovanju plaća u odnosu na BDP veća od prosjeka EU (1,28% od BDP per capita, u odnosu na 1,18% u EU), omjer najvećih plaća prema početnima je samo 1,36, za razliku od 1,58 u EU. Ovakav sustav proizvodi demotivirane nastavnike, koji ne mogu adekvatno obrazovati mlade.

Pitanje je što učiniti? Uočavamo da ništa ne moramo učiniti. Sve je stvar odabira. Svaka zemlja konkurentnost postiže na nekoj razini blagostanja, a čak i na ovoj bijednoj razini produktivnosti, uz sitno rentijerstvo od geostrateškog položaja te prelijevanje viškova radne snage (uglavnom najboljih) u inozemstvo, Hrvatska može dugo izdržavati kao gospodarska i društvena žabokrečina u stanju latentnog bankrota, uz pokoji lom.

Argentina, nekad jedna od najbogatijih zemalja svijeta, već sto godina polako propada, a ljudi ne umiru od gladi, što pokazuje da je stanje trajne dekadencije moguće. Sve je stvar očekivanja i njihovih ostvarenja. Ali naši ljudi ipak žele imati europski životni standard - stoga nam preostaje mijenjati se. Jer mijenja se onaj koji se ne mijenja.

Za rast produktivnosti i standarda potrebne su dvije stvari: kapital i kvaliteta ljudskih resursa. To je nužno za ono što Phelps naziva “vibrantno” gospodarstvo (za biti “dinamičko” u njegovu značenju nemamo previše šansi). Odnos prema kapitalu u Hrvatskoj je još perverzan, smatra se da je bolje manje nego više.

Tako, primjerice, sindikalni vođa naše najveće tvornice, kojoj je nužna privatizacija i dokapitalizacija, uzvikuje, a mnogi mediji likujući prenose: “Mi u Petrokemiji mrzimo svaki kapital!” Ministar ga pak imenuje u povjerenstvo za privatizaciju. Trebamo li se čuditi da je privatizacija zaglavila, tvornica pred propašću, a mnoštvo radnika koji se nisu cjeloživotno obrazovali i sada nisu zanimljivi tržištu rada lako moguće pred krajem svojeg radnog vijeka?

U kvaliteti ljudskih resursa važno je nekoliko aspekata: kvaliteta menadžmenta u tvrtkama, kvaliteta javne uprave, uključujući političare i kvalitetu radne snage u cjelini. Suprotno egocentričnim stavovima, kvaliteta naših menadžera u prosjeku je prilično loša, ali tu država ne može učiniti ništa, prilagodbe će biti organske, sukladno razvoju gospodarstva (primjerice, pogledajmo značajne pomake u kvaliteti menadžera u turizmu).

Ipak, na kvalitetu radne snage država može utjecati, i srednjoročno i dugoročno. U dugoročnom aspektu nužne su promjene u obrazovnom sustavu koje su očite iz iznesenih podataka: cijeli sustav mora biti efikasniji, orijentiran učinku i motivirajući, a u visokom školstvu mora se uvesti odgovornost. Primjerice, upisne kvote moraju biti u skladu s potrebama tržišta rada i bilo bi odlično uvesti sustav vaučera, kao što postoji u Švedskoj i drugim zemljama.

Za srednjoročni učinak nužno je unaprijediti cjeloživotno obrazovanje, motivirati ljude da se obrazuju. U javnom sektoru, gdje će se smanjiti broj zaposlenika, država može imati i direktnu ulogu kako bi te ljude pripremila za otvoreno tržište rada. Na tržištu rada u cjelini uloga država može biti poticajna, ali je moguće razviti sustave i alate koje inertnoj “radnoj snazi” omogućavaju lakši iskorak u novi pristup, primjerice nešto poput National Careers Service u Velikoj Britaniji.

Ali jako je važna promocija važnosti cjeloživotnog obrazovanja te poticajna porezna politika za poslodavce i građane. Zašto troškovi edukacije ne bi bila porezno odbitna stavka za građane?

Ipak, najveći problem je iskrivljena slika o tome što znači sigurnost na tržištu rada. Javnosti se nametnula teza da se sigurnost sastoji od što rigidnijih ugovora o radu za oko 200.000 zaposlenika u javnom sektoru, što se predstavlja kao opći interes svih radnika. Nezaposlene nitko i ne spominje.

Tko zastupa 400.000 nezaposlenih kojima te rigidnosti izuzetno odmažu? Dolazimo do zaista čudnih stvari kad se politika povlači pred prijetnjama javnih službenika o “grčkom scenariju”, iako su u Grčkoj upravo u tom scenariju deseci tisuća radnika u javnom sektoru preko noći izgubili posao. U svakom slučaju, jer se moramo mijenjati ili ćemo doživjeti kakav lom, ove će se rigidnosti tim jače slomiti upravo na zaposlenicima javnog sektora čim se dulje održavaju.

Zaista je bitno razumjeti da se stabilnost društva postiže njegovim dinamiziranjem, a to znači prilagođavanjem tržišnim okolnostima (prosječan Hrvat treba postati svjestan postojanja tržišta ne samo kad se kupuje automobil - jer tu je vješt - nego i kako se za njega u stvari zarađuje).

Država može puno učiniti i u poticanju razumijevanja suvremenog gospodarstva koje će ljudima omogućiti da samostalno i što zrelije razmišljaju o svojim opcijama. Hrvatska je zaglavila negdje između socijalizma i kapitalizma, u stvari u groznoj kombinaciji socijalizma, korporatizma i korupcije, pa ljudi uglavnom imaju potpuno pogrešno mišljenje o tome kako funkcionira tržište.

Na toj meta razini najbitniji bi bio prosvjetiteljski napor u financijskoj edukaciji stanovništva. Kad bi ljudi razumjeli što je štednja, što su investicije, što je srž tržišne ekonomije (=suvremenog društva), kako su kapital i produktivnost povezani, zasigurno bi zrelije razmišljali i o svom osobnom razvoju, tj. stalnoj edukaciji. A izbjegle bi se i mnoge negativne posljedice, poput one da je velik dio hrvatske radne snage “osuđen” na stagnaciju jer nemaju želje ni prilike “ići za kvalitetnim poslovima” jer rade kako bi otplatili skupi kredit za skupu nekretninu.

Edukacija je danas radikalno dostupnija nego prije. Online tečajevi nobelovaca su besplatno dostupni na internetu. Što ujedno pokazuje i koliko je danas (u svijetu) blagostanje značajno veće nego ikada, ponajviše u dimenzijama koje BDP ne može zahvatiti (tečaj zadnjeg nobelovca Shillera iz financija na Yaleu dostupan je besplatno online!).

Ponajviše je stvar pojedinca koliko će zahvatiti od toga blagostanja, a koliko će biti ogorčen i samosažalan. Ipak, u ovako stagnirajućem društvu prosvjetiteljska i poticajna uloga države može biti velika.

• Autor je osnivač vodećih tvrtki na tržištu rada, MojPosao, portala za pronalaženje poslova, i SELECTIO, za potragu za kadrovima, te poznati investitor

Izdvajamo