Iako je Josip Perković, radeći od ožujka 1991. u Ministarstvu obrane, sa Šuškovim dolaskom na čelo MORH-a u rujnu iste godine uživao njegovo povjerenje i zaštitu, napadi na njega nisu prestajali. Iz transkripta razgovora predsjednika Tuđmana i Vice Vukojevića 5. prosinca 1993. vidljivo je da je mjesec dana prije toga, u studenome, Vijeće za utvrđivanje žrtava državnog terora u inozemstvu, koje je vodio Vukojević u sklopu Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, Tuđmanu predano izvješće o Udbinim likvidacijama hrvatskih političkih emigranata. U tom materijalu spominjao se i Josip Perković, kojega Vukojević drži odgovornim za šest ubojstava i četiri otmice. Prema stenogramu tog razgovora, Tuđman je Vukojeviću tada obećao da će maknuti Perkovića. Doslovce je rekao: “Reći ću ti nešto. Ja sam već rekao svojim najbližim suradnicima da sve te bivše koji su radili u Udbi, ti spominješ tu Perkovića, i to ne samo Perkovića nego i sve druge koji su radili, da ih se ukloni. I na kraju tu novu našu službu UNS-u, Službu nacionalne sigurnosti, počinjemo stvarati s novim ljudima i to ćemo provesti.”
Izvještaj bez važnosti
Dok smo prošlog četvrtka razgovarali u jednom kafiću u Martićevoj ulici, Perković nije krio ogorčenost zbog rada komisije čiji su članovi, uz Vukojevića, bili Božo Vukušić i Gordana Turić.
- Izvještaj te komisije Hrvatski sabor nikada nije prihvatio, a neki mu daju važnost kao da je riječ o službenom državnom dokumentu - kaže Perković i dodaje da su upravo dokumenti te komisije obilato korišteni u Njemačkoj, na suđenju Krunoslavu Pratesu za ubojstvo Stjepana Đurekovića, zbog čega se sada traži njegovo, Perkovićevo izručenje.
PERKOVIĆEVA ISPOVIJEST PRIJE ODLUKE O IZRUČENJU 'Ovo je prava istina o meni i Gojku Šušku'
Objašnjava da je protiv njega vođen pravi rat ne samo pojedinaca iz Tuđmanove blizine već i iz obavještajnog podzemlja. Iz torbe vadi opsežnu dokumentaciju o krivotvorenom pismu, navodno upućenom Službi državne bezbednosti Srbije, čije se autorstvo pripisuje njemu.
Na memorandumu MORH-a, u zaglavlju tog krivotvorenog pisma, kojim se Perkovića željelo prikazati kao osobu koja istodobno radi i za srbijansku tajnu službu, stoji da je pisano u Budimpešti 26. i 28. lipnja 1992. Ovjereno je žigom Ministarstva obrane. Međutim, položaj Perkovićevog potpisa na tom pismu u odnosu na pečat MORH-a, što se jasno vidi na povećanju, potpuno je identičan položaju potpisa u odnosu na žig s potvrde koju je Perković 24. lipnja 1992., u svojstvu Šuškovog pomoćnika, dao Tomi Sedlu. Tom bivšem emigrantu Perković je dao pištolj, zajedno s potvrdom da ga je uručio.
Krivotvorina potpisa
Potpuno je nevjerojatno da bi na dva različita dokumenta Perković mogao staviti svoj potpis koji se položajem apsolutno podudara u odnosu na žig. Zanimljivo je da se to krivotvoreno pismo, sračunato na Perkovićevu diskreditaciju, pojavilo neposredno prije nego što će Tuđmanu biti uručen izvještaj Vukojevićeve komisije, u kojem je Perković označen kao nalogodavac ubojstava hrvatskih emigranata.
- Iza toga stajao je Tomo Sedlo, a cilj pamfleta nije bila samo moja kompromitacija, već prije svega diskreditacija ministra Šuška, ali i još nekoliko ljudi - kaže Perković, pokazujući povećanje originalnih dokumenata koji otkrivaju krivotvorinu. Sedlo je u filmu o ubojstvu Brune Bušića, oko čijeg se snimanja značajno angažirao Vice Vukojević, prikazan kao Udbin suradnik. Kad se, međutim, nakon prvih višestranačkih izbora i pobjede HDZ-a iz emigracije vratio u Hrvatsku, Tuđman ga je imenovao opunomoćenim predstavnikom u Ruskoj Federaciji.
Iako je nakon prikazivanja filma “Bruno Bušić - život, djelo i mučko ubojstvo” na Hrvatskoj televiziji potkraj 1992., u kojem se Perkovića dovodi u vezu s ubojstvom Bušića u Parizu u listopadu 1978., Perković morao otići s mjesta pomoćnika ministar obrane, Šušak će ga ubrzo rehabilitirati. Postat će viši savjetnik Sigurnosno-informativne službe u Ministarstvu obrane. I dalje je uz Šuška, i dalje uživa njegovu zaštitu i povjerenje.
Iako je Tuđman Vukojeviću obećao da će Perkovića maknuti, on će i dalje biti u vrhu obavještajne zajednice - 1996. je postao savjetnik u Hrvatskoj izvještajnoj agenciji (HIS), krovnoj obavještajnoj službi, na čijem je čelu bio predsjednikov sin, Miroslav Tuđman. Perica Jurić, do ožujka 1991. zamjenik ministra unutarnjih poslova u čijoj je nadležnosti bila Služba državne sigurnosti na čelu s Perkovićem, iznio je u prošlotjednom razgovoru zanimljiv detalj. Tvrdi da je gotovina kojom je raspolagala Služba državne sigurnosti držana u sefu KOS-a, u njihovom zagrebačkom sjedištu, u Petoj vojnoj oblasti!
Tajna sefa u Savskoj
- Radilo se o milijunskim iznosima, ne u tadašnjim dinarima, već u njemačkim markama - kaže Jurić.
Kad smo Josipa Perkovića upitali zna li što o tome rekao je:
- Novac koji smo imali držali smo u posebnoj kasi u Savskoj ulici, u prostorijama Službe državne sigurnosti. I mogu reći da je iznos bio više nego smiješan: u sefu je bilo tek desetak tisuća dolara.
Visoki dužnosnik SIS-a iz tog vremena s kojim smo razgovarali prošlog tjedna u jednom restoranu u Cvjetnom naselju, a koji je pristao govoriti pod uvjetom da ga ne imenujemo, također spominje sef KOS-a u Petoj vojnoj oblasti, čije je sjedište bilo u Zagrebu. Šef KOS-a za Hrvatsku početkom devedesetih, sve dok JNA 1991. nije napustila Zagreb, bio je Boško Kelečević.
- U sefu KOS-a, kod Boška Kelečevića, završili su, spakirani u jednoj torbi, važni Udbini dokumenti. Iz Službe državne sigurnosti onamo su poslani s namjerom da se kupi naklonost u slučaju da JNA u sukobu s Hrvatskom izađe kao pobjednik - kaže nekadašnji dužnosnik SIS-a.
Zanimljiv detalj u knjizi “Sjećanja vojnika”, spominje prvi hrvatski ministar obrane, Martin Špegelj, kojemu će u ožujku 1991. kao pomoćnik biti dodijeljen Josip Perković. Špegelj opisuje događaj koji se zbio dan prije nego što će 25. siječnja 1991. Televizija Beograd prikazati film koji je snimio KOS, o naoružavanju rezervnog sastava MUP-a i pošiljkama oružja koje su tajno stizale u Hrvatsku iz Mađarske. Špegelj kaže kako su ga tog popodneva, 24. siječnja, upravo u vrijeme dok je objedovao u salonu za ručavanje, u blizinu njegova ureda na Tuškancu, nenadano posjetili prvi čovjek KOS-a, general Aleksandar Vasiljević, šef KOS-a u Hrvatskoj Kelečević, Josip Perković (koji je tada bio pomoćnik ministra MUP-a) i ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac.
Pokušaj uhićenja
Boljkovac je, piše Špegelj, brzo otišao. Vasiljević je tada pozvao Špegelja da sutra navrati na kavu u Zapovjedništvo Pete vojne oblasti JNA, u svoj nekadašnji ured. No Špegelj je bio oprezan, a osobito sljedećeg dana kad ga je izjutra nazvao Kelečević, i to na specijalni telefon, čiji je broj znao samo uzak krug ljudi. Ponovio je poziv na kavu. Špegelj je znao da su mu pripremili klopku za hapšenje, pa je odbio poziv. Uvečer tog dana prikazan je tajno snimljeni film KOS-a u kojem Špegelj s nekolicinom suradnika govori o naoružavanju rezervnog sastava MUP-a, prvih oružanih postrojbi iz kojih će nastati Zbor narodne garde, potom i Hrvatska vojska. U spomenutoj knjizi Špegelj se žali kako su službene kontakte s JNA (radi se o kraju 1990. i početku 1991.) preuzeli “pojedinci iz MUP-a i neformalne skupine oko predsjednika Tuđmana”. “Vojnoobavještajne poslove, koji treba da budu isključivo u vojnom odjelu Ministarstva obrane, prisvajaju Josip Perković, Zoran Udiljak i drugi pripadnici kruga oko Gojka Šuška. Podataka je bilo u izobilju, ali više nisu stizali do Ministarstva obrane; negdje su završavali i korišteni u meni nepoznate svrhe”, tvrdi Špegelj.
PERKOVIĆEVA ISPOVIJEST PRIJE IZRUČENJA 'Kako sam postao Tuđmanov čovjek od povjerenja'
Kada je JNA na Vojnom sudu u Zagrebu u travnju 1991. započela suđenje za oružanu pobunu skupini na čelu sa Špegeljom, optužnica je obuhvaćala ukupno osam imena onih koji su sudjelovali u uvozu oružja. Špegelj ističe zanimljiv detalj: među optuženima nema ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca, kao ni Perkovića, mada u optužnici JNA stoji da je prvooptuženi Špegelj oružje uvozio u suradnji s MUP-om. “Ne progoni se ni Josip Perković”, piše Špegelj, “koji je, kako je KOS također dobro znao, izravno policijski osiguravao moje akcije uvoza naoružanja”. Vraćajući se na dan kad su ga nenadano posjetili Vasiljević i Kelečević, u društvu Boljkovca i Perkovića, Špegelj o potonjem dvojcu kaže: “Njih dvojica čak dovode na Tuškanac dvojicu čelnih ljudi KOS-a i s njima normalno razgovaraju!?”
Iza rekonstrukcije mreže KOS-a u Hrvatskoj, međutim, stoji upravo Josip Perković. Bila je to operativna akcija kodnog imena “Janjičar” u kojoj su hrvatski obavještajci, temeljem dokumenata KOS-a i rada na terenu, sastavili popis s ukupno 1789 imena suradnika KOS-a.
Perica Jurić skeptičan je prema tom dokumentu. Misli kako su neki na popis stavljeni bez osnove, samo da bi ih se kompromitiralo, dok su drugi, stvarni suradnici KOS-a, namjerno izostavljeni. Popis navodnih agenata KOS-a u veljači 2006. objavio je jedan hrvatski tjednik.
Vasiljevićeva ‘istina’
Autor ovog feljtona u ožujku iste godine, mjesec dana nakon što je u Hrvatskoj objavljen popis agenata KOS-a, razgovarao je u Beogradu, za sada ugasli tjednik Feral Tribune, s bivšim načelnikom KOS-a, Aleksandrom Vasiljevićem. Upitan koliko je popis uistinu rekonstruirao mrežu obavještajne službe JNA u Hrvatskoj, Vasiljević je rekao: “Ukupno 202 osobe od tih 654 koje se nalaze na popisu (Vasiljević je tada imao uvid samo u prvi dio popisa objavljenog u Hrvatskoj, op. a.), dakle gotovo jedna trećina, ni na koji način ne mogu biti dovedene u vezu s KOS-om.
Prepoznajem, naravno, i neke suradnike. Tko su, koliko ih je, o tome ne mogu govoriti, ali mogu vam pouzdano reći da dio onih kvalitetnih suradnika, koje ja znam, kao bivši načelnik uprave - nema. Najveći broj takvih znam po pseudonimu, no njih na tom popisu nema.” Vasiljević je tako, još prije osam godina, rekao isto što je prošlog tjedna potvrdio i Perica Jurić: s rekonstrukcijom mreže KOS-a u Hrvatskoj manipuliralo se.
Rekonstrukciju agenturne mreže KOS-a, kako su pisali hrvatski mediji, pozivajući se na vojne izvore, odobrili su 1991. Ivan Vekić i Gojko Šušak, ministri unutarnjih poslova i obrane, a vodili su je Josip Perković, kasnije i Jerko Vukas.
Ivan Vekić, ministar unutarnjih poslova u Vladi nacionalnog jedinstva (1991. - 1992.), s kojim smo razgovarali ovih dana u njegovoj kući u prigradskom osječkom naselju Višnjevac, kaže pak da s tim nije imao nikakve veze.
Škorpion za zaštitu
- Perkovića sam upoznao, odmah nakon preuzimanja vlasti 1990., dok sam bio predsjednik Društveno-političkog vijeća Sabora, kad me posjetio u mom uredu. Bio je to korektan, vrlo pristojan čovjek. Donio mi je pištolj škorpion, pokazao kako se s njim rukuje i sugerirao da ga nosim uza se, jer je bila procjena da bih mogao biti napadnut. S njim kasnije nisam imao kontakata, a pištolj su mi, nota bene, kasnije ukrali - kaže Vekić.
Ispričao je zanimljivu stvar, vrlo sličnu onome što je Perica Jurić, dok je bio pomoćnik ministra unutarnjih poslova, zamjerao svom formalno podređenom Josipu Perkoviću, šefu SDS-a. Nedugo nakon što je Vekić preuzeo dužnost ministra unutarnjih poslova, kao njegov pomoćnik za javnu sigurnost 1. rujna 1991. dolazi Smiljan Reljić.
- Iako sam mu bio nadređen, nikada mi nije dao izvještaje o onome što radi. Kad sam ga na kolegiju jednom nešto upitao rekao je: ‘Ja sam to već raspravio s Franjom’. Izderao sam se i rekao mu da predsjednika države ne može oslovljavati s Franjo. I dodao da, kao ministar, jako dobro znam da on s predsjednikom ima izravnu vezu, mimo mene.
Vojna hunta
Vekić iznosi još jednu potankost koja oslikava odnose iz tog vremena i stalno rivalstvo između MUP-a i MORH-a. Nedugo nakon što je Vekić došao za ministra unutarnjih poslova, Gojko Šušak dolazi za ministra obrane. Pomoćnik mu je Josip Perković.
- Prilikom jednog susreta s predsjednikom Tuđmanom - priča Vekić - s pomalo nelagode upitao je da li bih se ljutio ako bi brigu o njegovom osiguranju preuzela vojska. Pitao sam ima li primjedbe na policijsko osiguranje koje smo mu pružali i dodao da predsjednika države vojska čuva samo kada zemljom upravlja vojna hunta. Ipak, osiguranje predsjednika Tuđmana ubrzo je preuzela vojska.