Prošle je godine u Hrvatskoj ukupno radilo 1,32 milijuna osoba - njih gotovo 200.000 manje nego 2008., posljednje pretkrizne godine.
Prosječna plaća bila je 5507 kuna, no gotovo dvije trećine radnika koji rade puno radno vrijeme primilo je plaću manju od tog iznosa. Oko 37 posto zaposlenih radilo je u tvrtki ili instituciji u državnom vlasništvu, a 85 posto zaposlenika imalo je stalni radni odnos.
Žene su činile 47 posto radne snage, no bile su bitno obrazovanije od muških kolega: 38 posto zaposlenih žena i tek 24 posto muškaraca imalo je višu ili visoku stručnu spremu. Unatoč obrazovanosti, žene su prosječno zarađivale 573 kune (10 posto) mjesečno manje od muškaraca.
Mlađa radna snaga
Osnovni su to podaci koje je jučer objavio Državni zavod za statistiku u godišnjoj publikaciji Zaposlenost i plaće u 2014. godini.
U odnosu na 2013. godinu, 15 županija u Hrvatskoj zabilježilo je pad broja zaposlenosti, a najveći rast zabilježen je u Zadarskoj županiji - 1,6 posto.
U odnosu na razdoblje od prije pet godina, struktura zaposlenih bitno se promijenila kad je u pitanju obrazovanje: gotovo trećinu svih radnih mjesta u državi 2014. obavljale su osobe s višim ili visokim obrazovanjem, dok je još 2009. godine takvih bila četvrtina.
Dijelom je takav rast posljedica značajnog povećanja visokoobrazovanih u cijeloj populaciji, a osobito među mlađom radnom snagom. No, većim dijelom taj je rast posljedica činjenice da je u proteklih pet godina gotovo 200.000 osoba nestalo s tržišta rada, a da je među njima najmanje bilo onih visokoobrazovanih.
Stoga se njihov udio u ukupnoj radnoj snazi povećao za petinu, iako im se apsolutni broj povećao bitno manje - za tek oko četiri posto.
Manjina u radnoj snazi
Žene na razini države čine manjinu u radnoj snazi, no u dvije županije - Varaždinskoj i Krapinsko-zagorskoj - među zaposlenima ih ima više nego muškaraca. Najmanje žena među zaposlenima bilo je u Zagrebačkoj županiji - tek 40 posto.
U svim su županijama bitno obrazovanije od muškaraca (u Gradu Zagrebu čak 44 posto zaposlenih žena ima završen fakultet ili višu školu!), ali ni u jednoj županiji nisu imale veću prosječnu plaću od muških kolega.
Najveća razlika u plaći zabilježena je u Varaždinskoj županiji, gdje su žene zarađivale čak 15,5 posto manje od muškaraca, a najmanja u Brodsko-posavskoj županiji, gdje im je plaća bila manja 2,3 posto.
Razlika u plaći
Najveće prosječne plaće i lani su imali zaposleni u Gradu Zagrebu, a najniže su zabilježene u Varaždinskoj županiji: razlika između najviše i najniže prosječne plaće u državi iznosila je više od 2000 kuna!
Na žalost, mnogo je veći broj županija iznosom prosječne plaće bio tik uz Varaždinsku županiju, a niti jedna blizu zagrebačkog iznosa: na drugom mjestu po visini prosječne plaće nalazila se Primorsko-goranska županija, u kojoj je plaća bila 5518 kuna, gotovo tisuću kuna niža od zagrebačkih 6437 kuna.
Uzmu li se u obzir djelatnosti po pojedinoj županiji, najnižu su plaću imali zaposleni u ugostiteljstvu u Vukovarsko-srijemskoj županiji - 3043 kune, a najvišu - izuzmemo li zaposlene u rudarstvu, čija je plaća najviša, ali u toj djelatnosti radi iznimno mali broj ljudi - oni zaposleni u financijskim djelatnostima u Zagrebu.
Njih nešto više od 18.000 svih obrazovnih struktura imali su prosječnu plaću od 8570 kuna - što je više od prosječne plaće visokoobrazovanog kadra na razini države.
Najveći udio onih s najnižom plaćom - od 2500 kuna ili manje od toga - imala je Koprivničko-križevačka županija, u kojoj je takvu plaću imao svaki deveti radnik. Treba naglasiti da se radi o zaposlenima s punim radnim vremenom te da oni koji nisu primili plaću nisu obuhvaćeni statističkom obradom.
258 radnih dana
Prosječni je zaposlenik lani dobio plaću za 2061 radni sat - ili oko 258 radnih dana po osam radnih sati. Od toga je odradio 1678 sati (210 dana), a ostalo obuhvaća godišnje odmore, plaćene edukacije, bolovanja i druge opravdane izostanke s posla.
Najviše odrađenih sati, po djelatnosti i županiji, ubilježili su zaposleni u zdravstvu u Šibensko-kninskoj županiji.
Liječnici u dežurstvu
Oni su odradili 2299 sati ili 29 radnih dana više od hrvatskog prosjeka. Objašnjenje vjerojatno leži u manjku liječnika specijalista na tom području, zbog čega su liječnici primorani na veliki broj radnih sati na dežurstvu ili u pripravnosti.
Na drugom kraju ljestvice nalaze se zaposleni u obrazovanju u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji, koji su lani imali 1880 radnih sati - 52 radna dana manje od liječnika iz Šibensko-kninske županije.