Naslov uistinu govori sve: EU plaća, Kina gradi. Tako je Deutsche Welle (DW) u svom njemačkom servisu najavio jačanje veza između Hrvatske i Kine. Pri čemu se referira na gradnju Pelješkog mosta koju je na natječaju dobila kineska tvrtka, a izgubila austrijska, dakle zemlje članice EU, Strabag. “Most će stajati 420 milijuna eura od čega se 85 posto financira iz EU fondova”, navodi DW. Agencija navodi kako kineska ulaganja mogu biti jako dobra prilika za zemlje članice inicijative 16+1 koje nisu u EU.
“No, budući da je tu i jedanaest članica EU, u Berlinu i Bruxellesu se taj proces tumači kao još jedan pokušaj Kine da izazove razdor unutar EU”, navodi DW. Zabrinutost u Bruxellesu, tvrdi agencija, posebno izaziva činjenica da kineske tvrtke uživaju državne subvencije što ih čini konkurentnijima u odnosu na europske. “Osim toga, stručnjaci objašnjavaju da kineske tvrtke mogu na natječajima davati niže ponude jer sa sobom iz domovine dovlače većinu resursa što se odnosi na materijale kao i na ljude”, navodi DW.
Agencija DPA navodi: “Uglavnom se tu radi o velikim planovima prometne infrastrukture koja bi trebala olakšati transport kineske robe na zapad Europe. Kina sve više nastupa i kao isporučitelj elektrana ili kao investitor u različite industrije. EU takvu vrstu gospodarskog angažmana promatra sa sve većim nepovjerenjem: razni projekti se uglavnom financiraju kreditima kineskih državnih banaka, a uglavnom malenim i državama s malo vlastitog kapitala, koje uzimaju te kredite, prijeti opasnost da upadnu u dužničku zamku i dospiju u političku ovisnost o Pekingu”.
Frankfurter Allgemeine Zeitung javlja da Zagreb teži “članstvu u Azijskoj investicijskoj infrastrukturnoj banci (AIIB) gdje dominira Kina”. Europski zastupnik Zelenih Reinhard Bütikofer, AIIB naziva “čistom mašinom za širenje moći Kine” i upozorava kako je proces 16+1 “očito metoda razdora”. “Dugo se zna da onaj tko plaća muziku određuje i program. Ne može se zamjeriti zemljama istoka Europe kad kratkoročno žele prednosti te ‘muzike’, a da na isti način ne razmišljaju i o dugoročnim posljedicama.
Kina nastupa kao velikodušni platiša infrastrukturnih projekata s kojima te zemlje mogu krenuti dalje. Ne može se prigovoriti ni Kini da to ne čini bez svog interesa. Ali primatelji moraju razmisliti o ovisnosti u koju se upuštaju. Isplati se malo raspitati u zemljama Afrike i Azije. Tamo su već neki upali u dužničku zamku gdje za otplatu moraju plaćati više nego što zarađuju. A da slična sudbina prijeti i zemljama istoka Europe, to mora zabrinuti i EU”, piše FAZ.