On i supruga radili su u Borovu, kćer je imala 6 godina kad se u travnju 1991. priključio Zboru narodne garde. Početkom 1991. počeli su se organizirati Srbi u Borovom Selu, Trpinji, Dalju, Boboti, Veri, Bršadinu. Dogodile su se Ćelije, kupovao je oružje tko je mogao. Živjeli su u Borovom naselju, uz Kombinat Borovo. “Bio sam zapovjednik u Ličkoj ulici i tu smo svaku noć držali stražu. Pola ulice bili su Hrvati, a pola pretežno pravoslavci. Kad padne mrak puškaramo, a sutra ujutro bismo kao da ništa nije bilo ponovno išli na posao”, sjeća se prvih dana.
Mislio sam da meni metak ništa ne može, kaže, sve dok nije poginuo Slon. Vinko Budimir zvani Slon bio je vlasnik kafića, svojim novcima nabavljao je oružje. Nije se moglo kupiti automatsko pa je uzimao pumperice. Na prvom napadu oklopnjaka na Trpinjsku cestu 26. kolovoza 1991. raznijela ga je granata, a Zoran Sabljić je ranjen. “Onda smo znali da je gotovo, da će tu biti pokolj neviđeni.”
Tada je počeo opći napad na Vukovar, ali za njih u Borovu naselju rat je počeo 2. svibnja s masakrom 12 redarstvenika u Borovom Selu. Te večeri na Staroj Banijskoj, zadnjoj ulici prema srpskom Borovom Selu okupilo se 3000 ljudi. “Blago Zadro zove, neka samo vide da smo tu, stavi neki kolac ispod kabanice, mislit će da je puška!” U tom su trenutku imali 13 automatskih pušaka.
Prve granate bile su šok. Kasnije se čovjek nauči, kad je čuješ znaš trebaš li leći ili otići u podrum.
Cvitković je nakon pada Vukovara prošao većinu ratišta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali kaže da nigdje nije bilo kao u Vukovaru. Vladao je specifičan duh, osjećaj nepobjedivosti. I posebna taktika: čim padne neki položaj, odmah Blago Zadro organizira ljude s drugih položaja i kreću to vraćati. On je bio jedan od onih koji su išli u te intervencije. Najopasnije: u gradu gdje se vodio ulični rat, borba za svaku kuću, trčiš na teren koji ne poznaš i gdje ne znaš gdje je točno neprijatelj i odakle te sve može skinuti. A tamo gdje je padalo nekoliko tisuća granata dnevno, po život je opasno i samo izviriti iz podruma.
- Od početka su ljudi ginuli svaki dan. Pet minuta je Bože zašto, Bože zašto…i ideš dalje - kaže.
Za taj nevjerojatni entuzijazam uvelike je zaslužan Blago Zadro. “Blago je bio pojam. On je bio vođa u kojeg smo gledali kao u Boga, bez njega se ništa nije odlučivalo ni radilo. On je stalno govorio da ćemo pobijediti, da ćemo dobiti Hrvatsku.” Uoči rata Zadro je bio predsjednik HDZ-a u Borovom naselju, okupljali su se u kući njegovih roditelja. Bio je veliki optimist: kad je početkom godine iz Zagreba došlo 40 pušaka u Vukovar, Borovo naselje ih je dobilo 13. “Govorio nam je, meni i pokojnom Josipu Blaževiću, nemojte se bojati, bit će oružja, bit će svega. Stalno nas je hrabrio.”
Kad je 16. listopada poginuo, nestalo je toga duha, panika se počela širiti. Tajili su njegovu smrt nekoliko dana. “Postupno je počelo nestajati i oružja i svega i mi smo znali da će to pasti. Ne možeš rušiti tenkove puščanim mecima. On je bio vođa pravi, išao je gdje god je trebalo i mi za njim. Bili smo sigurni da se, dokle god je on tu, ni nama ništa ne može dogoditi”, opisuje Marko Cvitković.
Prva akcija bila je 4. srpnja, kad su zauzeti položaji na kraju Stare Banijske, prema Borovom Selu. To je dio naselja s obiteljskim kućama s miješanim stanovništvom. Krenuli smo bez topništva, bez ičega, priča on. Imali su zato protugradne topove. “Kad je to počelo pucati, vidiš da se u zraku raspada, što je ovo?” Ali su imale psihološki efekt. S domaćima išli su policajci iz Varaždina, njihovi snajperisti su bili u kanalu uz cestu. Ivica pokojni Šego je vozio kamion, jedni su išli uz kamion, a drugi od kuće do kuće. “Našli smo streljiva i svega, naoružali se.”
U Vukovaru su ostali on i dvije godine mlađi brat Ivan, rođen 1961. Slabo su se viđali, nisi se mogao kretati od neprestanog granatiranja, s ulicama zakrčenih kršem i olupinama vozila. Uglavnom su se sastajali noću, po mraku se nije toliko pucalo, pa bi išli na dogovor kod Blage Zadre. Nekad se nije moglo nikako, lupi granata i sruši jablan. “Iz Slavonske u Ličku nisam mogao proći, a imao sam ranjenika. Da bismo prošli tih 200 metara, pored ceste smo kopali kanal da ga se može autom izvući.”
Najmlađeg brata su poslali u Njemačku. S curom je otišao k njenim roditeljima. Jednog dana dolazi mu Blago Zadro. Mato je poginuo, kaže. Mato je u Njemačkoj, odgovara Marko. Nije imao pojma da se brat vratio. Nakon 17 dana dobio je geler u leđa, jedan mali geler ga je 5. listopada 1991. pogodio u srce. Imao je 20 godina.
Koliko je Marko puta za dlaku izbjegao smrt, teško je nabrojiti. Pero Gojin, Sebo Čibarić i on išli su u ispomoć Tuni Ćibariću u Slavonsku ulicu kad je 14. rujna bio veliki napad na Trpinjsku cestu.
- Kao da sad gledam svojim očima, sjeli smo u mog ‘stojadina’ i dolazimo kroz Industrijsku ulicu u Ličku. Trebali smo se naći u Mjesnoj zajednici ali tenkovi su Trpinjskom cestom došli skoro do nje. Pred nama je kombi pun gardista iz Varaždina izgorio pogođen granatom. Vozili smo odmah iza njih kad su skrenuli u Trpinjsku i kad ih je granata pogodila - priča. Izletio je iz auta, par trenutaka kasnije ‘stojadin’ je gorio, zapaljen tenkovskom granatom. Puška mu je izgorjela u autu, ali oni su uspjeli uletjeti u zgradu Mjesne zajednice.
Tu im je poginuo Marko Plečković Lukica. I Tuna Ćibarić.
Više puta su išli u ispomoć na Sajmište. Jednom je krenulo njih desetak. Sjeća se da su bili Žanko, Jukić, Ivan Sabljić. Zdenko Horvat je s Osom išao uništiti prvi transporter, a oni lijevo. Pala je granata i ubila petoricu, teško je ranjen Milivoj Putnik Floki. I Žanko je teško stradao. “Crijeva sam mu kupio i gurao ih natrag u stomak, nosio ga tri kilometra na leđima preko bašti do bolnice. ‘Ubij me Marko, gotov sam’, molio me. Nećeš, rekao sam. Skinuo sam sa sebe majicu i povezao ga. I danas je živ.”
Nakon akcije 4. srpnja, Marko Cvitković poslan je za zapovjednika voda na Budžak, u ulicu Vase Đurđevića. Budžak je bio važan jer je odmah do Bršadina i ako padne, Vukovar će biti odvojen od Borova naselja. U šumi uz cestu od Bršadina bili su njihovi teritorijalci, četnici. Cvitkovićeva grupa držala je liniju uz Vuku. Pokušali su srušiti most ali nestručno, samo su ga oštetili. I to je bilo dovoljno da tenkovi ne mogu proći. Međutim, oni bi preko noći postavili pontonski most, pa bi ih morali vraćati. Taj dan kad su tenkovi krenuli, nisu došli do mosta jer je Zdenko Horvat srušio dva tenka. Čim bi osjetili da je tvrdo, odmah bi se vraćali.
Jedan od najtužnijih datuma za njih je 16. listopada.
- Te noći je bila magla, postavili su pontonski most i ušli u naše kuće. Bila je magla tolika da se nije vidio prst pred okom, a oni su točno znali u kojim smo kućama mi, a koje su prazne - sjeća se. Probili su se u Vinogradsku ulicu i Vase Đurđevića. Preko motorole javili su im i krenuli su tamo, nije se moglo cestom nego preko bašti.
- Išli smo kuću po kuću, moj pokojni Mato Kelić iz Đakova i Marinko Babić, a s druge strane Zdenko Kovačić i još neki dečki iz Đakova. Negdje na polovici ulice gurnuo sam jednu kapiju. Kapija je bila željezna, nogom sam je udario, otvorila se i četnici su počeli pucati. Bacio sam se i vrtio po podu i pucao po njima. Mato Kelić je odmah pao mrtav, samo se čulo kako je uzdahnuo. Izašao sam na ulicu, Marinko Babić i Željko Jurić izašli su iz kanala i odvukli me u drugu ulicu. Ranjen sam po rukama, nogama i leđima, metak mi je probio uho. Tada je poginuo Blago Zadro.
Nakon desetak dana vratio se iz bolnice. Zaostali metak izvadili su mu tek u Zagrebu. Ne misli da je to išta posebno. Sjeća se recimo Željka Vrbovskog: vrhunski borac, na Domu tehnike je dobio 8-9 metaka. Čim se oporavio, iz bolnice u Vinkovcima pješke se vratio u Vukovar. “To samo kaže koliko smo voljeli svoj grad.”
Stalno su se nadali da će stići pomoć. “Tek kad je počelo padati sve redom vidjeli smo da je gotovo”. Ipak, Vukovar je pao 18. studenoga, a oni dva dana kasnije. Linija koju su držali nikad nije pala, ističe.
Tek dva dana kasnije saznali su da je Vukovar pao. Vukovar i Borovo naselje bili su odsječeni od početka studenoga. Imali smo strašno puno ranjenih, govori on, prugom su uz Dunav noću vukli ranjene, na rukama. Svi su ti dečki završili na Ovčari. Nakon 15. i 16. 11. se više nije moglo ni prugom. Nisu znali što se točno događa. Oni su probijali naše veze, upadali u linije, mogao si kontrolirati samo ono što vidiš svojim očima. To su bili ti zadnji dani, panika, ljudi su bili izgubljeni. Neki su išli u proboj, drugi nije htio ostaviti roditelje, braću. Bilo je strašno puno civila, svi su se bojali što će biti s njima.
- Oni su nas stalno pozivali na predaju, predajte se, sudit će vam se po međunarodnim pravilima, ali kad je počela padati ulica po ulica mi smo se počeli povlačiti, štiteći civile. Tog 19. smo se počeli povlačiti prema tvornici, postavili smo straže oko tvornice da ne bi klali civile. Idućeg dana, 20., oni su zapalili Commerce - sjeća se.
Uz zgradu kombinata pred rat je izgrađena nova zgrada Borovo Commercea, u njoj je bio stacionar s ranjenicima i nešto civila. Većina vojske i branitelja bila je u zgradi tvornice. Commerce je gorio. Pozvali su ljude da idu gasiti, spasiti ranjene i onda su ih tu zarobili. Neke su odveli u logor, neke strijeljali u Borovu Selu, Dalju, nekih i dalje nema. Željko Jukić je pregovarao za predaju Borova, i došao im je reći da je dogovorio s pukovnikom JNA da svi mogu izaći vani.
Napravljen je popis svih koji su bili u kombinatu Borova, svi su trebali ići za Hrvatsku. No oni su odvojili civile i branitelje, koji su završili u logorima. Marko Cvitković je u Stajićevu ostao do razmjene 24. prosinca 1991.
Uključio se u 66. bojnu Vojne policije pa s 204. brigadom išao na Kupres, Posavinu, Hercegovinu. Kasnije kad se formirala 5. brigada bio je zapovjednik satnije, pa bojne, dok nije imenovan za načelnika stožera brigade. Umirovljen je 2001.