Tijekom cijelog proteklog tjedna djeca su se u zagrebačkim osnovnim školama bavila temom majke. Pripremali su se crteži i pjesmice za Majčin dan, pisali su se sastavi o majkama, sva su djeca, naročito oni maleni u nižim razredima, nastojala svoje majke prikazati u najboljem i najljepšem svjetlu. Posvetili su se svojim malim, a važnim uracima i majke su dobile svoje pjesmice, portrete i sastave. I naravno, svima su nam srca bila puna.
Ipak, tijekom istog tog tjedna, dok se slavilo majke i Majčin dan - koji smo preuzeli kao određeni supstitut za 8. mart jer je on nekima smetao zbog svog komunističkog, crvenog prizvuka - a Majčin dan i 8. mart i jesu uvijek bili u sukobu jer je proslava majki bila “zapadna”, a žena “istočna” - trebalo je slaviti još jedan velik i važan dan za male Zagrepčane koji, provjerili smo, u većini zagrebačkih škola nije ni spomenut - Dan oslobođenja grada Zagreba, 8. svibnja.
Da nije bilo oslobođenja Zagreba i pobjede antifašizma, pitanje je bi li bilo ovih majki koje bi primale poklone od svojih školaraca. I dok su zagrebačke osnovne škole šutjele o danu kada je grad oslobođen - koji se obilježava samo dan prije dana oslobođenja Europe od nacizma i najvažnijeg događaja u prošlom stoljeću - završetka Drugog svjetskog rata - u njemačkim se školama, na primjer, itekako govorilo o ratu i njegovu završetku, govorilo se o isprikama i patnjama drugih naroda koje je prouzročio nacizam. Govorilo se i o isprici Slavenima, skupini naroda koja ne bi bila posve zahvaćena “konačnim rješenjem”, ali bi u Trećem Reichu, da je poživio, bila na razini - robova.
Djecu možda ne treba opterećivati poviješću, ali spomenuti dan kada im je oslobođen grad u kojemu žive trebala bi biti civilizacijska pristojnost. Kritike da su još maleni za to ne stoje; osnovnoškolci obilježavaju dan pada Vukovara već od prvog razreda; uče o tome što je sjetva, kada je žetva i što je uštap - pa bi bilo posve prirodno da im učiteljica kratko i bez ulaženja u povijesne dileme i rasprave objasni zašto je 8. svibnja važan dan za njihov grad. Hrvatska se ne bi trebala sramiti svog antifašizma i činjenice da je, na kraju, bila na strani pobjednika. No, kao da je bolje šutjeti o toj hrvatskoj prošlosti, oslobođenje Zagreba se ne spominje, a nije se puno više spominjalo ni oslobođenje Europe.
Umjesto toga, piše mi prijateljica na Facebooku, u privatnoj poruci, da ne izloži sebe i dijete problemima, u istom tom nepokorenom Zagrebu danas sjede profesori koji učenike kroz smijeh pitaju jesu li za dom spremni... Djeca se smiju, ne znajući što to znači, među njima i njezin sin, koji je odgovarao da jest - sve dok tu epizodu nije prepričao kod kuće i dobio po nosu. Druga prijateljica, profesorica na fakultetu, pitala je studente pete godine što se obilježava 8. 5. Sjetili su se da je u pitanju neki dan važan za Europu, ali kada ih je pitala zašto se slavi upravo tada, njih trideset je šutjelo. Kada im je na kraju rekla da je toga dana oslobođen Zagreb, ostali su šokirani.
Mijenjam portret i pjesmicu koje mi je poklonila moja osmogodišnjakinja za pristojan obrazovni sustav. U kojemu ćemo slaviti i majke i antifašizam.