TRADICIJA

KAKO SU SE PRIPREMALI ZA BOŽIĆ U NAJSJEVERNIJEM I NAJJUŽNIJEM MJESTU U HRVATSKOJ U Konavlima kuhaju svinjsku glavu, u Žabniku nije bilo ni drvca

    AUTOR:
    • Patricia Kiš,
    • Višnja Gotal

  • OBJAVLJENO:
  • 24.12.2019. u 20:15

CROPIX

Stanko Trstenjak (lijevo) i obitelj Vlahe Pržića (desno)

 

Tjedan dana ususret blagdanima pekli su se prhkači, sitni kolačići od prhkog tijesta punjeni marmeladom i orasima, te salove kifle

Međimurci na krajnjem sjeveru Hrvatske, u Žabniku, vole skromnost, ne vole razmetanje pa su i za božićne blagdane oduvijek bili dosljedni sebi. Božić se u stara vremena od ostalih dana u godini razlikovao samo po boljoj trpezi.

Tjedan dana ususret blagdanima pekli su se prhkači, sitni kolačići od prhkog tijesta punjeni marmeladom i orasima i salove kifle, šopale su se guske i kad bi im jetrica znatno narasla, slali su djecu do trgovine da ih prodaju, a dobivenim su novcem sebi uljepšali blagdane.

Stanko Trstenjak, zaljubljenik u tradiciju, vlasnik privatne etnološke zbirke i umirovljeni kuhar, kao ljubitelj starine i danas za Božić priprema isključivo tradicionalna jela i njeguje običaje iz vremena kojeg se sjećala i njegova baka.

Salove kifle bile su djeci nadraže. Sredina prosinca koristila se i za kolinje kako bi za blagdane bilo svježeg mesa, napravile se krvavice, kosana mast, ocverki... pa je bilo i svinjskog sala za salenjake.

- Jedno se tijesto zamijesilo od po kilogram mljevenog sala i brašna, drugo od pola kilograma brašna, malo ruma i šest žumanjaka. Zamijesilo se kao za štrudlu, preklapalo kao lisnato i rezalo vrućim nožem, a slagalo se u obliku knjižice - opisuje nam Stanko Trstenjak.

Željko Hajdinjak / CROPIX
 

Novčanik i križ

- Božićnih drvaca nije bilo, nego su se koristile grane jele, ovisno koliko ih je tko nabavio. Bor se slagao, nije bilo borova za sječu. Spajali su dvije velike grančice i vezali ih da bi izgledale kao jelka pa ih objesili da vise. Tko je imao više mjesta, zbijao je grančice u stalak od preslice i slagao ih u obliku jele da bi imali snajhu, znamen. U izbušene se rupe uguravala i repa kako bi grančice ljepše stajale. Japa bi stavio bor na sredinu stola, na koji je mamica pripremila stolnjak i sve vrste zrnja, povrća zimskog, voća, novčanik i sveti križ stavila pod bor da bude blagoslovljeno.

Grančice su se posuđivale od ljudi koji su radili u inozemstvu pa su sa sobom donosili male mladice i zasadili ih. Za ukrase se koristio dio prhkih kolača, cifrice, probodene iglicom kako bi se provukao konac i mogle se objesiti. Radili su se i ukrasi od krep-papira, a crkveni su zvonari pekli hostije i neposvećene ih prodavali ljudima za kićenje grančica jelke - opisuje Trstenjak.

- Budući da se za Badnjak posti, Međimurci su jeli, kako je nazivaju, pretepenu hranu s vrhnjem i kalamper. Glavni obrok nakon badnjeg posta služio se nakon povratka s polnoćke, a bile su to pečene ćurke, bijele i crne, s dinstanim kiselim zeljem - govori nam Stanko Trstenjak, koji će i ovaj Božić blagovati isto. Na božićno jutro pojest će hladetinu, a za ručak najčešće gusku kojih je u selima oko Mure bilo dosta. “Tri tjedna se guska šopala toplom vodom i mašću pa je jetra narasla i do pola kilograma i prodavala se. Dok su odrasli zvali susjede u goste da pogledaju bor, djeca su obilazila kuće i čestitala, a zauzvrat smo dobivali najčešće suho voće.”

Željko Hajdinjak / CROPIX
 

Kaputi za blagdane

U davnini su Međimurci na mešu (misu) odlazili u nošnjama, a dolaskom industrijskog platna kupovali su se Varteksovi kaputi, koji su se nosili samo za blagdane, a njima su žene zbog kakvoće i topline u zimskim noćima pokrivale djecu. U domu Stanka Trstenjaka bilo je 14-ero djece.

Rozalija Bogdan živi koji kilometar dalje od Stanka Trstenjaka. U Žabniku je, ali i cijelom Međimurju poznaju kao “pekaricu”. Zatekli smo je uz korito s brašnom, smješteno uz radijator. - Zato kaj se zgrije jer brašno se lakše diže, a mora biti dignuto. Ovdje ima raženog i crnog pšeničnog brašna za 20-ak kilograma kruha - govori.

tajna je u ciglama Rozalijin kruh desetljećima je božićni specijalitet u Međimurju. Ona ga peče jednako kao i njezina baka. - Kruh se peče u peći loženoj na drva. Kad zmjesim tijesto, dio ostavim kao kvasac za drugu turu, malo se digne, ali dobije i kiselost. Ispod i iznad kruha su cigle pa on poprimi fini, fini miris.

Uz ovaj, klasični kruh, Međimurci su za Božić pekli i slani kruh od bijelog brašna, bidricu. Ako je ostalo tijesta, pekla se orehnjača ili makovnjača.

Željko Hajdinjak / CROPIX

Rozalija Bogdan

 

Rozalija je kao dijete s ostalom djecom u vrijeme adventa svakodnevno odlazila na mise zornice u 6 sati pa iz crkve u školu, gdje su čekali početak nastave.

(Višnja Gotal)

------------------------------------------------------------------------------------

Na Badnji dan kuhamo svinjsku glavu, koja se jede poslije polnoćke

Glava se kuha u sklopu zelene menestre čija je tajna u korištenju nekoliko vrsta kupusa i više vrsta suhog mesa

Vlaho Pržić, pedeset šest mu je godina, električar je po struci. Gotovo je cijeli život proveo u konavoskom mjestu Vitaljina, najjužnijem naseljenom mjestu u Hrvatskoj koje se nalazi u općini Konavle.

Osim, kako nam kaže, ratnih godina te prvih pet dana života. Rođen je, naime, u Herceg Novom, u bolnici najbližoj Vitaljini. Generacijama je već njegova obitelj u ovom mjestu. Vitaljina danas broji dvjestotinjak duša, a nekoć je ta brojka znala biti i dvostruko veća.

Dobrosusjedski odnosi

Pitamo ga za božićne običaje, kako ih slave u mjestu, koje su specifičnosti konavoskog kraja, a koje baš njihova mjesta. Na početku našeg razgovora prisjeća se kako se Božić slavio nekoć. “Prije se nije kitio bor, nego lovorika, nije bilo bombona nego su se djeci znale dijeliti naranče i jabuke, sve je bilo puno skromnije”, priča Pržina koji sa suprugom Lucijom ima troje djece.

Dvoje ih se odselilo, kći već ima i svoju obitelj, jedan sin u Zagrebu studira rudarstvo, a treće je dijete, najmlađe, s njima. U blizini žive i njegova majka, brat i obitelj. Kraj je to u kojem susjed susjeda dobro poznaje, vrata kuće niti ne trebaju zaključavati. No, nedostaje im, kaže, infrastruktura, najbliži je dućan udaljen osam kilometara, pa su orijentirani jedni na druge, “ako nam zafali šećera ili brašna, otići ćemo kod najbližeg susjeda, ne u dućan”.

Nema ni kafića za okupljanje, nego posjećuju jedni druge. Nedavno je sagrađeno dječje igralište, no djece je, dodaje, sve manje. A svećenika Tihomira Šakotu dijele s obližnjim mjestom Pločicama, “nekad je bio jedan svećenik na tri lokacije, a danas je ipak na dvije”. O Tihomiru Šakoti može se pročitati u medijima da je omiljeni konavoski svećenik, izvrstan kuhar, organizira humanitarne akcije.

Inače, dok u Vitaljini ima dvjestotinjak stanovnika, u Pločicama ih nema ni stotinu.

Danas, za razliku od nekad, nastavlja svoju priču Vlaho Pržić, ne kiti se lovorika nego bor, a bombona ima u izobilju. Ipak, postoje i neki običaji specifični za konavoski kraj koji su se održali do danas. “Na Badnji dan kuha se svinjska glava, koja se jede poslije polnoćke”, kaže. Glavu kuhaju u sklopu zelene menestre.

Menestra se spominje još u 16. stoljeću, 1580. godine, i na popisu je tradicionalnih autohtonih jela dubrovačkog kraja. Gastronomski je specijalitet. Znalci kažu da je tajna u korištenju nekoliko vrsta kupusa i više vrsta suhog mesa, spominju se i panceta i pršut.

Božo Radić / CROPIX
 

Cjelodnevni posao

Što se pije uz ovaj specijalitet, pitamo našeg sugovornika. “Crno vino, naravno”, odgovara bez oklijevanja. U pravilu se ovaj specijalitet kuha za njih više, običaj je da dođe do njih, govori Vlaho Pržić, desetak, petnaestak ljudi. Ima oko menestre dosta posla, kuha se cijeli dan. A što s onima koji ne vole svinjsku glavu, ima li takvih? “Ima, moja supruga, ona to ne jede, snađe se onda nekako”.

Što se tiče slatkog, nastavlja naš sugovornik, “najčešće je na stolu pandišpanj, jednostavan kolač koji se radi od tijesta, jaja, brašna i mlijeka i ispeče kao kruh, pa se pospe odozgo praškom. Par žena u mjestu napravi padišpanj - ako bude suh, malo zapne za grlo pa se mora zaliti”.

Pandišpanj, odnosno, kako ga neki nazivaju, ovisno o mjestu, patišpanj ili pandešpanj, kao i menestra povijesno je jelo. Omiljena je to dubrovačka poslastica, koja se proširila i po ostalim priobalnim krajevima. Izvorno ime joj je Pan di Spagna, što u prijevodu s talijanskog znači španjolski kruh, a pretpostavlja se da je u Dubrovnik stigao preko dubrovačkih pomoraca.

Kuću, nastavlja Vlaho Pržić, kolendaju kroz naranču. “Grančica lovorike je na ulaznim vratima, i to ima baš svaka kuća u mjestu. Naranča se probode lovorikom, to je radio moj pokojni djed, moji roditelji, i to je nešto što i ja radim još dandanas na Badnju večer, prije mise”.

Vraćanje dugova

Naš se sugovornik sjeća kako se nekad nisu dijelili darovi ispod bora, no danas se, kaže, to očekuje, kupuju se igračke za djecu, odjeća za odrasle... Čeka se ponoć pa se otvaraju pokloni zamotani ispod bora.

Nađe ih se, kako je rekao, kod njih doma i desetak, petnaestak, no druže li se svi zajedno u mjestu? “Kod nas je običaj od Svetog Nikole pa do Sveta tri kraja jedan dan poći do svakoga u mjestu. Važno je i da se vrate dugovi, ako ne ranije, onda svakako na Badnji dan. Novac, čekić koji ste posudili, bilo što zapravo.” Znači, u Novu se godinu ne smije ući s dugovima, pitam našeg sugovornika. Ispravlja me: “Važno je da u Božić uđete bez dugova”.

U mjestu je crkva, župa Svetog Spasa. Kako s Pločicama dijele svećenika, kod njih dođe malo ranije. “Kod njih je u ponoć, a kod nas je polnoćka u 22 sata. I zapravo ekipi onda bude teško čekati do ponoći pa u nekim slučajevima svinjsku glavu, odnosno zelenu menestru počnemo jesti već nakon povratka s mise”.

Kakav bor u kući imaju, pitamo. “Prirodan, ne umjetan. Po borove odlazimo u susjedna mjesta, Vitaljina je valjda jedino mjesto u konavoskom kraju koje nema borova, a pripovijeda se u kraju da su borove posjekli još u doba Dubrovačke Republike jer da ispod bora ništa ne raste”, kaže nam naš sugovornik.

A kada će bor raskititi? “Uvijek za Sveta tri kralja.”

(Patricia Kiš)

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo