Kada je 3. kolovoza 1995. godine u večernjim satima u Ženevi pred kamerama Ivić Pašalić, predsjednikov savjetnik za unutarnju politiku, rekao da su pobunjeni Srbi odbili sve zahtjeve hrvatske delegacije, situacija je bila jasna - Hrvatska kreće u oslobađanje svog okupiranog teritorija. Da se Hrvatska priprema za ozbiljnu vojnu operaciju, nije bila prevelika tajna. Mobilizacijski pozivi dijelili su se tjednima, skupljanje vojne tehnike također se nije moglo sakriti. Samo se čekao prvi udarac u bubanj. A on je uslijedio nekoliko sati nakon Pašalićevih riječi u Ženevi.
Sa svih strana
U 5 sati ujutro 4. kolovoza zagrmjeli su topovi, a sat vremena kasnije poletjeli su avioni. Počeo je konačni obračun s “Republikom srpskom krajinom”. Hrvatska vojska i policija krenule su sa svih strana - s juga, sjevera i zapada. Na radiostanicama vrtio se poziv predsjednika Franje Tuđmana lokalnom srpskom stanovništvu da ostane u svojim kućama.
Na jugu su, pod zapovjedništvom generala Ante Gotovine, nakon topničke pripreme 4. i 7. gardijska brigada te ostale postrojbe krenule u napad prema Kninu. Na području Miljavaca jedna je brigada ročnih vojnika preduboko ušla u neprijateljske redove bez osiguravanja bokova. Ipak, uspješno je vraćena. Na Velebitu su pripadnici 9. gardijske brigade naišli na žestok otpor, ali zauzeli su područje Dulibe - Tulove grede. Istodobno su sa svojih položaja s vrha Velebita krenule snage Specijalne policije MUP-a prema srpskim snagama utvrđenima na Malom Alanu i u dubini sjevernoga velebitskog podnožja. Srpske snage na tom području uzvratile su žestokom raketno-topničkom paljbom po položajima hrvatskih specijalaca. Iscrpljujuća bitka trajala je cijeli dan i linije srpskih položaja ipak su probijene.
Na području Like Oluja je počela napadom 138. domobranske pukovnije i dijelova 1. i 9. gardijske brigade na pravcima od Dubrave preko Dangube - Osmagina brda na Veliki Lisac i uz prometnicu Glibodol – Glibodolski Križ – željeznička postaja Lička Jesenica.
Sat vremena nakon pokreta kopnenih snaga zrakom su poletjeli borbeni avioni MiG 21. Njihovo paranje zraka i tutnjava eksplozija ispaljenih raketa i bombi dala je dodatni moral snagama na tlu. I 20 godina kasnije oni koji su sudjelovali u borbama, pilotima skidaju kapu do poda za posao koji su tada odradili. Prvi dan uništeni su radiorelejni čvorovi Ćelavac i Magarčevac. Od iznimne važnosti bilo je uništenje zapovjednog mjesta srpske 18. pješačke brigade Ličkog korpusa u Buniću. Uništeno je i zapovjedno mjesto u Banskom Grabovcu.
I dok pješačke jedinice na jugu i u Lici koliko-toliko napreduju, na području Zbornog područja Karlovca i na Banovini, gdje su djelovale snage Zbornog područja Zagreb, vladala je drama. Nakon cjelodnevnih borbi snage Hrvatske vojske praktički su bile na početnim položajima, 99. brigada HV-a krenula je prema Plaškom, ali je zaustavljena. U Zapovjedništvu ZP-a Karlovac oko 18 sati ocijenili su da se brigada na polazni položaj vratila u potpunom rasulu. S druge strane, 104. brigada krenula je na forsiranje rijeke Kupe. Oko 8 sati brigada se vratila na početni položaj. Nisu uspjeli svladati jak otpor neprijatelja. Ipak, do kraja dana na tom je području ostvaren određeni napredak, ali daleko od planiranog. Još je teža situacija bila na Banovini gdje je zapovijedao general Ivan Basarac. Cilj je bilo zauzimanje Petrinje i Gline. Nakon početnih uspjeha na tim pravcima, hrvatske su snage naišle na žestok otpor neprijatelja te su se povlačile uz značajne gubitke. U pojedinim postrojbama vladali su panika i potpuni gubitak linije zapovijedanja. Za razliku od Dalmacije i Like, ovdje su srpske snage bile sastavljene od vojnika iz Srbije i Bosne. Nemaju što izgubiti. Nemaju obitelji o kojima se brinu i loše zapovjednike koji paničare nakon prvog ispaljenog metka. Srbi su držali položaje kod tvornice Gavrilović i nesmiljeno udarali po hrvatskim snagama koje su direktnim frontalnim napadom, maltene jurišom, pokušavale zauzeti njihov položaj.
Pogrešna taktika
Ubrzo je postalo jasno da je to potpuno pogrešna taktika generala Basarca i njegova mentora generala Janka Bobetka koji nije bio na terenu, ali će se kasnije hvaliti da je on vodio Oluju iz bolničkog kreveta. U jednom od neuspješnih napada u ruku ranjen je brigadir Predrag Matanović, zapovjednik 2. bojne 2. brigade Gromovi. Nešto kasnije pogodio ga je geler topničke granate i poginuo je na mjestu. Njegova je pogibija bila velik udarac hrvatskim borcima. Do kraja Oluje Matanović je bio najviše rangirani hrvatski zapovjednik koji je poginuo u operaciji. Na području Petrinje taj je dan Hrvatska vojska zabilježila najveće gubitke.
U Kninu je vladala panika. U 17 sati sastao se vojni vrh tzv. Republike srpske krajine i donio odluku koja će dovesti do vojnog, a time i fizičkog sloma te tvorevine. Nekoliko sati kasnije stanovništvo će krenuti u zbjeg i i svojim vozilima zakrčiti prometnice, što će sljedećih dana u potpunosti onemogućiti bilo kakav manevar motoriziranih jedinica vojske “RSK”. Iste je večeri Knin napustio Milan Martić, a Glavni štab krajiške vojske premjestio se na područje sela Srb. Iako je prvi dan na dobrom dijelu probijena srpska obrambena linija, u globalu taj 4. kolovoza nije završio prema planovima glavnog zapovjedništva. Gotovo nigdje nisu dostignuti zacrtani ciljevi za prvi dan. Sve to se lijepo vidjelo i na snimkama američkih bespilotnih letjelica koje su cijelo vrijeme kružile iznad bojišnice, a fotografije su slane u Glavni stožer. Amerikanci su bili stacionirani na Braču, na Vidovoj gori, i davali elektronsku podršku Hrvatskoj vojsci.
Usprkos nedostignutim ciljevima prvoga dana, 5. kolovoza je već bilo lakše. U srpskim redovima, posebno na području Dalmacije i Like, zavladala je potpuna panika. Na tom području nije bilo velikog otpora. Četvrta gardijska brigada ovladala je Golubićem, Vrpoljem i Kninskim poljem, a 7. gardijska brigada je, uz minimalni otpor neprijatelja, oko 23 sata ušla u Knin. To je bilo ono što se čekalo punih pet godina - od prvih balvana na kninskim cestama. Legenda kaže da su hrvatsku zastavu, koja će biti izvješena na kninskoj tvrđavi, imali i zapovjednik 7. gardijske brigade Ivan Korade i zapovjednik 4. gardijske brigade Damir Krstičević. No, navodno je predsjednik Tuđman presudio da Pume prve dođu na tvrđavu i izvjese zastavu. Predsjednik Tuđman je taj dan zapovjednikom Zbornog mjesta Knin imenovao pričuvnoga generala Ivana Čermaka.
Poziv u pomoć
Knin je bio sablasno prazan. Tko je mogao, pobjegao je. Na mjestu današnje nove crkve, koja će biti posvećena na obljetnicu Oluje, nalazilo se golemo skladište vojnih rezervi. Uz veliku količinu uniformi i deka, na palete su bile naslagane konzerve hrane. Oni koji su to vidjeli, kažu da se cijela Krajina mogla godinu dana hraniti njima. U vojnom zapovjedništvu vojni su policajci pronašli depeše koje su iz Knina slane u Beograd i kojima se traži pomoć borbenih zrakoplova. No, iz Beograda su dobili samo odgovor da izdrže. Petnaestak minuta nakon oslobađanja Knina Specijalne snage MUP-a ušle su u Gračac, a navečer je oslobođen i Medak.
Na Kordunu i Banovini i drugoga dana operacije situacija je bila loša. Srpske su snage na području Korduna izvele topničko-tenkovski protuudar. Hrvatske snage su se povukle, ali neprijatelj to nije iskoristio pa je linija dostignuta prethodnog dana zadržana. Hrvatske postrojbe pokušavale su uz pomoć tenkova proboj prema Slunju, ali su ih dobro utvrđene srpske snage odbile.
Na Banovini su operacije HV-a gotovo u potpunosti zaustavljene. Na području Sunje nije bilo napretka, a Petrinja je i dalje bila neosvojena. Štoviše, srpske su snage krenule u protunapad. Na terenu je vladao kaos. Pojedine postrojbe pojavile su se na dijelu ratišta gdje uopće nisu bile planirane i zabilježeni su veliki gubici. Predsjednik Tuđman je iz Đakova povukao generala Petra Stipetića koji je na tom području bio zadužen za organiziranje obrane u slučaju srpskog protuudara iz istočne Slavonije, Baranje ili same Srbije. Tuđman mu je u Zagrebu rekao da mora preuzeti zapovijedanje postrojbama u sektoru Sjever. Stipetić ga je upozorio da nije dobro tijekom operacije vršiti smjenu zapovjednika, ali predsjednik mu je poručio: “Vi ste vojnik i ovo je zapovijed” te od njega tražio da uvede red na bojištu. No, u Glavnom stožeru su bili svjesni da bi Stipetićev dolazak mogao izazvati probleme kod dijela postrojbi pa na teren odlazi i zapovjednik Vojne policije, general Mate Laušić, za slučaj da bude potrebno smiriti situaciju. Tijekom obilaska linija zamalo je poginuo od neprijateljske vatre. Prema petrinjskom području krenule su dodatne mobilizirane snage, a general Stipetić mijenjao je planove djelovanja, što je već sljedeći dan polučilo uspjeh. Taj dan je oslobođena i Hrvatska Dubica.
Bez otpora
Šestoga kolovoza u Knin helikopterom dolaze predsjednik Tuđman sa suprugom, ministar obrane Gojko Šušak, predsjednik Sabora Nedjeljko Mihanović i ostali suradnici. Bio je to simboličan završetak “SAO Krajine”. Na dalmatinskom području više nije bilo organiziranog srpskog otpora. Na sjevernom dijelu bojišta konačno je došlo do napretka. Hrvatska vojska ušla je u Petrinju i Hrvatsku Kostajnicu, na području Korduna oslobođen je Slunj, ali na dijelu bojišta ipak je još postojao jak neprijateljski otpor.
Isti su se dan na mostu u Tržačkim Raštelama susreli general Marijan Mareković i zapovjednik Armije BiH Atif Dudaković, čime je i službeno označena deblokada Bihaća.
Nakon oslobađanja Petrinje, glavnina Banijskog korpusa s tenkovima i ostalom tehnikom po naredbi iz Beograda kreće na izvlačenje prema Dvoru na Uni i Republici Srpskoj. Sljedeći dan Dvor na Uni postaje poprište posljednje velike bitke na Banovini. Srpske snage održavale su mostobran na Uni za Republiku Srpsku preko kojega je 5. kolovoza počelo izvlačenje civila i vojnika iz dubine Banovine. Kolona tenkova pomiješala se s izbjeglicama kod mosta, a istodobno su trajali napadi Hrvatske vojske na Dvor. Tenkovi su prelazili preko civila u pokušaju da dođu do Republike Srpske. Srbi će kasnije tvrditi da su kolonu civila namjerno gađali hrvatski MiG-ovi koji su raketirali srpske tenkove. Nakon žestokih borbi hrvatske su snage tek 9. kolovoza ušle u Dvor na Uni.
Predsjednik Tuđman je 7. kolovoza proglasio završetak operacije Oluja, iako je dio vojnih operacija još bio u tijeku, posebno na sjevernom bojištu. Nakon oslobađanja Petrinje i Gline, zapovjednici srpskih snaga preko UN-a su poručili da će se predati. Predaja je prvo dogovorena 8. kolovoza u 10 sati u Glini, ali se srpski zapovjednici nisu pojavili. General Stipetić zaprijetio je topničkim udarima. Novi termin predaje dogovoren je za 14 sati kada je pukovnik Čedo Bulat predao 21. kordunski korpus. Predaja je potpisana pred kamerama, i to je jedina službena predaja srpskih snaga Hrvatskoj vojsci u Oluji. Nakon potpisane predaje general Stipetić je pukovniku Bulatu i svim njegovim oficirima dopustio da odu s osobnim naoružanjem. Posljednji put u povijesti takav se slučaj predaje dogodio u Drugom svjetskom ratu u bitki za Staljingrad. Dva dana kasnije general Petar Stipetić je obavijestio Glavni stožer da su sve zadaće na njegovu području odgovornosti uspješno izvršene.