Da građani Hrvatske, mahom, mlađi i obrazovani hametice bježe na Zapad, već i ptice na grani pjevaju, piše Damir Šarac za Slobodnu Dalmaciju.
I da školujemo mlade genijalce koji onda bogatim zemljama dolaze "na izvolte", i da za razliku od nekih prijašnjih vremena odlaze cijele obitelji, i da se vjerojatno nikad više neće vratiti, i da odlazi radno najsposobnije stanovništvo zbog čega je svim ostalima ugrožena starost jer neće biti para za penzije, i da naša država zbog labirintskih zakona i propisa koji se mijenjaju češće od vremenske prognoze ne nudi pravnu sigurnost stranim investitorima pa ih zbog toga gotovo i nema, i da se oslanjemo samo na turističku monokulturu koja danas jest a sutra, nedajbože, više nije - jer ćemo pokrepat od gladi, i da ne proizvodimo skoro ništa, a uvozimo skoro sve, baš sve to znamo, pa opet tragično zvuči.
Prava slika egzodusa trbuha za hljebom najbolje se vidi kad se iz gužve podataka zaviri u konkretna mjesta koja postaju prava obitavališta duhova. Ma ima ih i bit će ih u kojima živi nula, zero, ništa stanovnika. Nažalost, sva ih je više i sve su nam bliže.
U izvještajima Državnog zavoda za statistiku, koji su iz godine u godinu hladna, tragična slika našeg stanja, među manjim dalmatinskim gradovima za oko nam je zapeo pradavni Trilj, gradić kao stvoren za život.
Rika, pa još Cetina, mostovi, arheologija, antika, od pamtivijeka svi putevi vode kroz njega, dobra tradicionalna hrana, malo zaleđe, malo Mediteran. Samo da je posla. A posla teško i nikako.
Otkad su devedesetih godina prošlog stoljeća propale tvornice sinjskog kraja, ekonomska stagnacija i demografski minus postali su žalosna triljska istina. A u zadnjih sedam godina, ne pitaj.
Svake godine sve više odlazaka
Trilj je od 2011. godine, prema Zavodu za statistiku pao za 7,9 posto. Ali ne zabrinjava samo to, ozbiljnu ćete facu dobiti kad shvatite po kojoj stopi ili u kojim skokovima stanovništvo Trilja pada.
U 2011. godini na rad izvan Hrvatske otišlo je devet građana Trilja, godinu kasnije 17, tijekom 2013. godine 18, a 2014. godine bilo ih je 34 manje, u 2015. godini hrvatsko boravište s inozemnim zamijenilo je 45 Triljana i Triljanki, u 2016. godini 67, a tijekom prošle godine 81! Skoro svake godine, dakle, dvadesetak više, što bi značilo da će ih u ovoj, 2018. godini otići stotinu... Da bar griješimo.
Istina, nije Trilj samo grad, u njegovo područje spada još dvadeset mjesnih odbora, niz sela i zaseoka u okolici, pa je popis stanovništva iz 2011. godine pokazao kako je u cijeloj općini živjelo 9109 stanovnika, a u samom gradu 2076 Triljana.
Stoga da bi se otkrilo kako žive, kako odlaze i koliko ih je otišlo treba ispitati stanje u svih dvedeset šest triljskih naselja, a to su: Bisko, Budimir, Čačvina, Čaporice, Gardun, Grab, Jabuka, Kamensko, Košute, Krivodol, Ljut, Nova Sela, Podi, Rože, Strizirep, Strmendolac, Tijarica, Trilj, Ugljane, Vedrine, Velić, Vinine, Vojnić Sinjski, Voštane, Vrabač i Vrpolje.
Za sve ih obići trebalo bi dana i dana, ali ipak smo se odlučili zavući u neke, pa smo s glavne ceste skrenuli lijevo, u Budimire, pa kud nas put odnese.
O, lijepa su to mjesta, da ih samo vidite, stare kamene kuće, pojate, guvna, gomile i vrtali, vrtače i gustirne, sve kao konzervirano. Priroda skladna. Pravi raj za oči.
A kako i ne bi bilo sačuvano kad je ovaj zadnji egzodus ovdje samo jedan u nizu. Iz ovog se kraja počelo odlaziti još tamo u prvom desetljeću dvadesetog stoljeća, oni prvi čak su se i vraćali iza Prvog rata i podigli su najljepše klesane dvore na mjestima koja su oku na pogled.
S tisuću pali na 70 ljudi
Valovi iseljavanja nosili su ljude i kasnije, najviše šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Tada su mještani "oticali" kao iz vatrogasne cijevi, dok su kroz ostale godine tek "curili", ali putovanja bez povratka nikad nisu stala.
Dok se tako divimo ovoj pustoj divoti eto nam ususret povisoka čovjeka cestom kod Vinina put Budimira. Da ide skupit koze. Ante Ivančević (57) ima u glavi popis bolji nego državni:
Ante Ivančević
- Prije sedamdesetak godina bilo je tisuću ljudi, a sad sedamdeset, osamdeset u sve, nigdi nikoga. Kad nije bilo puta, nije bilo struje, nije bilo vode, ovo dvoje još je i došlo a puti su još nikakvi, a i za koga će bit ikakvi. Mladi, ova šačica šta je ostala iđu stalno, ovde rade za dvi iljade kuna i to nesigurno, pa kako neće ić.
Zamislite da su u Gornje i Donje Budimire bile dvi škole, a u zadnje selo ovon ceston, u Gunjače, bilo je jedanaest dimova i u njima ravno sto jedna duša. Sad dvi, tri obitelji. Nas Ivančevića bila je stotina. Ma sve do Strizrepa kud vodi ova cesta nećete srest deset ljudi - plaši nas Ante, a tako i bi.
Voziš se, voziš tankim asfaltom i po zaseoku vidiš jedno auto i jedan konop di se suši roba. Drugo miruje, zaleđeno. Pred nama su zaseoci Ivančevići, Prelasi, Gunjače, Periši, Babići, Budići, Čikote, Rančići, Uvanovići, Vujčići, Mladine, Čubići, Sliškovići i svi ostali, al šta vrijedi kad žive duše ne možeš potrefit.
Nu, u Mladinama jedan čovik podrezuje živicu, to je Stanko Mladina (51), pa nam kaže kako ovdje nitko ne živi stalno, i on je u Trilju, a povremeno svrate tri obitelji. A kuće vidi se, valjano klesane, kamen ko sa slike.
- Više nema ko ni otić, a odlazi se oduvik. Moj je pradid bija u Ameriku i tamo je krajem Prvoga rata uvatija španjolu i umra. Ima nešto kuća obnovljenih, kad čovik oće može i obnovit, krasne su to kuće. Bija je jedan Rus potrefija ovde, sve je tija kupit, cilo selo, samo pita koliko. Kako doša tako i oša - kaže Stanko, a mi vozimo još koji kilometar pa opet našli život.
U Čubićima dime čak tri dima cijelu godinu, a jedan od njih je od Mira i Savke. Drže koze, svinje, kokoše, muče se, rade, dicu školaju. Mali im je na studiju u Splitu, prosjek pet nula, ponosna je majka, ima i zašto.
- I sad da se i oće vratit, šta bi radija?
- E to je pitanje!
Da je uvjeta, svi bi ostali
Malo se ovdje priča, vidiš i sam kako je, pa nastavljamo opet do sljedećeg dima. A njega smo našli u Gunjačama. Dočekuje nas ispred prekrasno obnovljene kuće, uređenog vrta i gospodarskih kuća Miško Gunjača (76), a iz kužine proviruje i njegova Grozda.
Miško je visok čovjek, čvrst i nasmijan, ne bi se reklo da ga je četrdeset godina ugostiteljstva u Njemačkoj ocidilo. Otišao je 1965. a od 1967. bio je u Berlinu. Obitelj je za to vrijeme smjestio u Zagreb, gdje on i Grozda sada provedu tri mjeseca zime, blizu dva sina i kćeri, evo već se pakiraju.
- Kad sam ima sedamnaest, a bilo je to 1958. živilo je u Gunjačama stotinu trideset duša, od toga pedeset muškaraca od jedne do dvadeset pet godina. Imali smo ti deset konja, pet stotina ovaca, šezdeset volova i krava. Niko nije ima manje od petsto litara vina, a onda još šenice, kukuruza... A sad vidiš, u nas i u dvi, tri kuće još života ima - govori Miško statistiku Gunjača, i sumnja kako će ovaj zadnji, moderni val iseljavanja biti puno opasniji od svih dosadašnjih.
- Mi smo se mučili, ne pitaj kako i puno nas je uspilo. Ali smo dicu ranili doma, bar u Zagrebu ili Splitu, u svojoj zemlji, kad već nisu u Gunjačama. A ovo sad šta ide, čisti se sve, niko ne ostaje u kući. Dica se gori rode, školuju, ne znaju hrvatski ni govorit, nađu posal, pa svoju obitelj, uređenu zemlju, kako će se vratit kad tamo sviju gnijezdo. Možemo se mi pitat kako bi bilo i šta, ali siguran sam da niko ne bi otiša da je bilo ikakvih uvjeta doma. Pa nije najgore ni šta odlaze, nego šta se ne vraćaju - zaključuje Miško.
- Jel' tako da ne bi odlazili? Nemojmo se varat, mi smo ljudi bistri, vridni, snađemo se u najgoremu, ali da bi se snaša tribaš imat bar neke uvjete. E te uvjete mi smo nalazili u svitu. Oni minimum, da radiš i da te pošteno plate, to je prvi uvjet i odma se uzdižeš, imaš ljudsko dostojanstvo.
Da samo toga ima u našoj domovini, ma ne bi ih osamdeset posto otišlo - uvjeren je Miško, koji je u starome kraju prije devet godina posadio četiri stotine trišanja na što je iznimno ponosan. Jer to je nešto i puno više od ništa koje nas okružuje.
Sad kad smo obišli zaseoke sve do Pečuna, vraćamo se u Trilj. Sretnemo starog prijatelja i mladog zapovjednika triljskog DVD-a, inženjera od vatrogastva Mladena Klarića (31).
- Čujemo, Mladene, da su i neki vatrogasci otišli?
- A jesu, četvorica su se zaposlila u Splitu, u Javnoj vatrogasnoj postrojbi, a šest, sedam ih je zadnjih godina otišlo vani, šta će ljudi, moraju nekako priživit. Odlaze od svugdi, pa odlaze i iz Trilja, nije to za čudit se - veli Mladen, a pridružuje nam se jedan zanimljiv sugovornik. Pišem jedan jer dobro priča, ali ne bi on u novine. Malo je misto, a puno kafića, gnjavit će ga.
Idu i vatrogasci
On se, naime, prije šest mjeseci vratio iz Frankfurta i odlučio u Trilju nastaviti život koji je napustio devedesetih godina prošlog stoljeća kad se pridružio obitelji u Njemačkoj gdje su držali restoran.
- Moji su iz Voštana, a otiša je prvo ćaća 1968. pa mater, a onda i ja s osamnaest godina. Vratija san se u Trilj jer ovde je sve moje, mada san evo šest miseci "na odmoru". Nisan tija u Zagreb ni u Split, viruj mi, meni su i Zagreb i Split ka Njemačka, nemoj me krivo shvatit. Onda, naši su stari dolazili u Njemačku u neka druga vrimena, a danas su se te okolnosti prominile, di god ti otiša nije ka prije.
Moj se otac snaša, zaposlija se u "Opela", kupija kuću na kredit, vratija dugove i ušpara novce. Danas oni koji počinju od nule ostaju na nuli. Živit će tamo, platit će podstanarstvo, dici vrtić, hranu, puno lakše nego ovde, ali da će steć nešto posebno, teško.
U Hrvatskoj je skup život na osnovu plaće; da ovde imaš tisuću eura živija bi dobro, a tamo s tisuću eura ne bi priživija sedan dana. Prvi problem je, ako nemaš visoke škole, a i s njima, jezik. Ako znaš jezik ideš naprid. Ovi koji idu od nule druga su priča od moje, ja san ipak doša na gotovo, moji su se već u Njemačkoj učvrstili, nešto stekli - kaže naš sugovornik i pronalazi razloge hrvatskoga ekonomskog neuspjeha:
- Ovde ti dan započinje s kavom, a tamo se za kavu triba dogovorit tri dana prije i to izvan radnoga vrimena. Nema u Nijemca improvizacije, on zna i kad će se napit, a mi možemo i sad započet - kaže.
Pridružuje nam se još jedan Triljanin, na privremenom radu u - Gorskome kotaru. Toni Čota (35) od dvadeset treće je u hrvatskoj Švicarskoj, otišao za ženom i već deset godina vodi svoj adrenalinski park Kupjak.
- Osta san bez posla u "Konstruktoru" i eto srića je tila da san u Gorskome kotaru naša svoj raj. Kotar nije izvikan turistički kao obala i more, ali ima posjetitelja, ima ponude, ima sve uvjete za jedan snažan razvoj - mišljenja je Toni koji je jedno vrijeme radio i u inozemstvu.
Ako idete, ajte na Island
- Radio sam u Njemačkoj u cestogradnji, a onda na probijanju cesta i tunela na Islandu prije dvije godine. Island je neusporediv s bilo kojom europskom zemljom, sve sam ih manje-više obišao: i po standardu, i po gostoljubivosti, i po socijalnoj državi, pameti, tehnologiji, idejama, vizijama, zajedništvu ljudi.
Najbogatiji ljudi su stočari, a uvoz mesa je zabranjen. Drži se do svakoga građanina, a stranci su prihvaćeni ka i domaći. Plaće su visoke, od dvi i pol do četiri tisuće eura, s tim da su plaćeni i stan i hrana - svjedoči Toni, koji priču o kataklizmi iseljavanja iz Hrvatske drži prenapuhanom.
- Evo iz našeg kraja se odlazi od 1910. godine, ide se radit vanka i danas ka i onda, a ja ti garantiran da će se osamdeset posto naših ljudi i vratit kad nešto zarade. Nije mali broj onih koji se vraćaju nakon samo par miseci, ne uspije svak izdržat. Znam ja di je problem; ugroženi su mirovinski fondovi, skupo školovani na račun društva odlaze vani kao gotov kadar.
Ali Hrvatska mora konačno napraviti nešto da se stvari počnu minjat, poduzetnike triba oslobodit ovih nenormalnih davanja kako bi mogli radnicima povisit plaće, jer plaće moraju ić gori. Pobornik sam fiskalizacije koja je spasila proračun i urednog plaćanja poreza, ali sva druga davanja tjeraju kapital da biži od nas. Zar ne vidite kako se strani investitori ponašaju kad požele ovde ulagat, biže ljudi glavom bez obzira! Oćemo li se mi ikad zapitat zašto je to tako i šta moramo učinit da tako ne bude.
Nažalost, dvadeset pet godina lošeg upravljanja i svega drugoga šta se događalo ne da se ispravit priko noći. Ali ja virujen da će nas okolnosti natirat i da ćemo doć sebi, jer cili pametan i bogat svit se tako vrti, ne možemo mi obratno. A ovi šta su otišli, uvjeren sam i viruj ti meni, vratit će se. Ne svi, ali većina. Samo je doma obećana zemlja - mudro će Toni, piše Damir Šarac za Slobodnu Dalmaciju.