Američki predsjednik Donald Trump nije Viktoru Ivanu Novoselu (11) previše simpatičan i ne sviđa mu se njegova frizura, ali to nije važno. Njegova odluka da deportira neke strance iz zračnih luka i postroži ulazak u Ameriku za Vikija je nevjerojatna.
- Pa kako će ljudi sada dolaziti razgledavati tu lijepu zemlju i njezine gradove? - pita se on u čudu dok pričamo kraj toploga kamina, nasuprot kutka za igru. Njegov najbolji prijatelj Stjepan Magdić (10) nije toliko okupiran društvenim pitanjima u dalekoj zemlji, sve dok na velikom odmoru ležeći u jastucima može uživati u glazbi - Mozarta.
- Ili Straussa - ispravit će ga Viktor, jer njemu je za nijansu draži kralj valcera.
Ogromna zelena ploča odaje da ovo nije dječja soba jednog od njih ili možda nečiji dnevni boravak, već učionica. Područna škola u Siči, selu koji kilometar dalje od matične OŠ Barilović, u istoimenom sjedištu istoimene općine nedaleko od Karlovca, po mnogočemu je drukčija, a takvi su i svi, odnosno, oba njezina učenika - Viktor Ivan Novosel, koji je zbog cerebralne paralize dijete s posebnim potrebama, i Stjepan Magdić, koji je zbog svojeg virtuoznog sviranja harmonike čudo od djeteta. Obojica su četvrti razred.
Svijet iz njihove perspektive izgleda kao puno bolje mjesto za život, a ni Hrvatska nije za odbaciti. Dapače, ako je finski sistem obrazovanja djece idealan, onda su ga ove male pametne glave iz Siče strpale u džepiće svojih školskih uniformi, po čemu je škola još osobita.
Izlizani globus
Nisu ravnateljica škole Vesna Car i učiteljica Maja Pignar Mijović u njezinoj školi u Siči za to trebale primijeniti vlastitu kurikularnu reformu, samo su postojeći sustav prilagodile onima za koje je i napravljen i dobile su dva mala genijalca. Bilo bi u ovoj priči dovoljno romantike da se priča o njima ispriča posve neobjektivno, navlače nas na to još dvije peći na drva osim onog kamina, jedna u hodniku, druga u zbornici, od starosti požutjeli globus na kojemu je vrijeme skoro pa izbrisalo granice među državama, računaljka na kojoj su zbrajali još i Viktorovi i Stjepanovi djedovi i bake, ali je ovdje i stvarnost dovoljno dobra za jednu prekrasnu školsku priču, kojih je tako malo u Hrvatskoj.
Učiteljica Maja kaže da je njena škola “mala škola velikih kombinacija”, jer se do sada kombiniralo svakako. Davno su prošla vremena kad su obje učionice bile dupkom pune đaka, pa je onda uslijedilo vrijeme četverorazredne kombinacije s dvoznamenkastima brojem učenika, da bi kroz godine došlo do trorazredne, a dvorazredna je spala na Viktora i Stjepana nakon što su lani četvrti razred završile dvije djevojčice. Manja učionica sada je skladište za višak klupa, rekvizite i božićnu jelu. U zbornici je stol i tri stolice, a u njoj je rijetko kada više od dvoje ljudi, osim učiteljice Maje i Viktorove asistentice Antonije Banović, dođe vjeroučitelj Jure Gagić i nastavnica engleskog jezika Kristina Cindrić Banović. Spremačica Ankica Bošnjak nema baš pune ruke posla, ali radi neke stvari koje njezine kolegice ne moraju, npr. dolazi u pet ujutro kako bi naložila peći i zagrijala prostorije. Ne treba brinuti kada će stisnuti školsko zvono, jer o tome ne brinu ni učenici ni učiteljice. Kažu da bi im ono bilo nepotreban stres.
- Sve ima svojih prednosti i nedostataka. Ja sam već zaboravila kako je raditi u velikom čistom (nema pomiješanih razreda, op.a.) razredu. Sve mi odradimo u zadanim okvirima, ali malo ležernije. Postoji odmor kao i u svim drugim školama, ali slijedi nakon što završimo misli, oni ili ja. Pod malim oni obave toalet i pripreme se za sljedeći sat, pod velikim pojedu užinu i doista slušaju glazbu, trenutno im je zakon nešto iz 15. stoljeća. U vrijeme rukometnog prvenstva pucali su krpenu loptu u improvizirani gol, ili na brzinu osmisle neku koreografiju pa zaplešu ili se svi skupa jednostavno malo razgibamo pa idemo dalje - kaže učiteljica Maja, dodajući da se najviše vesele kada dođu lijepi dani, kada “proradi” škola u prirodi. Trudi se učenicima maksimalno približiti materiju koju ih mora podučiti pa to nisu samo obični školski satovi, već putovanja u povijest, trenutno su u vremenu kada su Hrvati počeli naseljavati ove krajeve.
Idealni uvjeti
- Radimo maksimalno individualizirano, kao da podučavam vlastitu djecu. Oni su jako zainteresirani, uvijek imaju potrebu nešto pitati, pa iz mene izvlače maksimum - kaže učiteljica priznajući da radi u apsolutno idealnim uvjetima.
Dva dječaka skupa su došla u prvi razred, Stjepan je i prije toga počeo pohađati glazbenu školu u Karlovcu, a njegov nevjerojatan talent vidjela je cijela Hrvatska kada je postao finalist showa Supertalent. Osim toga, odličan je matematičar. Viktoru matematika malo pravi probleme, ali ima izuzetan dar za detalje i vrlo dobro je upućen u sva aktualna događanja pa to jako dobro povezuje s gradivom. S njime se, uvjerili smo se, može pričati o svemu. Svjedoči nam učiteljica da je jednostavno zna ostaviti bez teksta prepričavajući detalje iz lektira na koje bi rijetko koje dijete obratilo pozornost. Iako je s njim od prvog dana, za Antoniju Banović, srećom, sve je manje posla. Imaju dečki i jedan zajednički talent, već tri godine svojim hit igrokazima oduševljavaju vršnjake iz Karlovca. Evo kako je sve počelo.
- Razmišljala sam kako učenike motivirati da čitaju, jer sam shvatila da im je to poprilično mrsko. Dođe bibliobus i onda uzmu samo jednu knjigu, lektiru, i to nevoljko. Odlučila sam im ja čitati priče, misleći da bi to mogao biti dobar put. Počelo je sramežljivo, čitanjem jedne priče mjesečno. Danas, u četvrtoj godini, iza sebe imamo točno 137 pročitanih priča, a njih dvojica nagradu Gradske knjižnice Karlovac “Moj bibliobus” - kaže Maja.
Knjige iz bibliobusa
Čitanje priča nikada u njenom razredu nije bilo obično. U svijet mašte, shvatila je, lakše je odlutati na podu zatvorenih očiju nego u školskoj klupi pred praznom pločom. Učenicima se ideja svidjela pa su počeli donositi jastučiće i ubrzo je sve postalo vrlo ozbiljno.
- Počeli su i oni čitati. Iz bibliobusa se više ne uzima samo lektira, koja više nije bauk, već im nisu dovoljne ni tri dopuštene knjige po dolasku, pa preko veze traže još. Osoblje bibliobusa rado im zažmiri na to - smije se Maja.
Priče su prigodne, za Božić božićne, za Vukovar Sinišine, za Dan voda o Kapljici Karli u čamcu na obali obližnje Korane. Počeli su dečki brže pamtiti, postali su maštovitiji i pojavio se interes za glumom.
- U drugom razredu napravili smo igrokaz Božićnu Crvenkapicu, fascinirali su me jer su u listopadu znali sve napamet, a trebala je to biti božićna priredba. Čulo se za njih pa su krenula gostovanja. Odlučili smo sve ponoviti i nagodinu, pa i još jednu, i tako smo svaki put s drugom predstavom gostovali u Centru za odgoj djece i mladeži, čitaonici Knjiguljici, nedavno i u dugoreškoj knjižnici. Posljednju sam im obradila Božićnu bajku Nade Iveljić. Bila je to ujedno božićna predstava naše škole te pravi izazov jer su cijelu predstavu iznijela samo njih dvojica. U igrokaz je učiteljica engleskog ubacila još nešto iz njihova gradiva, ali oni su to riješili bez problema. Rekvizite radimo sami, kostime također, dosta izrađujemo predmete rukama, dobro je to za Viktora - priča nam učiteljica Maja.
Osim što su super, vole ovi dječaci što i ostala djeca, navijaju za Barcelonu i Dinamo, Messi i Modrić su im najbolji nogometaši, a Manuel Štrlek rukometaš jer zabija najljepše golove.
Žao im je što će uskoro morati u veću školu jer to znači da će ostati bez učiteljice Maje. Vjerojatno su u imeniku same petice, pa ih za ocjene nismo ni pitali. Uostalom, kad imaš snove, ocjene ti nisu najvažnija stvar na svijetu - Viktor će jednog dana postati automehaničar, a Stjepan glazbenik.