IZ KNJIGE 'TITO I DRUGOVI'

Jutarnji u feljtonu donosi: Tito je Pepicu nagovarao na ménage à trois, što je Kardelj s gnušanjem odbio

Tito je strastveno volio žene. Spolnosti se nije odrekao ni u doba najstrože ilegale ili najteže partizanske borbe, da poodmakle godine i ne spominjemo. Još se u starosti sjećao štajerske grofice kojoj su se sviđali mladi revolucionari koje je skrivala i za njih održavala partijsku vezu. Bez pretjerane zahvalnosti njezini su je štićenici zvali Parteistrohsack ili partijska slamarica

Tito je bio čovjek jakih strasti, što se tiče osobnih želja i apetita, u hrani i piću, u ljubavi i mržnji, u donošenju značajnih odluka te u odnosima u obitelji, sa suradnicima i osobljem. “Tito zna u potpunosti uživati u životu”

U razgovoru je bio opušten, pri čemu u četiri oka s drugovima nije osobito pazio na riječi. “Tito je bio impulzivan čovjek”, piše Dedijer. “Znao je kako pogoditi neke stvari, da ih iskaže narodski, sa svim našim uobičajenim glagolima.” No pritom valja reći da je nadzor nad sobom gubio samo u najkritičnijim trenucima, a i to tek nakratko. Volio je ugostiti ljude, pa je društvene prigode, primanja, objede ili filmske predstave često iskorištavao za političke razgovore i odluke od najveće važnosti.

Politički vicevi

Za razliku od Staljinovih pantagruelskih “večerinki”, svoje goste nije silio na prekomjerno pijenje i neprimjereno ponašanje. U kasnijim godinama nakon večere (ali i danju) nije odbijao čašu viskija, o kojem je govorio da ga je Churchill naučio kako ga treba piti. Alkohol mu je razvezao jezik, znao je biti nasmijan, ugodan, duhovit, a rado se šalio i na svoj račun - to je bio dio njegova prirodnoga ili stečenoga šarma. Od majke je naslijedio lijep glas te je rado pjevao narodne pjesme i popijevke. Od nje je naučio i kuhati, a u godinama ilegalnoga života to je umijeće i usavršio. Volio je političke viceve, a kada su oni u 1960-im godinama nastajali svakodnevno, njegov se osobni tajnik morao pobrinuti za to da dođu do njega. Obično im se srdačno smijao, iako su bili oštri i prema njemu. Znao ih je i sam smišljati na svoj račun. Kada je potkraj 1970-ih godina, dolazeći iz inozemstva, pristao u beogradskoj zračnoj luci, u delegaciji koja je dočekivala njega i pratnju, ugledao je Stevana Doronjskog, predsjednika Prezidija SKJ. “Tamo su. Dobro, režim je još na vlasti - možemo se iskrcati”, rekao je. Znao je očarati čak i ljude koji nisu bili pod utjecajem njegove karizme. Za posjeta Kijevu 1973. godine, za stanke u operi, Brežnjev se digao i počeo recitirati pjesmu posvećenu jednom ruskom diplomatu i piscu kojega su ubili u Švicarskoj. Na veliko iznenađenje svih, potom se digao i Tito i na ruskom počeo recitirati Puškina. Nizao je pjesmu za pjesmom, najmanje dvadeset minuta. Rusi su bili osupnuti i oduševljeni. Već ionako pripit, Brežnjev je cijelo vrijeme plakao. (…)

Tito je strastveno volio žene. Spolnosti se nije odrekao ni u doba najstrože ilegale ili najteže partizanske borbe, da poodmakle godine i ne spominjemo. Još se u starosti sjećao štajerske grofice kojoj su se sviđali mladi revolucionari koje je skrivala u svojem bečkom domu i za njih održavala partijsku vezu. Bez pretjerane zahvalnosti, njezini su je štićenici zvali Parteistrohsack ili partijska slamarica. “Ta znaš kako je bilo s nama ilegalcima…”, Tito je - ne bez šaljive samodopadnosti - pričao Jovanki. “Svakako nismo bili fratri…” (…)

Prvi se put oženio Pelagijom Denisovom Belousovom, i to crkveno, godine 1918., a dvije godine kasnije i civilno jer boljševici nisu priznavali crkveni brak.

Bila je vrlo lijepa djevojka, što je i inače bilo karakteristično za Titove žene; sve su redom bile lijepe i mlade, pa stoga i primjereno agresivne. Kao što je i sam rekao: “Svaka od mojih žena bila je u vrijeme kada sam je upoznao djevica i naivna ovčica. U braku se svaka pretvorila u lavicu jer sam cijenio i poštivao njihovu osobnost. Kada su lavice počele gristi, morao sam ih krotiti, što je prilično teško te je dovodilo do mnogih nesporazuma.” (…) “Mislim”, rekla je Zdenka Kidrič, koja je Pelagiju upoznala u Moskvi, “da to nije bila Titova velika ljubav.”

Traženje žene

Jovanka (Budisavljević) je bila izvanredno lijepa, guste crne svilenkaste kose, bijele puti, bez koketnosti, ali ne i bez suzdržane ženstvenosti koja je podsjećala, kaže Đilas, na časne sestre ili neudane seljanke. Usko krojena uniforma još je naglašavala njezinu privlačnost i vitkost njezina mladoga jedrog tijela. Imala je blago oblikovano lice i velike crne oči, iz kojih je sjala strpljivost, poštovanje i predanost. Imala je tek 23 godine, dok je Tito imao 32 više. Drugovi su brzo primijetili da se među njima nešto događa, no zbog toga se nisu zgražali. “A zašto ne?” rekao je Koča Popović. “To je nešto posve normalno.” Gustav Vlahov priča: “Jednog dana stajali smo u ulaznoj prostoriji oko klavira, Jovanka Budisavljević se uputila stepenicama na prvi kat kako bi provjerila jesu li sobe tog dana uređene i počišćene. Tito se okrenuo prema meni i komentirao da je Jovanka ‘vrlo rasna Ličanka’. /…/ Taj je događaj za mene bio znak da se Jovanka sviđa drugu Titu.”

( priredio Tvrtko Jakovina)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista

Tagovi

Izdvajamo