U petak ujutro, između deset i jedanaest, u upravi jedne od većih hrvatskih kompanija održavao se važan poslovni sastanak.
Sastanak je na trenutak prekinuo konobar, posluživši sedam čaša šampanjca, kojima se proslavila konačna, oslobađajuća haaška presuda Anti Gotovini i Mladenu Markaču.
Petnaestak minuta kasnije potražio sam taksi na stajalištu u Gajevoj, na kojem je skoro uvijek dovoljno vozila. Svi su auti, međutim, bili prazni. Poslije dvije ili tri minute dotrčao je jedan vozač, ispričao se zbog zakašnjenja i rekao: nikada ne pijem ujutro, ali sad smo svi trgnuli po jednu medicu, da proslavimo.
Euforija u zemlji
Kada sam kasnije, popodne, šetao Zagrebom, na nizu sam kafića i trgovina vidio izvješene nacionalne zastave: ne mogu reći da ih je bilo previše, no sasvim sigurno više nego u povodu raznih naših nacionalnih blagdana.
U petak ujutro Hrvatska je, poslije dugo, dugo vremena, živjela optimistički i zadovoljno. Ako je čak i u uvijek suzdržanom Zagrebu atmosfera bila vesela i slavljenička, nema nikakve sumnje da se drugdje osjećala euforija.
Uistinu, Hrvatska ima više nego dobre razloge da bude zadovoljna konačnom haaškom presudom u slučajevima generala Gotovine i Markača.
Netko jako zloban rekao bi da se obrazloženje oslobađajuće presude doima kao da ga je pripremao sam predsjednik Franjo Tuđman.
No, ovdje nema mjesta za bilo kakav cinizam, nego je, naprosto, riječ o ispravnom vrednovanju glavnih povijesnih činjenica, koje se tiču uzroka rata u Republici Hrvatskoj.
Prije svega valja naglasiti sljedeće: čak i da su generali osuđeni na neku blažu kaznu (bilo je gotovo sigurno da prve kazne, od 24 i 18 godina, ne mogu opstati, zbog besmislene teze Haaškog tužiteljstva o prekomjernom granatiranju), takva presuda ne bi značila da je osuđena i Republika Hrvatska. Na procesu Anti Gotovini i Mladenu Markaču nije se sudilo neovisnosti i legitimitetu Republike Hrvatske, nego određenim postupcima njenih oružanih snaga, i određenim politikama koje su stimulirale ili, u najmanju ruku, tolerirale takve postupke.
Oslobođena krivnje
Međutim, ovom presudom Republika Hrvatska oslobođena baš bilo kakve, pa i posredne krivnje za rat i za organizirane ratne zločine.
Republika Hrvatska oslobođena je krivnje za rat i ratne zločine tvrdnjom Žalbenog vijeća da udruženi zločinački pothvat protjerivanja srpskog stanovništva naprosto nije postojao.
Kako je dakle Haaški sud, u svojoj zaključnoj odluci, došao do takvog stava, premda je Hrvatsku poslije Oluje napustilo oko 200 tisuća Srba, i premda nikome u ondašnjem državnom vrhu nije palo na pamet da spriječi njihovo iseljavanje, što je više nego vidljivo iz sadržaja famoznog brijunskog sastanka, održanog uoči Oluje?
Odgovor na to pitanje prilično je jednostavan, i povijesno strahovito važan.
Sasvim je očigledno da je Haaški sud, procjenjujući ne samo osobnu ili zapovjednu odgovornost dvojice hrvatskih generala, nego i postojanje ili nepostojanje zločinačkog pothvata, odlučio djelovati u skladu sa širom i ispravnom povijesnom slikom.
Haaška presuda
Haaški sud uvažio je, zapravo, sljedeće činjenice.
Prvo, rat nije započela Hrvatska, nego je Hrvatska napadnuta i prisilno uvučena u rat.
Drugo, Hrvatska je imala zakonsko pravo braniti cijeli svoj teritorij, u avnojevskim granicama Socijalističke Republike Hrvatske (toliko, nadamo se po zadnji put, o važnosti Titova Ustava iz 1974. godine za današnju hrvatsku neovisnost). Hrvatska je, dakle, u Domovinskom ratu postupala legitimno i legalno.
Treće, operacija Oluja ne samo da je predstavljala legalni i legitimni povratak okupiranog teritorija Republike Hrvatske, nego je njome, istodobno, spašena bihaćka muslimanska enklava (kojoj je prijetio pokolj sličan srebreničkom), te je, još važnije, slomljena vojna sila Republike Srpske, čime su stvoreni uvjeti za kraj rat u Bosni i Hercegovini.
Samo jedan krivac
Posve jednostavno rečeno; da nije bilo Oluje, tko zna do kada bi trajao rat u Bosni, i tko zna do kada bi Slobodan Milošević opstao na vlasti. Jasno je, naime, da je njegov pad počeo potpisivanjem Daytonskih sporazuma, poslije kojih je bilo kakva beogradska vojna akcija prema zapadu bivše SFRJ postala i pravno i tehnički nemogućom.
A do Daytonskih sporazuma ne bi došlo bez Oluje.
Haaški je sud, dakle, ispravno identificirao jedinog krivca za rat na prostorima bivše Jugoslavije, te je oslobodio bilo kakve krivnje državu koja se branila.
Oslobađajuća presuda generalima Gotovini i Markaču utoliko bitno utječe na pozitivni imidž Reublike Hrvatske u svijetu, te čini njen diplomatski položaj bitno jačim nego u vrijeme trajanja procesa.
Kada je, pak, riječ o stvarnoj odgovornosti dvojice generala, i prošle smo subote u Jutarnjem naglasili da u vrijeme Franje Tuđmana i Gojka Šuška, ni Gotovina ni Markač nisu mogli sudjelovati ni u kakvim strateškim političkim odlukama. Dakle, čak i da je postojalo nešto poput združenog zločinačkog pothvata, Ante Gotovina i Mladen Markač za takvo što nisu mogli biti krivi.
Drugo je pitanje zapovjedne odgovornosti, pri čemu se Gotovina, koji je odmah poslije Oluje nastavio ratovati u Bosni, suočava s nešto manjim problemom od Markača: pripadnici Specijalne policije jesu počinili niz zločina nad civilima, a Markač nikoga nije dao uhapsiti zbog tih zločina.
Oslobađajućom presudom generalima Gotovini i Markaču teret odgovornosti za procesuiranje ratnih zločina nad Srbima definitivno je prebačen u Zagreb.
Bez obzira na trenutno masovno dobro raspoloženje u zemlji, budimo realni: poslije Oluje dogodili su se najteži zločini protiv srpskog stanovništva. Za mnoge od tih zločina nitko nije kažnjen.
Ograničenost desnice
Pitanje je elementarne pravne i moralne zrelosti hrvatske države da se zločincima napokon sudi. Oni koji su ubijali u “Krajini”, i oni koji su im naređivali jednostavno moraju završiti na sudu. To je, naprosto, conditio sine qua non elementarne pravednosti u Republici Hrvatskoj.
Oslobađajuća presuda Anti Gotovini i Mladenu Markaču još je jednom dokazala upravo nevjerojatnu ograničenost hrvatske radikalne desnice.
Hrvatka desnica godinama uvjerava našu javnost kako je Haaški sud instrument britanske imperijalističke politike, koja kroz odluke tog suda želi nametnuti jednaku krivnju za rat Zagrebu i Beogradu.
U takvoj su intepretaciji stvarnosti Gotovina i Markač prirodne žrtve velikih svjetskih protuhrvatskih zavjera.
Naravno da su, poslije oslobađajućih presuda, sve te teze o protuhrvatskim zavjerama ispale nepovratno smiješne, kao i njihovi glavni protagonisti, lideri minornih stranaka, koje jedva da se uspijevaju izboriti za jednog saborskog zastupnika (žalosno je, međutim, što su teze o protuhrvatskoj uroti, na primjeru Haaškog suda, podržavali i pojedini crkveni velikodostojnici).
Nepotreban bijeg
Takvim je tezama, nažalost, prije desetak godina, čini se, povjerovao i sam general Gotovina.
Da Gotovina 2001. godine nije pobjegao iz Hrvatske, i da se četiri godine nije skrivao, on bi već davno bio slobodan čovjek, a ova bi zemlja neusporedivo lakše ušla u euroatlantske integracije.
No, to sve danas više nije politički bitno.
General Gotovina završnom je haaškom presudom dobio punu moralnu zadovoljštinu: sada mu valja poželjeti da se nakon jedanaest godina bijega i zatvora pokuša što lakše priviknuti na normalni život.
A Domovinski rat? Domovinski rat, poslije jučerašnje presude - bez obzira na strašne stvari koje su se u njemu dogodile, i s kojima se Hrvatska poslije Tuđmanove smrti pokušava suočiti - Domovinski rat ostaje posve nesporno, veliko i bitno pravedno razdoblje naše povijesti.