U Dugavama, rubnom zagrebačkom kvartu, zapravo na samom kraju Dugava, dakle na kraju grada, je Porin, nekadašnji hotel Hrvatskih željeznica uz koji se nalazi ranžirni kolodvor.
Od 2011. Porin je dom onima koji doma nemaju, prihvatilište je za izbjeglice. U istim tim Dugavama, kvartu u kojem živi nešto više od 10.000 Zagrepčana, a jedina tamošnja ustanova kulture jest knjižnica, prevoditeljica Ksenija Banović, i sama kući u Dugavama, prije dvije godine pokrenula je u spomenutoj lokalnoj knjižnici susrete nazvane “Književna senzibilizacija”. Banović se služi književnošću ne bi li ovdašnjim ljudima ispričala priču došljaka te međusobno približila izbjeglice i lokalne ljude. Najviše izbjeglica u Dugavama je iz Sirije, Afganistana i Irana.
“Naša lokalna zajednica bila je za te dolaske potpuno nepripremljena, pa posljedično i poprilično ljuta. Ljudi su i danas, nakon nekoliko godina, dosta nezainteresirani. Ne znaju kroz što sve prolaze izbjeglice na putu, zašto napuštaju svoje kuće, kako se osjećaju u našem kulturnom miljeu. Izgubiti sve u životu i biti tražitelj azila u zemlji koja nije baš otvorena prema različitostima, stvarnost je koju svakodnevno proživljava njih nekoliko stotina smještenih u Porinu”, govori Banović.
Književnici i aktivisti
Razmišljala je što ona može napraviti, kako može pridonijeti ne bi li jedne približila drugima, ne bi li lokalni ljudi shvatili da je izbjeglice krajnja nevolja natjerala da im postanu susjedi, da nisu uljezi, nego ljudi koji trebaju suosjećanje, ako ne i pomoć. Banović stoga zadnje dvije godine na tribine u knjižnicu na rubu grada dovodi književnike, prevoditelje, aktiviste koji u Dugavama predstavljaju romane, priče, ponekad i publicistiku, djela koja, kako kaže, “bez eufemizama prikazuju tragediju ljudi koji napuštaju dom. Pokušavam se odmaknuti od deklarativne suosjećajnosti i senzibilizirati domaće ljude za novopridošle susjede kroz književnost i osobne priče nekih od azilanata. Jer, kad iz prve ruke čujete ogoljena iskustva koja prolaze ti ljudi na putu do Europe ili o teškim uvjetima u poharanoj im domovini, tek tada možete pojmiti što to zapravo znači. Publika je često iznenađena jer smo ih prije toga skloni dehumanizirati, svesti na tjelesa s plastičnom vrećicom, u prolazu”, kaže Banović.
Iranci iz Dugava, Donya i Shayan te Maryam u knjižnici su govorili o Iranu.
Bila je postavljena i izložba Maryam, slikarice koja je u Hrvatskoj živjela s tri kćeri.
O Siriji su u knjižnici, među ostalima, pripovijedali Zoulkefel, autor sedam zbirki poezije i Nibal, učiteljica matematike.
“Budući da u knjižnicu dolaze ljudi koji su ionako osjetljiviji na pitanja izbjeglica, senzibilizirani za tu temu, izašli smo ljetos na ulice i u dugavskom parku organizirali ‘živu’ knjižnicu pod geslom ‘Ne sudi knjigu po koricama’”, govori Banović. U “živoj” knjižnici “posudite” čovjeka-knjigu koji vam ispriča svoju priču.
Sirijka Nibal, nakon sedam godina u Turskoj i Austriji, danas s mužem i kćeri živi u Zagrebu.
Živa knjiga
“Nibal nam je, u ulozi žive knjige, govorila kakva je Sirija bila prije rata. Jer, ne želi da nam jedina asocijacija na Siriju budu ratna stradanja. Svojim pozitivnim stavom ostavila je snažan dojam na publiku. Nekolicina se organizirala da njoj i suprugu pomognu u učenju hrvatskog jezika i online tečajevima programiranja”, pripovijeda Banović.
O Pakistanu su u Dugavama slušali kroz roman Mohsina Hamida “Izlaz Zapad” (V.B.Z, prijevod Marina Horkić), a svoju im je priču ispričao i Mohammad Shahzad, koji je pri ulasku u Hrvatsku pao s vlaka i izgubio nogu. Kao maloljetnik bez pratnje završio je u dugavskom Centru za pružanje usluga u zajednici, ustanovi za djecu s problemima u ponašanju. Kad je ravnatelj Centra Božo Vrkljan kazao ljudima na tribini u knjižnici da im je Shahzad često bio ključan komunikaciji s drugim maloljetnim izbjeglicama bez pratnje koji su smješteni u istom domu, ali i u komunikaciji s hrvatskim štićenicima doma, da je odličan i kao prevoditelj, ali i kao kulturni medijator između Hrvata i stranih štićenika, javilo se nekoliko stanovnika Dugava koji su htjeli pomoći Shahzadu oko zapošljavanja, nedavno je stekao svoju prvu kvalifikaciju za pomoćnoga kuhara. Iako je Pakistan napustio već s četrnaest, voli pričati o njihovom nacionalnom pjesniku Muhamedu Ikbalu, koji je većinom pisao na perzijskom, ali i na urdskom jeziku kojim Shahzad govori.
“U potrazi za sugovornicima pomažu mi udruge Centar za mirovne studije, Are You Syrious, Isusovačka služba za izbjeglice (JRS) i djelatnici Crvenog križa,” kaže Banović.
Ističe da je izbjeglicama za integraciju najveći problem nepoznavanje jezika. Satova hrvatskog nema dovoljno, teško je do njih doći, svi tražitelji azila po zakonu imaju pravo na 70 sati učenja hrvatskog jezika, ali mnogima to nije omogućeno. A bez poznavanja jezika ne mogu ravnopravno sudjelovati u društvu.