Oko 900 tisuća hrvatskih građana danas je promijenilo Ustav. Riječ je o otprilike četvrtini biračkog tijela. Dakle, premda je tek dvadeset i pet posto Hrvata glasovalo za uvođenje diskriminacijske odredbe o karakteru braka, ta odredba, svejedno,automatizmom ulazi u Ustav Republike Hrvatske.
Referendum o braku bio je, nesumnjivo, sasvim legalan, kao što je, podjednako nesumnjivo, sasvim nelegitiman. U ozbiljno uređenoj državi četvrtina državljana ne bi smjela mijenjati Ustav.
Ovdje moramo naglasiti da usporedbe s lanjskim referendumom za ulazak u Europsku Uniju nisu na mjestu; ne toliko zato što je europski referendum ipak privukao veći broj građana, nego, prije svega, stoga što su sve glavne političke stranke u hrvatskom Saboru kontinuirano čvrsto podržavale ulazak naše zemlje u EU, pa je pitanje pristupanja Uniji dobilo nesporni legitimitet kroz relativno masovnu biračku potporu tim strankama.
Referendum o braku, međutim , uistinu nema nikakav pravi legitimitet: njegov se legimitet temelji jedino na nemotiviranosti skoro dvije trećine hrvatskog biračkog tijela da glasuje.
Očekivano sramotni ishod nedjeljnog referenduma (istraživanja su se, kao I obično, pokazala točnima), ukazao je na niz ozbiljnih unutarnjih problema hrvatske države I društva. Prvo, sadašnji je hrvatski politički sustav strukturalno nestabilan, što se mora odmah promijeniti. Više se nikada ne smije dogoditi da tek četvrtina građana može donositi odluke o tako važnim pitanjima, kao što su ustavne promjene. Drugo, hrvatski politički sustav nije kadar zaštititi neke od elementarnih stečevina liberalne demokracije, poput ljudskih prava, koja su nedjeljnim referendumom značjno narušena.
Treće, hrvatska politička scena- i to onaj njen vladajući dio -pokazala se nesposobnom obraniti vrijednosti za koje se izlagala na izborima: prilično je nevjerojatno da se nitko iz hrvatskog političkog centra ili liberalne ljevice nije stavio na čelo protureferendumske kampanje, u što se predsjednik Republike , recimo, mogao uspješno upustiti , s obzirom na njegov dominantni rejting u svim istraživanjima javnog mišljenja.
Naime, ako je više od četiri stotine pedeset tisuća ljudi potpuno neorganizirano, bez ikakve koordinirane kampanje, bez ikakvog ozbiljnijeg propagandnog djelovanja, ipak glasovalo protiv, valja vjerovati kako se taj broj mogao barem udvostručiti, da se povela profesionalna i promišljena politička kampanja protiv referenduma.
Četvrta bitna činjenica o bračnom referendumu jedina je koja ublažuje tjeskobni osjećaj zemlje u kojoj se bez ikakva povoda , bez ikakva izvanrednog sigurnosnog stanja, odjednom smanjuju prostori slobode. Broj glasača za sto i pedeset tisuća je veći od broja potpisnika referendumske peticije, što upućuje da su skoro svi zagovornici referenduma uistinu otišli na biračka mjesta, te da su im se prdiružili oni građani, koji vjerojatno navijaju za hrvatsku konzervativnu revoluciju.
To opet znači da u Hrvatskoj, uz svu golemu potporu katoličke hijerarhije, i uz vrlo snažnu potporu Hrvatske demokratske zajednice, i usred dramatičnih događaja, poput incidenta u Vukovaru na Dan sjećanja, ipak ne živi mnogo više od dvadesetak posto radikalnih konzervativaca. S tim se postotkom, u određenim okolnostima, vrlo teško može pobijediti na parlamentarnim izborima, baš nikako na predsjedničkim izborima, a uskoro se, nadamo se, neće moći pobjeđivati ni na referendumima.
Vladajuća koalicija, kako bi zašttila vjerodostojnost I stabilnost političkog sustava, ali I glavne vrijednosti na temelju kojih je osvojila vlast, uistinu mora što žurnije promijeniti referendumska pravila, te osigurati da se o područjima poput ljudskih prava ne može odlučivati na referendumu.
Utoliko bi i rasprava o ćirilićnom referendumu trebala postati suvišnom.
Hrvatska je danas učinila veliki korak natrag.
Valja se nadati da se ekscesi sličnog ranga više neće događati.