RUPA OD 16 MILIJARDI

KRAHIRAO HRVATSKI MIROVINSKI SUSTAV Prvi put imamo više penzionera nego radnika

    AUTOR:
    • Arhiva

  • OBJAVLJENO:
  • 09.05.2014. u 07:08

Davor Pongracic / CROPIX

Trenutni omjer broja radnika i umirovljenika nažalost je pao ispod 1:1. On iznosi 0,88:1

Ministar rada i mirovinskog sustava, g. Mrsić, počeo je, čini se, pratiti informacije koje u eter odašilju blogeri i komentatori, pa je na konferenciji o “Zdravoj i sigurnoj budućnosti - kako je osigurati” spomenuo potpuno nesigurno i neodrživo stanje postojećeg mirovinskog sustava. Preciznije, ministar je shvatio da je Hrvatskoj potrebno čak 2,5 milijuna radnika da bi se učinkovito isplaćivala postojeća masa mirovina. Ministar se dotaknuo i već odavno neodrživog omjera broja radnika i umirovljenika od gotovo 1:1.

Mrsić barata brojkom od 1,2:1 u korist radnika, a posljednje statistike Zavoda za mirovinsko osiguranje govore kako je taj omjer u ovom trenutku 1,15:1.

Privatni i javni sektor

No, tu sliku potrebno je iz objektivnih razloga poružniti. Trenutni omjer broja radnika i umirovljenika nažalost je pao ispod 1:1. On iznosi 0,88:1.

Hrvatska, dakle, prvi put ima više umirovljenika nego radnika.

Naime, političari uvijek govore o omjeru “radnika” i “umirovljenika” jer im je to zgodno, a ne prave razliku između radnika u privatnom sektoru i radnika u javnom sektoru.

Razlika je, što se mirovina tiče, ogromna.

U statističkim izvješćima koje objavljuje HZMO nije moguće precizno razložiti osiguranike na proračunske i izvanproračunske.

Da bi državni zaposlenik došao u poziciju da plati svoj mirovinski doprinos, proračun, iz čega mu se isplaćuje plaća, mora prije toga ostvariti prihod u jednakom iznosu.

Kada u državnom proračunu ne bi bilo novca, taj državni zaposlenik, osim što ne bi primio plaću, ne bi mogao platio svoj mirovinski doprinos. Svoje obveze prema državnom proračunu prije navedenog moraju podmiriti zaposlenici privatnog sektora koji čine skup realnih poreznih obveznika.

Porezne obveze

Državni zaposlenici, naravno, također plaćaju porez na dohodak, no kako bi oni došli u mogućnost da ispune tu obvezu, istoj mora prethoditi oporezivanje izvanproračunskih korisnika.

Isto vrijedi i za PDV ili svaku drugu zakonsku obvezu te vrste pa tako i za doprinose mirovinskom sustavu.

Državni zaposlenici efektivno ne plaćaju poreze i doprinose, a obračun tih stavaka koje pronalaze na svojim isplatnim listama tek je računovodstvena formalnost.

Direktna uplata

Drugim riječima, oni su točka razvrstavanja u protoku novca iz državnog proračuna na račun HZMO-a te bi i bez iskazivanja tih formalnih vrijednosti na isplatnoj listi taj transfer imao potpuno jednak ishod da je učinjen direktno.

Kada se od ukupnog broja osiguranika mirovinskog sustava oduzme broj državnih zaposlenika (proračunskih korisnika), dobivamo broj realnih poreznih obveznika iz čega slijedi ovaj znatno nepovoljniji omjer koji je već 2010. godine iznosio 0,96:1 (uključeno s državnim zaposlenicima bio je 1,23:1), 2011. godine 0,93:1 (s njima 1,20:1), da bi u ožujku 2014. on pao na spomenutih 0,88:1 (s njima 1,15:1).

U godinama gospodarskog rasta, a to bi bile one do 2008., broj osiguranika rastao je nešto brže od broja umirovljenika.

Početak krize i neprilagodljivost politike novonastaloj situaciji govori kako je pogoršanje omjera, osim pada broja zaposlenih (osiguranika) dodatno potpomognuto i neprekinutim rastom broja umirovljenika iz godine u godinu. Starenje populacije postaje očiti problem sustava. Neodrživost mirovinskog sustava dala se naslutiti i znatno ranije.

Za to je potrebno proširiti vremensku seriju podataka koji su u ovom slučaju dostupni unatrag do 1950. godine kada je za mirovinu jednog umirovljenika radilo gotovo devet radnika.

Već 1960. godine taj broj je već gotovo prepolovljen da bi uz malu stagnaciju tijekom sedamdesetih nastavljao sigurno kliziti do današnjeg omjera od 0,88:1.

Omjer bez zaposlenih u državnim sektorima u razdoblju od 1950. do 1995. je aproksimiran tako što je ukupan broj osiguranika mirovinskog osiguranja umanjen za 20%, što bi bio postotak vidljiv iz statističkih izvješća nakon 1995. godine kada je donesen pravilnik o razvrstavanju djelatnosti.

Neodrživo stanje

Nedostatak detaljnih povijesnih podataka je ujedno i razlog za aproksimaciju koja, doduše, i nije bila nužna za demonstraciju današnjeg stanja. Zlokobni trend neodrživosti postojećeg modela mirovinskog sustava vidljiv je posljednjih 60 godina i isto toliko godina je zanemarivan.

Reforme koje su učinjene u tom periodu nisu imale za cilj održati neodrživo stanje već tek zamaskirati očiti kolaps sustava.

Reforme nisu pomogle ni stabilizirati taj kolaps. Iako bi se moglo reći, ponovno pogrešno, da je to pošlo za rukom početkom 2000-ih otkad pad omjera,u relativnoj vrijednosti, nije toliko dramatičan kao u drugoj polovici 20. st., no tu grešku može se razotkriti uvidom u podatak o iznosu izdvajanja sredstava iz državnog proračuna kojima se potpomagalo (te potpomaže i dalje) nedostatna sredstva HZMO-a.

Hrabra obećanja

Novac koji se prikupi od doprinosa za mirovinsko osiguranje nije dostatan za isplatu ukupnog iznosa mirovina umirovljenicima.

Razlika se namiruje izravno iz državnog proračuna pa u tom smislu možemo reći da plaćanjem bilo kojeg drugog poreza u nekom dijelu sudjelujete i u podmirivanju troška mirovina.

U posljednjih 10 godina očito je značajno povećanje razlike koja se namiruje iz državnog proračuna.

Sa 6,1 milijardu 2003. pomoć iz državnog proračuna narasla je na 16 milijardi kuna 2013., što je povećanje od 160% dok je iznos uplaćenih doprinosa za mirovinsko osiguranje rastao znatno manje, sa 13,8 milijardi 2003. godine na 19,7 milijardi 2013., što je relativno povećanje od 42%.

Ovaj trend zanemaruje se (ili ne priznaje) i dalje, rekao bih svjesno, jer reforme koje bi bilo nužno poduzeti nisu politički oportune.

Iz tog razloga vlast ih neće pokrenuti.

Tako ministar Mrsić nastavlja s još hrabrijim obećanjima kako će u narednim godinama mirovinski sustav biti dorađen tako da do 2030. godine mjesečni iznos prosječne mirovine dostigne vrijednost od gotovo 9000 kuna, a to bi, smatra, trebalo biti usporedivo sa iznosom 60-70% prosječne plaće. Iz današnje perspektive takvo obećanje doista jest primamljivo, moglo bi osigurati izvjestan broj političkih poena kojeg biračkog dijela, ali u postojećem okviru u potpunosti neizvedivo. Ili možda ipak jest? Vidim najmanje jedan način da se to postigne. To bi bila kombinacija daljnjeg povećanja doprinosa za mirovinsko osiguranje, što ministar i najavljuje, ali uz istovremeno stimuliranje inflacije kojom bi se povećala novčana masa. Nažalost, time bi se obezvrijedio rad ili općenito vrijednost novca u rukama građana. Drugim riječima, uz godišnju inflaciju od 10% do 2040. godine današnja prosječna mirovina od oko 2500 kuna može narasti do 9000 kuna, no realno - tih 9000 kuna u budućnosti vrijedit će kao i 2500 kuna danas.

Veće opterećenje plaća radnika (uslijed povećanja doprinosa) umanjit će realnu vrijednost prosječne plaće. Stoga je relativno povećanje mirovina moguće ostvariti tek nauštrb pada plaća radnika u realnom sektoru koji, usput rečeno (i vrlo značajno za razmatranje nedostatka inicijativa za prave reforme), nema svojih predstavnika u javnosti te ne pruža nikakav otpor ovakvim politikama koje mu idu na direktnu štetu.

Realne mirovine će ostati jednake današnjima, ali će realne plaće pasti, a s njima logično i prosječna plaća s kojom ministar uspoređuje projicirane vrijednosti mirovina.

Zakonska regulativa

Ovakav ishod najavljenih politika je najmanje što će njihovom provedbom postići ministar Mrsić.

Osim što ne sumnja da će ishod unatoč svakoj logici biti drugačiji, ministar Mrsić žestoko zagovara uvođenje zakonske regulative kojom bi se svakoj novoj vlasti onemogućilo da promijeni pristup mirovinskoj politici.

On želi uklesati u kamen ovaj neodrživi model i nametnuti ga narednim generacijama bez mogućnosti da se one istom legitimno odupru. Naravno, to neće ići, a 2040. godine ministar rada i mirovinskog sustava sasvim sigurno neće biti gospodin Mrsić. Ako je uopće moguće zamisliti da će se ovakav model mirovinskog sustava održati narednih 26 godina političaru koji će tada obnašati ulogu ministra nadležnog za mirovinski sustav nitko lucidan ne bi poželio biti u koži.

Prijedlog: Kako spasiti mirovine

Alternativnog rješenja, naravno, uvijek ima. Ono najbezbolnije, ali nažalost dugoročno, ukratko bi značilo da se masa mirovina iz postojećeg neodrživog prvog stupa postepeno smanjuje, a povećava broj korisnika drugog stupa. Drugi stup za razliku od prvog stupa (model prebacivanja brige za vlastitu starost na buduće generacije radnika) donosi mogućnost da se za vlastitu starost radnik pobrine tijekom vlastitog produktivnog dijela života. Ta briga znači svjesno odvajanje dijela vlastitog rada u individualiziranu mirovinsku štednju. Prvi bi put novac bio prisutan u obliku štednje u realnom vremenu te bi se ukamaćivao s godinama. U optimalnom trenutku radnik bi samostalno odlučio o umirovljenju jer bi bio u potpunosti neovisan o drugim štedišama, ali prije svega bio bi zaštićen od tragedija kojima svjedočimo danas kada je suočen s činjenicom da ne postoji dovoljan broj radnika koji bi od svojeg rada namirili njegovu mirovinu. S vremenom, prvi mirovinski stup ostao bi bez korisnika, a porezni obveznici razriješeni krimena neodgovornih političara i njihovih nasilnih ideologija kroz koje su građane učinili ovisnima o državnim odlukama i komandama koje su iz njih proizlazile. Te političke komande imale su izravan utjecaj na njihovu dobrobit (ili bolje rečeno - štetu) u prošlosti, ali srećom ovime bi i same postale prošlost.

Izdvajamo