Tko je taj čovjek koji kroz jutro izračunava dosadne kolone narudžbi čelika i vida, a od popodne, uz ‘karijeru’ supruga i oca vodi tajni život internetskog revolucionara? Je li taj internetski videograf koji se na webu naziva ‘komandir Šamil’ ljevičarski radikal koji potiče na miniranje kasarni? Ili pak desničarski ekstremist koji želi napakirati ‘crvenoj peronospori’ lažnim videom? Ili duševno poremećeni grandoman? Ili - što je debelo najvjerojatnije - naprosto trogirski zajebant koji se odlučio našaliti na webu, i koji je zbog te šale dospio u pritvor s prijetnjom deset godina robije?
KAZNA ZA GLUPOST 'Komandir Šamil' mogao bi dobiti i deset godina zatvora, pravi bombaš Blažević najviše pet!
Iako sve to skupa ne znamo, slučaj ‘komandira Šamila’ koji je na webu objavio revolucionarni plan pokazao je da barem dvije kategorije stanovništva u Hrvatskoj ne razumije bazične kodove mediteranskog humora.
Jedna od njih su desničarski portali koji su u skladu s IQ-om vlastitih urednika i IQ-om nacionalističke ideologije odmah zagucali Šamilovo ‘priznanje’ i prenijeli ga mrtvi-hladni kao dokaz komunjarskog specijalnog rata protiv Hrvatske.
Druga kategorija je pak hrvatska policija koja se doista ponijela poput policije iz jugoslavenskih viceva i privela video - ’Šamila’ kao terorista.
I jedno i drugo je - da ne otežemo - indikator prilične gluposti. Treba doista imati manjak i pameti i mašte da bi se kao stvarnu terorističku poruku shvatio video srednjovječnog tipa koji stoji otkrivena lica u sobi s ružnim socijalističkim regalom i pod ‘nickom’ čečenskog militanta Šamila Basajeva poziva široke narodne mase na otpor protiv briselskog zavojevača. Teško je reći što je u Šamilovom video smješnije: njegov blitvarski akcent u spoju s rogobatnim marksističkim rječnikom, ozbiljno koncentrirana faca dok sam sebe gleda na ekranu, trenutak kada sa zabrinutošću veli ‘što ćemo kad padne Rusija’, jer je ‘Venezuela daleko’, ili pak moment kad netko od Mamićevih ukućana ulazi u sobu pa ga ‘komandir Šamil’ tjera da ne remeti revolucionarni manifest.
U jednom trenutku, Šamilov je video izgledao kao neki dalmatinski remake britanskog filma “Four Lions” u kojem troje muslimanskih spadala s ruba Londona zaključe da su im dodijali luna-parkovi, kuglana i kebab na uglu, i odluče s plastičnim pištoljima osnovati ćeliju al-Qa’ide.
Razlika je tek u tome što režisera “Four Lions” Christophera Morrisa nitko nije uhapsio, a ‘režisera’ ‘Komandira Šamila’ jest, te se, dok ovo pišem, on još objašnjava s nekim trogirskim Ilijom Čvorovićem u policijskoj postaji.
Ima li - u cijeloj toj travestiji - uopće smisla analizirati ‘Šamilov’ politički kredo? Vjerojatno ne.
On se uostalom ne razlikuje od sličnih kavanskih žuganja i internetskih rasprava dvije trećine Hrvata.
Tu je red euroskepse, red zazora prema političarima i krupnom kapitalu, red ljevičarske retorike, a onda malo desničarskog vigilanstva protiv ‘Šiptara’ i silovatelja.
Sanader i otkupljivači zlata, Todorić i Albanci, Manuel Barroso i menadžeri, silovatelji i advokati, sve je tu smiješano u galimatijas lijevo-desnog populizma.
Ali - ajmo bit iskreni: zar ista dijagnoza ne vrijedi za dobru polovicu hrvatskih kolumnista, blogera, konceptualnih umjetnika, katoličkih propovjednika i lidera manjih stranaka?
Razlika je što Šamil zaziva nasilje, reći ćete?
Molim?
Pa prošlog tjedna imali ste Valentina Pozaića koji nije škverski knjigovođa nego biskup, koji kad dođe EU neće izgubiti ni posao ni firmu (a škveranin ‘Šamil’ hoće), a taj i takav Pozaić također je pozvao na oružani otpor, samo ne pred sobnom kamericom za skype nego pred kamerama HTV-a. Što je razlika?
Razlika je naravno to što Valentin Pozaić pouzdano nema smisla za humor, dok je Damir ‘Šamil’ Mamić naprosto dalmatinski zafrkant, čovjek koji je odgojen na Angjelu Uvodiću i Smoji, Feralu i Gitaku, ocu i sinu Brešanu, ukratko - čovjek iz tradicije u kojoj se zna koja je najubojitija grana terorizma. To je - naravno - humor.