Nakon što je ministrica Žalac automobilom oborila djevojčicu, ispostavilo se da je upravljala automobilom bez vozačke dozvole, koja joj je istekla prije tri godine. Nakon toga se u njezinu dvorištu pojavio luksuzni Mercedes za koji tvrdi da ga je unajmila njezina majka. Josip Stojanović Jolly, vlasnik auto-kuće koji je i formalno vlasnik spornog automobila, uočen je na fotografiji s nogometne utakmice kako na ramenima nosi Zdravka Marića, ministra financija, a inače je korisnik HBOR-ova kredita koji mu je odobren prije intrigantne fotografije. Vlada je štitila ministricu do pojave Mercedesa. Istodobno je Damir Boras, rektor Sveučilišta u Zagrebu, predložio gradonačelnika Milana Bandića za počasni doktorat zbog zasluga za unapređenje Sveučilišta. Filozofski fakultet se prvi javno usprotivio toj odluci.
Slučaj ministrice Žalac, odabranice premijera Plenkovića, i nedavni prijedlog dodjele počasnog doktorata zagrebačkom gradonačelniku Bandiću nametnuo je pitanje odgovornosti kao test koji političari i javne osobe ne uspijevaju položiti. Položaji donose zaštitu koju kao prosječni građani ne bi mogli imati.
Nataša Novaković, Antonio Nuić, Boris Vlašić, Vesna Vlahović Štetić (u smjeru kazaljke na satu)
Vlašić: Zašto ljudi glasaju za one koji ih iznevjere?
Vlahović-Štetić: Pa netko ih uvjeri da je to bolje za njih.
Vlašić: Zašto se onda vi, kao fakultet, niste dali uvjeriti u ispravnost prijedloga da gradonačelniku Bandiću treba dodijeliti počasni doktorat?
Vlahović-Štetić: Zato što ne vjerujemo, kao pojedinci na Senatu, a kasnije ni Fakultetsko vijeće nije vjerovalo, da je to na korist Sveučilištu.
Vlašić: Što to znači? Evo, rektor Boras je izjavio da nije neobično dati gradonačelniku počasni doktorat jer da su to radila i rade druga sveučilišta kako bi se zahvalila. Parafraziram izjavu. Dakle, Bandić je zadužio Sveučilište i ono mu se odužuje. Boras je pritom rekao da se zbog toga ti doktorati i zovu počasni. Zašto vama to objašnjenje nije dobro?
Vlahović-Štetić: Mislim da nam nije dobro zato... Ne, reći ću to ovako. Meni osobno nije dobro zato što smatram da nije dobro davati počasne doktorate aktivnim političarima i da se ovo Sveučilište vraća u ona neka vremena u koja se ne želimo vratiti, kad su bili “narodni običaji” da se političarima dodjeljuju počasni doktorati. Ja se nadam da smo izašli iz tog vremena, ali se bojim da ovo što se događa na Sveučilištu pokazuje da nismo. Prije nekoliko mjeseci dali smo počasni doktorat jednom političaru, Draganu Čoviću, a sada dajemo drugom političaru, Milanu Bandiću. Gospodin Bandić je aktivni političar, sutra možda premijer. Mislim da to nije dobro. Neću sada ulaziti u to o čemu se govorilo na Sveučilištu, želimo li osobi uz koju se vežu razne stvari baš dati doktorat.
Vlašić: Pritom mislite na kaznene prijave protiv gradonačelnika Bandića?
Vlahović-Štetić: Da, pritom mislim na kaznene prijave. No meni je veći problem Sveučilište. Zašto se ono dovodi u takvu poziciju? Vidim problem i u Milanu Bandiću, ali puno veći u namjeri Sveučilišta. Zašto Sveučilište pokazuje podanički mentalitet?
Vlašić: Mislite da gradonačelniku Bandiću ne bi bila dovoljna jedna ploča sa zahvalom?
Vlahović-Štetić: Mislim da bi to trebalo biti dovoljno. No čak ni sam gospodin Bandić nije progovorio ništa o tom doktoratu. On je izgovorio nešto u smislu: Bandić ne treba nagrade, nagrade trebaju Bandića. Sad se Senat Sveučilišta svim silama upro pokazati da treba Bandića.
Novaković: Zar nije posao gradonačelnika da nađe ili izgradi zgradu Muzičke akademije? To je njegov posao, zar mu treba zahvaljivati na tome što je radio svoj posao?
Vlahović-Štetić: Zašto je raspolaganje našim novcem, novcem građana Zagreba, podloga da dobije počasni doktorat?
Novaković: Uostalom, taj problem zgrade Muzičke akademije jako je dugo postojao i trebalo ga je ranije riješiti.
Vlahović-Štetić: Bilo je jako zanimljivo kada je na Senatu kolega Nils Paar s PMF-a izračunao, zbrajajući sve investicije u Sveučilište i sve što je Dalibor Cikojević, dekan Muzičke akademije, naveo kao razlog zašto bi gradonačelnik Bandić trebao dobiti doktorat, da je riječ o investiciji u visini jednog promila zagrebačkog budžeta, grada koji bi trebao biti sveučilišni. Sveučilišni grad morao bi sam od sebe, bez ikakvih počasti, dati puno više od jednog promila.
Nuić: Naprosto je smiješno kada se krenu računati učinci samohvala iz promidžbenih kampanja. Svi govore o tome što su napravili pa krenu nabrajanja. Oprostite, a što ste trebali napraviti? Hvale se izgradnjom autocesta, a što su trebali napraviti? Rođen sam 1977. i sjećam se da sam kao dijete slušao da treba izgraditi autocestu.
Novaković: I željezničku prugu do Pule...
Nuić: Meni to izgleda kao krpanje zaostataka. Mi u 21. stoljeću napravimo nešto što je trebalo biti u prošlom stoljeću. Pa mi se hvalimo što smo strancima napravili pristupne ceste do mora. Zvali smo ih da dođu, a nismo im omogućili kako da dođu. Sada ne znamo kako to naplatiti, da li na naplatnim kućicama ili naljepnicama koje ćemo lijepiti na stakla automobila. Ako nekoga biramo, ne biramo ga valjda da radi protiv Sveučilišta. Ne sjećam se nikoga tko bi u svojoj kampanji rekao da neće raditi za Sveučilište. To je, dakle, obveza. Ako ne ulažeš u Sveučilište, u što ćeš? Poznat je primjer Irske koja je šezdesetih shvatila da se njena neovisnost od Britanaca nalazi u njenoj pameti i dok to ne postignu, neće nikada biti neovisni. Politička neovisnost dolazi nakon ekonomske neovisnosti i emancipacije. Zato su početkom sedamdesetih shvatili da je znanje budućnost, a početkom devedesetih je Irska već bila europski centar. Nagraditi nekoga doktoratom za zgradu? Hvala lijepa za zgradu, ali nije za doktorat.
Vlahović-Štetić: Priznanje da, ali ne kao počasni doktorat.
Vlašić: Jeste li sada kao fakultet u ratu s rektorom Borasom?
Vlahović-Štetić: Filozofski fakultet pozvao je rektora da zaustavi postupak dodjele doktorata. Predmet će doći na glasanje, glasat će ljudi u Senatu, a odluka Vijeća našeg fakulteta sasvim sigurno obvezuje naše kolege u Senatu. Hoće li drugi fakulteti to staviti na svoja vijeća ili ne, to ne znamo, ovisi o dekanima. Ako dekani to stave na dnevni red, očekujem da će predstavnici tih fakulteta glasati u skladu s mišljenjem svojih vijeća. Vidjet ćemo i što će napraviti Vijeće Muzičke akademije, jer ono o tome nije raspravljalo. To je odluka dekana Cikojevića s upravom, što su prodekani. Nemam problem s time ako na Senatu ima više različitih mišljenja, ne samo o ovom pitanju.
Vlašić: Pa tu nema mjesta za puno različitih mišljenja, ili je da ili ne.
Vlahović-Štetić: Da, u ovom slučaju.
Vlašić: A u slučaju Čović? Je li na Sveučilištu ikome neugodno zbog toga što je on dobio počasni doktorat? Vaša profesorica Čilić odlično je argumentirala zašto on ne bi trebao dobiti taj doktorat, između ostalog i zbog toga što je tijekom rata koristio ratne zarobljenike kao radnu snagu.
Vlahović-Štetić: Ne znam kako se osjećaju ljudi koji su tamo glasali, ja sam mirna jer nisam glasala. No pogledajmo realnosti u oči. Ja nisam bila na svečanoj dodjeli tog doktorata, ali je na toj dodjeli bila politička elita ove zemlje. Očito su htjeli podržati taj počasni doktorat, ali se ne sjećam da je politička elita inače dolazila na dodjele doktorata.
Vlašić: Kakva je naša politička elita? Koliko predmeta imate protiv njih?
Novaković: Imamo dvjesto i nešto aktivnih predmeta.
Vlašić: Kakva je naša politička elita?
Novaković: Hm, ne volim govoriti generalno...
Vlašić: Super, zaustavimo se na nekom predmetu...(smijeh, svi)
Novaković: Imam puno lošije mišljenje o političarima nego prije godinu dana kad sam počela raditi ovaj posao.
Vlašić: Što vi uopće možete napraviti procjenjujući nečiji sukob interesa?
Novaković: Naša je mogućnost određivanja sankcije u maksimalnom iznosu od 40 tisuća kuna, i to je najgore što se nekom političaru može dogoditi pred našim tijelom.
Vlašić: Je li to neki vic, raspravljati o tome je li se netko na funkciji financijski okoristio, a dati mu kaznu od 40 tisuća kuna?
Novaković: Ne, nije vic. Puno je bitniji publicitet koji odluka dobiva, ukazivanje na neko ponašanje. Mislim da ih najmanje boli financijska sankcija. Publicitet je puno gori.
Vlašić: Dobro, što to govori o biračima kada glasaju za korumpirane? Nadaju li se i oni da će se jednom ogrebati za neku svoju korist, lažnu mirovinu, bolje radno mjesto, nešto što im treba u životu?
Novaković: Naravno da se ti primjeri prelijevaju i da će u konačnici kaskadirati sve niže, i da će ljudi dobiti poruku da je sve O.K. ako se krši zakon. Ako ne radite svoj posao na način na koji biste trebali, u medijima ste zbog korumpiranosti, a nema nikakvih sankcija za to, onda je poruka za sve ljude da je to O.K. Vrh je zadužen za primjer. Govorite li svom djetetu da ne bude stalno na mobitelu, a pritom vi to isto činite, onda nemate pravo protestirati protiv toga. Primjerom se odgaja. To je problem i s cjelokupnim biračkim tijelom.
Vlašić: Kada je ministrica Žalac trebala otići?
Novaković: Moj je osobni stav da osoba koja je na vrhu, u Vladi, može biti sudionik prometne nesreće. Svakome se može dogoditi da mu neka osoba, nebitno je li dijete, podleti pod auto. Ne ulazim u to je li ministrica kriva ili ne. Međutim, tri godine ne produžiti vozačku dozvolu i tvrditi, iz Vlade, da je to O.K., da se ne mora imati vozačku dozvolu i da je sve riješeno plaćanjem kazne, to nije u redu. Poruka je građanima – ne morate imati vozačku jer ćete platiti prekršajnu kaznu i sve će biti u redu, time ćete pokriti to što niste poštovali propise Republike Hrvatske. E to je problem. Oni bi prvi trebali poštovati zakone jer ih oni i predlažu.
Nuić: Mi nemamo prave političke elite. U Americi su to ljudi koji su iz obitelji koje su generacijama u politici, išli su na fakultete da bi se bavili politikom. Tko su naše političke elite? Ljudi koji su išli s nama u školu, na fakultete, sjedili u istim klupama. Uvijek se čudimo tim ljudima i govorimo – gledaj što nam rade, a to su svi neki naši prijatelji, rođaci, sestrične, braća, kumovi, i tu je naš veliki problem. Svi se znaju i nitko onda neće reći ništa o svojim kolegama i prijateljima. Ljudi okreću glavu, kažu, nije to moj posao. Mi smo naslijedili ono s podijeljenom odgovornošću, svi smo odgovorni.
Vlašić: Vi ste psihologinja, kako se dogodi da izostane odgovornost?
Vlahović-Štetić: Mi bismo svi prava, neke povlastice, ali zapravo ne bismo htjeli preuzeti odgovornost. Ako se nešto dogodi, onda neka netko drugi preuzme odgovornost, neka netko drugi bude kriv. Obrazovanje je moje područje i tu imamo primjer odabira lektire. Svi bi o tome govorili, ali nitko neće reći: ja ću odabrati lektiru djeci. Kao kompetentni učitelj koji zna što toj djeci treba stat ću iza toga. Svi bismo da nam netko drugi propiše i da znamo zlatna pravila po kojima se moramo ponašati i peremo ruke od svega. Nama očito trebaju ljudi koji znaju i hoće donositi odluke.
Nuić: Posao redatelja je posao preuzimanja odgovornosti, doslovno. Znate, ono kako se film prezentira javnosti u potpunoj je suprotnosti s onim kako zapravo nastaje. To je njegova priroda. Javnosti prikazujemo crveni tepih, lijepo odjevene glumice i glumce, sve ležerno. Kada uđete u činjenice rada na filmu, onda shvatite da radni dan na filmu traje minimalno 14 sati jer se radi 12 sati pa na to dođu pripreme, što znači da ako glumac ima malo više šminke, onda ste tri, četiri sata ranije u garderobi i eto vas na 16 sati. Sustav rada je sljedeći: svatko preuzima apsolutnu odgovornost za svoj dio posla, a redatelj preuzima apsolutnu odgovornost za svačiji posao. Zašto? Zato što sam ja izabrao sve te ljude. Na kraju, kada film dođe u kina, nitko neće reći kako je lik kretenski našminkan i kakav mu je kostim. Nitko neće kritizirati kostimografa ni scenografa, što i ne treba, nego će svi napadati mene jer likovi izgledaju kao odrpanci. Ja sam pozvao sve te ljude i odobrio njihove prijedloge. Tko na filmu napravi grešku, imamo samo dvije opcije. Ili odmah leti s filma ili kaže da je napravio grešku i kako će je popraviti. Stvaranje filma je kao sustav spojenih posuda, tu nema mjesta neodgovornim osobama. Naše je vrijeme skupo, odgovorni smo za 500-600 tisuća eura hrvatskog novca, još toliko iz Europske unije, i svaki se račun pravda, baš svaki.
Vlašić: Jesmo li mi onda u lošem filmu?
Nuić: Pomalo je to sve kao filmska scenografija. Što je scenografija? Scenografija je stari frižider kojemu smo maknuli onu zadnju stranu jer ionako smeta kada tamo moramo staviti reflektor jer je svjetlo frižidera preslabo. Tako se meni ponekad čini Hrvatska, kao scenografija. Kad pogledate, sve je super. Kada krenete koristiti, ništa ne radi. Mi smo nakon dvadeset godina što imamo državu shvatili da tu treba nešto raditi. A to ne želimo.
Vlašić: Svi se kunu da su znali što želimo...
Nuić: Pa mi smo narod koji ima tradiciju nevoljenja države. Naši narodni heroji su hajduci, a hajduci su pljačkali Turke. Moj otac je iz Hercegovine, slušao sam priče o hajducima, švercerima duhana… mislim, iz pozicije države sve delinkventi. Jedan rođak iz davnine bi bježao žandarima i vikao noseći vreće duhana u rukama: “Ja sam najveći švercer duhana, nećete me uhvatiti nikada!” Koja je potreba bila njemu da se bježeći deklarira vlastima? Nisam to shvaćao, dok mi nisu objasnili da je to zapravo bio dobar marketing, jer bi tako svi znali kod koga ima duhana po dobroj cijeni. I prema RH se odnosimo kao prema prijašnjim državama koje nismo voljeli. Ne volimo toliko državu da joj platimo porez, ne toliko da provedemo reformu.
Vlašić: Tko se znoji pred povjerenstvom za sprečavanje sukoba interesa?
Novaković: Mnogi se znoje, iako ima i onih kojima je svejedno. Najgore je kada gledate čovjeka za kojega mislite da laže, a ne možete ništa. Postoje predmeti koji su, što se dokumentacije tiče, čisti, forma je zadovoljena, a sumnjate da je sve laž. Da, raspravljat ćemo i o slučaju je li ministar Marić povrijedio odredbe ZSSI-a zbog one fotografije s nogometa, odnosno eventualnog primanja nedozvoljenog dara. Ima puno frustrirajućeg u ovom poslu jer informacije se nalaze svagdje i nigdje.
Vlašić: Koliko ste izloženi pritiscima?
Novaković: Na mene osobno bilo je najmanje, ali prošli smo kroz jedno razdoblje kada smo bili pod pritiscima. Bilo je teško, postalo je upitno hoćemo li uopće moći nastaviti raditi.
Vlašić: Je li bilo pritisaka na vas, na Filozofski fakultet?
Vlahović-Štetić: Ne, mi smo svoju odluku donijeli i nitko nije ni znao za nju. Poslije je bilo kasno. No pitanje je što misle drugi ljudi u Senatu, očekuju li oni pritisak i hoće li, očekujući pritiske, donijeti odluku koja će biti rezultat autocenzure. Plaše se da će im se nešto dogoditi, a ne dogodi im se ništa. Poslije odluka Senata sam znala saznati za kolege koji su dizali ruku za neke odluke, i za onaj doktorat Čoviću, a kasnije su tvrdili da nisu tako mislili, nisu htjeli potvrditi odluku. Zašto dižu ruku za nešto u što ne vjeruju? Sveučilišnim profesorima se ne može ništa dogoditi.
