Kao što je komentator Jutarnjeg lista ispravno primijetio 25. svibnja “Hrvati se masovno ne bune protiv banaka, ni protiv Vlade, nego drugačijima (rješenjima) liječe frustracije”.
Doista, ministar znanosti, obrazovanja i sporta propisao je 4. modul kurikuluma o spolnom odgoju iako je bio upozoravan da je to što čini protuustavno. Da je protuustavno, priznao je i Ustavni sud, s obrazloženjem da je kurikulum donesen bez zakonski zahtijevane javne rasprave, koja uključuje i dužan obzir prema ustavno zajamčenim pravima roditelja na odgoj djece.
Kao da to nije bilo dovoljno, Vlada je, umjesto da bez riječi provede odluku Ustavnog suda (koju ionako nitko drugi osim Vlade ne može provesti), tu odluku javno kritizirala.
Ustav je izazvala i udruga Vigilare, podupirana od Katoličke crkve, kad je zahtijevala da se uklone plakati kazališne predstave “Fine mrtve djevojke” jer da, navodno, vrijeđa vjerske osjećaje onih koji su u porculanskom liku na plakatu prepoznali sveti lik što ga časte. Tim zahtjevom udruga se nije založila samo za ograničavanje slobode umjetničkog izražavanja.
Kako se to moglo zaključiti iz TV razgovora glasnogovornika Udruge s Vitomirom Lončar (“Buckom”), Vigilare se založila za provedbu katoličkog morala putem državnog prava.
Takav je pak zahtjev ne samo totalitaran, nego nespojiv s pravom jer je pravo, kako su to još stari Rimljani znali, minimum morala. Stoga je Vjeran Zuppa taj zahtjev ispravno ocijenio kao potez “vojujuće Crkve“, koja je, navodno, sama sebe takvom ukinula na II. vatikanskom koncilu.
Sada su se svi silno uzbudili zbog zahtjeva da se provede referendum o tome treba li u Ustavu izrijekom pisati da je brak zajednica žene i muškarca. Pitanje je suvišno jer kad je Ustav donesen, mogao je brak zaštititi samo kao zajednicu muškarca i žene. Stoga to značenje ustavne odredbe o braku može biti promijenjeno samo referendumom koji su trebali predložiti oni koji su za to da se ustaljeno značenje mijenja.
Svi ti i slični - doista nepotrebni - sukobi posljedica su dezorijentacije mnogih, ne samo u ovoj zemlji. Opću je dezorijentaciju izazvalo uvjerenje, ne samo sve brojnijih skupina nego i pojedinaca, da je sve što im se svidi njihovo ljudsko pravo. Kao što mi je to nedavno rekao moj nekadašnji student, sada i sam nastavnik: “Svaki put kad uđem u predavaonicu, sjetim se onoga što ste nam govorili još prije deset godina, a to je da je danas teško biti nastavnik jer svaki student ima ljudsko pravo na kremšnitu”.
Uz to, u zemlji u kojoj od rata malo tko zna fiziku, kemiju i biologiju svatko tko se pozove na znanost, kao što se to pozvao ministar znanosti, mora da je u pravu - iako nikakva znanost ne može odgovoriti na pitanje koje je glavni kamen spoticanja 4. modula, a to je u kojoj su mjeri muško i žensko prirodna, a u kojoj društvena pojava.
Napokon, današnji liberali, nerijetko nekadašnji marksisti, zaboravljaju da su prosvjetiteljstvo i komunizam kao njegovi nasljednici ogrezli u silovanju prirode.
Tko se danas sjeća da je Komunistička partija SSSR-a tri desetljeća, od sredine 1950-ih, razrađivala projekt da šest najvećih sibirskih rijeka skrene, i to nizom eksplozija nuklearnih bombi, da više ne teku na sjever, nego na jug?