ZAGREB - Bila sam neukrotiva djevojka, triput sam bježala. Oni dobri svi su poginuli - kaže vrckava 82-godišnjakinja, Zagrepčanka Lea Kriesbacher, koja je preživjela budimpeštanski geto i pobjegla iz kolone prema Auschwitzu kada joj je bilo 18 godina.
- Bila sam uvjerena da ću ostati živa, ali nisam znala kako. Imala sam silnu čežnju da se vratim u moj Zagreb, svaku drugu noć sam sanjala spomenik bana Jelačića. I kad sam došla doma, onda su ga skinuli - kaže i vragolasto se osmjehuje dok priča o godinama skrivanja, nošenja žute zvijezde, logoraškim kolonama, životu u nemogućim uvjetima geta. O svemu tome govori s puno humora i objašnjava kako treba gledati u budućnost. Humor je njezina terapija.
Hodali šest dana i noći
Problemi su za njezinu obitelj - tada se zvala Fürth - počeli kao i za druge Židove nakon dolaska Ante Pavelića na vlast, kada su propisani rasni zakoni. Fürthovi su u Zagrebu ostali nešto dulje od ostalih židovskih obitelji jer su imali strano, čehoslovačko državljanstvo. Gospođa Lea kaže da ih je štitio i ustaški povjerenik za Židove Franjo Cekorić, za kojeg danas kaže da bi, da nije ubijen, sigurno bio Pravednik. Ali, u jednom im je trenutku rekao da ih više ne može štititi.
- Moja je mama tada organizirala ilegalno prebacivanje u Mađarsku jer je tamo živjela njezina obitelj, a i otac je tamo imao rođake. Tako da smo u ljeto 1942. preko Varaždina ilegalno čamcima, do gležnja u vodi, prešli preko Drave u Čakovec. Tamo je tada bila Mađarska. Iskrcali smo se u Čakovcu i išli na kolodvor, za Budimpeštu. Moji su roditelji govorili mađarski i nitko od nas nije tražio putovnicu jer su mislili da smo otamo - kaže Kriesbacher.
U Budimpeštu su došli bez dokumenata i skrivali se u podstanarstvu kod židovske obitelji, sve do 1944. godine.
- U Budimpešti je bilo 500.000 Židova, što iz raznih okupiranih dijelova Europe, što domaćih. Hortyjev režim je jedno oko imao zatvoreno. Ali nismo se smjeli puno kretati da nas ne ulove, jer bi nas inače poslali natrag - kaže Kriesbacher.
Negdje u jesen 1944. ipak su ih strpali u židovske kuće sa zvijezdom u okolici hrama Dohany, gdje su počeli graditi geto.
- Onda su nas mlade odvojili i htjeli su nas odvesti u Auschwitz. Sabirni je centar bio u jednoj ciglani.
Međutim, Rusi su opkolili Budimpeštu svojim kaćušama i nisu nas mogli tolike izvesti iz grada osim pješice. Išli smo šest dana i šest noći, bez jela, bez pića, do slovačko-austrijske granice. Tko nije mogao hodati, metak ili kundakom u glavu i u jarak. Ali, ni danas mi to nije jasno, zašto se nismo... Nas je bilo na tisuće, njih deset ili 20. Samo su oni imali puške, ali mi ne. Dobro, neki bi bili poginuli... To mi nije jasno, ja sam borben tip - kaže Kriesbacher.
Vječiti strah u kostima
Kada je primijetila da se ljudi u koloni “prorjeđuju”, jednu je noć odlučila pobjeći, a pomoglo joj je to što je znala dijalekt toga kraja. Vratila se u Budimpeštu, ali je završila u getu.
- To su bili napušteni stanovi, s nevjerojatnim brojem ljudi u jednoj sobi, u našoj nas je bilo oko 20. Svi smo imali 15, 16, 17 godina - kaže.
- Geto je bio skup ljudi koji nisu shvaćali da će se dogoditi to najgore zlo, ali su ipak imali vječiti strah u kostima. Za razliku od varšavskog geta, nisu mogli izvlačiti ljude jer se nije imalo kamo s njima - kaže Kriesbacher.
Tu je pobjegla drugi put. Jedan je mladi čovjek “imao nacističku strelaško-križarsku uniformu, ali je u džepu imao srp i čekić, bio je ilegalni komunist”. Njih desetak jednu je noć izveo iz geta i predao ih Crvenom križu, u dom za malu djecu bez roditelja.
Majka mrtva, otac živ
- Na Badnjak 1944. došli su po nas i odveli nas na Dunav na strijeljanje. Ali tolike ljude, bilo nas je 500.000, nisu mogli baciti ni u Dunav. I počeli su pucati i ubili četvero od te djece. Ali je tada odzvonila jedna Staljinova kaćuša. I oni su se prepali i pobjegli, a mi bjež’ - kaže o svom trećem bijegu.
Sklonište su pronašli u drugom centru Crvenog križa, totalnoj ruševini u kojoj je postojao samo podrum.
- U tom smo podrumu dočekali ‘slavnu’ rusku Crvenu armiju. Nemojte me pitati kako je to bilo stravično. Oni su imali carte blanche da mogu raditi što god žele. Silovali su sve žensko u dobi od 13 do 80 godina. Tako da sam se ja skrivala u jednom ormaru pet dana i pet noći - kaže. Kako nije znala gdje su joj roditelji, otišla je u geto.
- I tamo sam otkrila da je mama ubijena, otac je bio živ. Žene su na mene naletjele, sve prljave kao iz onih filmova o Oliveru Twistu, i počele me grliti. Onda je došao jedini uredan i čist čovjek. To je bio moj otac - kaže gospođa Lea.
- I onda sam ja rekla da treba otići odatle, a on je rekao da on ne ide dok ne dobije dekret. Ja sam rekla: ‘Tko ti je dal’ dekret kad si došao u logor? Ako ne ideš, ja idem sama, ja ti tu ne bum bila’. I onda je išao - kaže.
U Zagreb se vratila, kako kaže, na Titov rođendan, 25. svibnja 1945. Mirovinu je dočekala kao simultani prevoditelj za engleski, njemački i mađarski, a iz hobija prevodi židovske viceve. Priča nam jedan koji je smislila sama: “Koji je najsretniji dan u Hrvatskoj? Dan predizborne šutnje”.
- Danas mi se čini kao da je to bio netko sasvim drugi. Ja humorom tjeram sve to od sebe - kaže Kriesbacher.
‘Danas sam tu samo zahvaljujući Zagrepčanima’
Gospođa Kriesbacher priča kako su Židovi u vrijeme NDH na ramenima i leđima, pa čak i na dječjim kolicima, morali nositi žutu krpu s Davidovom zvijezdom i velikim crnim Ž. Ali kaže da je danas ovdje samo zahvaljujući Zagrepčanima.
- Svaka čast.
Kad su mi roditelji bili u zatvoru, pa je ustaša došao pitati kakvi su to ljudi, naša pazikuća im je rekla sve najljepše i najbolje i oni su ih, na intervenciju Cekorića, pustili - kaže.
- Kada smo još mogli ići u školu, ja sam htjela prijeći cestu kod Klaićeve gimnazije.
Imala sam to žuto čudo na sebi.
Najednom, pojavio se konj s Antom Pavelićem i njegovom svitom. I stane ispred mene jedan visoki gospodin, stisne me. Ja sam se prepala, a on kaže: ‘Curica, šuti’. Da su me vidjeli, na mjestu bi me ubili.
Kad su otišli, rekao mi je: ‘Curica, sad bježi kud god znaš’. To su bili Zagrepčani - kaže.