Rod i spol u kontekstu zaštite od nasilja kako ga definira Istanbulska konvencija dva su odvojena termina, ali Konvencija ni izravno ni neizravno od država koje je ratificiraju ne traži pravno prepoznavanje bilo kakvog trećeg roda (uz muški i ženski) niti zahtijeva legalizaciju istospolnih brakova.
Sukus je to posebnog dokumenta (aide-memoire) u kojem Vijeće Europe jasno i nedvosmisleno razlaže smisao pojmova i obaveza iz Istanbulske konvencije - i to upravo onih pojmova koji su se u hrvatskom društvu pokazali najspornijima. Dokument, koji je pripremio Jörg Polakiewicz, direktor Ureda za pravno savjetovanje i međunarodno javno pravo Vijeća Europe, sastavljen je 11. siječnja ove godine, no tek je sada deklasificiran.
Dokument se sastoji od četiri poglavlja, iz čijih je naslova sasvim jasno koju poruku Vijeće Europe želi poslati. Nakon prvog poglavlja, u kojem se objašnjava svrha Konvencije i obaveze koje proizlaze iz njezine ratifikacije, drugo poglavlje detaljno objašnjava termin rod i obaveze domaćeg zakonodavstva, dok se treće i četvrto poglavlje zovu “Nema obaveze u Istanbulskoj konvenciji da domaće zakonodavstvo pravno prepozna treći spol” i “Nema obaveze u Istanbulskoj konvenciji da se dozvole istospolni brakovi”.
U zaključku dokumenta također vrlo eksplicitno stoji: Istanbulska konvencija poziva na rodno razumijevanje nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja kao temelja za sve mjere za zaštitu i podršku žrtvama. No, svaka pozitivna mjera u tom smjeru jasno je ograničena opsegom i ciljevima Konvencije. Konkretno, Istanbulska konvencija ne podrazumijeva obavezu pravnog prepoznavanja trećeg spola ili osiguravanje pravnog prepoznavanja istospolnih brakova.
TERMIN “ROD” I NJEGOVE POSLJEDICE ZA IMPLEMENTACIJU KONVENCIJE U DOMAĆI SUSTAV
1. Konvencija se temelji na pretpostavci da nasilje nad ženama ne može biti iskorijenjeno bez ulaganja u jednakost među ženama i muškarcima. Samo učinkovita rodna ravnopravnost i promjene u stavovima mogu istinski prevenirati takvo nasilje.
2. “Rod” je stoga središnji pojam korišten kroz cijelu Istanbulsku konvenciju. Sukladno članku 3, stavku (c) Konvencije pojam “rod”, temeljen na dva spola, muškom i ženskom, znači “društveno konstruirane uloge, ponašanja, aktivnosti i svojstva koje pojedino društvo smatra primjerenim za žene i muškarce”. Istanbulska konvencija smatra definicije “roda” i “spola” dvama različitim, odvojenim konceptima, kao što je potvrđeno u nediskriminacijskom principu u članku 4 Konvencije i Pojašnjavajućem izvješću: “termin ‘rod’ prema ovoj definiciji nije zamišljen kao zamjena za termine ‘žena’ i ‘muškarac’ koji se rabe u Konvenciji”.
3. Imajući na umu korelaciju između rodne neravnopravnosti i rodnih stereotipa s jedne strane, te učestalost nasilja nad ženama s druge, članak 6 Konvencije zahtijeva od država da “uključe rodne perspektive u provedbu i procjenu učinka odredaba ove Konvencije te promiču učinkovitu provedbu politika ravnopravnosti žena i muškaraca te osnaživanja žena”. U skladu s tim, članak 12. zahtijeva od država da poduzmu nužne mjere kako bi iskorijenile štetne predrasude, običaje, tradicije i druge prakse koje se temelje na ideji da su žene inferiorne muškarcima ili na štetnim rodnim stereotipima. Ta odredba cilja na osnaživanje djevojaka i dječaka, od rane dobi, da traže životne opcije i odnose koji nisu ograničeni tradicionalnim ulogama za muškarce (kao, na primjer, hranitelje obitelji) i žene (kao majke i njegovateljice).
Ipak, u pogledu gore navedene definicije “roda”, te obaveze ne podrazumijevaju da države moraju uključiti u formalno obrazovanje kurikularne edukativne materijale koji se specifično odnose na homoseksualnost i/ili transrodnost.
4. Zaključno, Konvencija poziva države da primjene rodnu perspektivu kad ispunjavaju svoje obaveze da poduzmu mjere u zaštiti i potpori žrtvama nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja.
Precizan obujam poduzetih mjera ostaje u okvirima razumijevanja pojedine države.
ISTANBULSKA KONVENCIJA NE OBVEZUJE DA DOMAĆE PRAVO OSIGURA PRAVNO PREPOZNAVANJE TREĆEG RODA
5. Pojam “treći spol” (ponekad se koriste termini “treći rod” ili “međuspol” ili drugačije) odnosi se na kategoriju ljudi koji se ne identificiraju ni kao muško ni kao žensko.
6. Konvencija te pojmove ne spominje ni izravno niti sadrži bilo kakve materijalne ili proceduralne obaveze vezane za pravni status trećeg spola, transrodnih ili transseksualnih osoba. Ona ne zahtijeva od država da dodijeli određeni pravni status međuspolnim ili transrodnim osobama.
7. To proizlazi i iz općeg cilja i svrhe Konvencije i iz konkretnih odredbi koje spominju “rod”, prema kojima su države jedino dužne izbjegavati svaku diskriminaciju temeljem rodnog ili seksualnog identiteta.
8. Samo u tom kontekstu, Pojašnjavajuće izvješće se referira na “transrodne ili transseksualne osobe”.
ISTANBULSKA KONVENCIJA NE OBVEZUJE DRŽAVE DA DOZVOLE ISTOSPOLNE BRAKOVE
9. Kao što je slučaj i s prepoznavanjem trećeg roda, nema referenci koje traže pravno prepoznavanje istospolnih brakova - teme koja nije obuhvaćena Konvencijom. U tom kontekstu, treba napomenuti da je u nedavnoj presudi “Orlandi i ostali protiv Italije” Europski sud za ljudska prava (...) naglasio da nacionalni zakonodavac ima slobodu da ne dozvoli istospolne brakove.
ZAKLJUČAK
10. Istanbulska konvencija poziva na rodno razumijevanje nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja kao temelja za sve mjere za zaštitu i podršku žrtvama. No, svaka pozitivna mjera s tim ciljem jasno je ograničena opsegom i ciljevima Konvencije. Konkretno, IK ne podrazumijeva obavezu za pravno prepoznavanje trećeg spola ni istospolnih brakova.