Okretanjem leđa reformama, koje se ne naziru ni u rebalansu ovogodišnjeg proračuna, a ni u zasad poznatim obrisima proračuna za sljedeću godinu, Hrvatska polako klizi prema bankrotu, upozoravaju ekonomisti.
Nitko, doduše, ne misli da je Hrvatska već sada došla u situaciju da ne može servisirati svoje obveze. Ipak, naši sugovornici ističu kako i takva situacija ima svoj rok trajanja, a njega određuju vremenski gabariti jeftinog novca na svjetskom tržištu.
- Na putu smo prema bankrotu. Sve dok traje politika jeftinog novca, koristi od toga ima i Hrvatska. No, kada se to promijeni, bit ćemo u problemima - ocjenjuje Željko Lovrinčević s Ekonomskog instituta.
Po njemu, razdoblje politike jeftinog novca u SAD-u bi moglo završiti u drugoj polovici sljedeće godine, što bi se preko Atlantika moglo ‘preliti’ do kraja 2016. Prve naznake toga Hrvatska bi mogla osjetiti najkasnije početkom 2017. Za zemlju s visokim javnim dugom rast kamata mogao bi biti fatalan.
- Suočavanje s time čeka nas krajem 2016. godine - poručuje Lovrinčević.
INFOGRAFIKA
Ministar financija Boris Lalovac nedavno je upozorio da je državi već sada za kamate potrebno u prosjeku oko milijardu kuna mjesečno. I podaci međunarodnih institucija zvone na uzbunu, budući da su se izdaci za kamate od 2006. do sada više nego udvostručili. Naime, dok smo za plaćanje kamata na zaduženja u 2007. izdvajali 1,6 posto našeg bruto domaćeg proizvoda (BDP), u prošloj smo godini za to morali dati, prema njihovim računicama, 3,4 posto našeg BDP-a. Bio bi to velik izazov i za zemlju koja nije u recesiji, a kamoli za državu koja se s krizom suočava već šestu godinu u nizu i u kojoj punjenje državne blagajne podbacuje u odnosu na planove, dok rashodi ostaju isti ili se čak povećavaju.
- Kad porastu kamatne stope, bit ćemo u problemima - upozorava i Hrvoje Stojić, makroekonomist Hypo banke.
Hrvatska je po većini svojih makroekonomskih pokazatelja već sada na samom začelju EU. Ne bez razloga, stručnjaci sve češće upozoravaju da se po gospodarskim dosezima eventualno možemo mjeriti s Grčkom. Razloge za to pronalaze u stalnom okretanju glave od problema, odnosno u nastojanju svake vlade da pošto-poto kupi vrijeme ne pitajući pritom za cijenu.
- Glavni razlog stanja u kojem se nalazimo prevelika su državna i javna potrošnja. Država nikada nije provela reforme u javnom sektoru, svoju potrošnju nikada nije prilagodila uvjetima koji vladaju na tržištu, nego je neproduktivno trošila - kaže Zrinka Živković- Matijević, analitičarka Raiffeisena.
Posljedice takve politike osjećaju se na svakom koraku. Iz recesije nikako da se izvučemo već šestu godinu za redom, a mnogi vjeruju da je pred nama i sedma recesijska godina. Nezaposlenost raste, socijalna situacija sve je teža, a hrvatsko društvo sve je izraženije podijeljeno na privatni i javni sektor. Stoga ekonomisti upozoravaju da je posljednji trenutak da se trgnemo i napravimo zaokret koji je trebalo napraviti još prije krize. No, mi smo tada “pumpali” potrošnju, ne razmišljajući o tome što nam nosi sutra, i probleme gurali pod tepih. Država ni u krizi nije znatnije promijenila ponašanje, pa je veća potorošnja od mogućnosti postala i ostala sastavni dio njene politike. Posljedica toga je gomilanje deficita, koji se onda pokrivaju zaduženjima, zbog čega nam rastu dugovi.
- Neproduktivnu potrošnju treba rezati, a novac usmjeriti u razvojne projekte. Nužne su nam reforme u državnoj upravi i javnim službama, uz istodobno poticanje jačanja poslovnog okruženja. Za reforme su potrebne godine, ali s njima treba početi odmah - poručuje Živković-Matijević.
- U svijetu se države natječu oko reformi. Upravo razvijene zemlje nastoje što brže provesti reforme i olakšati uvjete poslovanja - napominje Stojić, koji posebno ukazuje na potrebu porezne reforme koja bi pojeftinila cijenu rada, ali i na reformu regionalne i lokalne samouprave.
Sve to, međutim, podrazumijeva brojne rezove i zadiranja u stečena prava. A upravo je to sklizak teren za svaku vladu, posebno u godini u kojoj nas čekaju dva izborna ciklusa. Stoga se vladajući, ocjena je ekonomista, odlučuju za drukčiji, na prvi pogled možda lakši, ali dugoročno puno teži i riskantniji put.
- Hrvatska ide u krivom smjeru. Kod nas nije upitna dinamika smanjenja proračunskog deficita, oko čega se spore druge članice EU i oko čega se može pregovarati, nama deficit zapravo raste - ističe Lovrinčević, prema čijim ćemo računicama ovu godinu zaključiti sa stvarnim deficitom, u koji ubraja i brojne neplaćene obveze u, primjerice, zdravstvu, od oko 21 milijarde kuna ili šest posto BDP-a.
- Nužno je ubrzati reforme, kao što sada radi Srbija, koja smanjuje rashodnu stranu proračuna - napominje Lovrinčević.
Ekonomisti upozoravaju i da je zabrinjavajuće što u društvu nedostaje konsenzus oko mjera koje treba povući. Stoga su njihove oči sada ponajviše uprte u Bruxelles.
- Institucionalni pritisci iz EU jači su od onih iz MMF-a - zaključuje Stojić.
Komentar Mladena Plešea: Bit će nam teže nego Grcima
Ne čudi što Vlada, koja je u silaznoj putanji, u sljedećoj, predizbornoj godini neće provoditi reforme. Kada to nije napravila do sada, neće ni u posljednjoj godini mandata. Zabrinutost stoga izaziva HDZ, najveća oporbena stranka koja pretendira preuzeti vlast. Umjesto da tjera Vladu na bolne zahvate kako bi za njih prije dolaska na vlast obavila “najprljavije” reforme, HDZ se protivi svakom pokušaju racionalizacije poslovanja države.
Čak ni to što država svakoga mjeseca mora odvojiti milijardu kuna ili čak 3,4 posto BDP-a za otplatu kamata, nije dovoljno upozorenje strankama, sindikatima i javnosti da se bezumno zaduživanje mora zaustaviti. Zbog toga nam ne slijedi, kako predviđaju eksperti, grčki, španjolski ili portugalski model izlaska iz krize. Čeka nas nešto puno gore.
Za razliku od tih zemalja, koje imaju razvijenu industrijsku i poljoprivrednu proizvodnju pa stvaraju novu vrijednost kojom su vraćale dugove i generirale rast, Hrvatska toga nema. I zato će njen oporavak biti puno dramatičniji. Odgovornost za to snosit će političke elite koje su bile dužne upozoriti da se srlja u katastrofu, a ne podgrijavati lažne nade da se iz krize može izaći bez dubokih reformi i odricanja.