Zvonko Bumber, profesor zemljopisa u riječkoj Medicinskoj školi, rodom iz Šibenika, još je 2014. u udžbeniku za zemljopis uočio fusnotu u kojoj se navodi da u Hrvatskoj ima 150 naselja bez ijednog stanovnika. To je, kaže, bilo sve što je o tome pisalo, bez dodatnih informacija i razrade, i tema ga je zaintrigirala. Tako se rodila ideja za projekt koji se poslije biti nazvan "Gradovi duhova". Bumber je o tome pričao svojem kolegi iz zbornice, profesoru povijesti i povijesti umjetnosti Zdenku Vukeliću, rodom iz Senja, koji se bavi i umjetničkom fotografijom. Utvrdili su da je čak trećina tih naselja, njih 45, u Primorsko-goranskoj županiji, od toga velika većina u Gorskom kotaru. Odlučili su ih sve obići, fotografirati, opisati, zabilježiti podatke o njima, od prvog popisa stanovništva 1857. pa do posljednjeg, 2011.
- Nitko se do sada nije time bavio. Želje nam je bila da obradimo cijelu Hrvatsku, ali kada smo uvidjeli da se velik broj takvih naselja u drugim županijama nalazi na minski sumnjivim područjima, shvatili smo da to nije realan plan i fokusirali se na našu županiju - kaže Bumber.
- Kad mi je Zvonko rekao za ideju, odmah sam pomislio na Kerouaca i 'Na cesti', to je to, rock'n'roll - priča mi Zdenko Vukelić. Ideju su dalje razrađivali, istraživali, a na glavni dio posla, obilazak terena, krenuli su na proljeće 2017. Osnovana je udruga kako bi prikupili sredstva za projekt, a timu se pridružio i riječki dizajner Robert Krančić. Zvonko i Zdenko otisnuli su se "na cestu", tražili su "gradove duhova" svaki vikend i svako slobodno jutro, prije nastave, kada bi im se ukazala prilika. Pridružio im se i kolega, profesor povijesti iz Delnica Hrvoje Musinov, koji ih je po zabitim goranskim naseljima, do kojih najčešće vode tek zapuštene i neprohodne šumske cestice, vozio svojim terencem s pogonom na sva četiri, koji su zvali Roki. Vozilo je bilo toliko izraubano na kraju da ga je, nakon što su završili s poslom, prodao.
- Prešli smo 6000 kilometara, Roki nas je nekoliko puta spasio, ali do nekih se naselja ni on nije mogao probiti, pa smo išli pješice. Upoznali smo sjajne ljude, vrlo zanimljive. Bojali smo se medvjeda, a na kraju su nam najveći problem bili krpelji. To je bilo proljeće, sve je bilo zaraslo, tako da sam svaki dan nakon puta završavao u Rijeci na hitnoj, išao sam vaditi krpelje. Sve u svemu, predivno, sjajno iskustvo - priča Zdenko Vukelić. - Kada nas je jedan čovjek vodio pješice do zaselka, vidjeli smo tragove, velike stope, vjerojatno medvjeda. Uplašili smo se. Mi smo gradska djeca koja s tim nisu imala iskustva. On mi je rekao da nema straha jer medvjeda još nema. Bio je to početak travnja. Pitao sam ga "pa kada dolaze", a on mi, mrtav hladan, odgovara: '15. 4.' - smije se Zvonko.
- Imali smo samo topografske karte, na kojima nisu ucrtane sve ceste i staze, ili onih koje su ucrtane više nema, i aplikaciju koja nam određuje položaj, za orijentaciju. Jednom smo se probijali do jednog sela u Kupskoj dolini. Cestica je bila neprohodna, a ispod nas provalija. Zapeli smo kotačem i terenac se počeo naginjati. Srećom, uspjeli smo se nekako ispraviti i nastaviti dalje. Znali smo nailaziti na prepreke, zbog kojih smo se morali vraćati drugi dan i penjati na brdo s druge strane. Do nekih se zaselaka nije moglo doći drukčije nego pješice - nastavlja.
Priča i da su napuštena naselja zatekli u raznim stanjima, od toga da od kuća nije ostalo ništa osim kamena do starina koje su vlasnici, vikendaši koji tamo dolaze povremeno, potpuno uredili. - U jednom je goranskom selu neki bogataš kupio nekoliko kuća i jednu je potpuno uredio, a svoju je kuću uredio i načelnik općine. To je selo imalo senzore, kamere, cijelu cestu, kružni tok... U jednom nas je selu vlasnik novouređene kuće napao i nije nam dozvolio snimati, ali to je bilo jedino loše iskustvo. Do jednog smo, pak, jedva došli, ceste do tamo nema, džip se jedva probio. Nailazimo na zaselak od tri, četiri kuće, postavljamo opremu, kad iz jedne izlazi muškarac, potpuno gol, s pištoljem. Odjenuo se čim nas je vidio, objasnili smo mu tko smo i što radimo, bio je vrlo srdačan i pozvao nas je na rakiju, sprijateljili smo se. On i žena znaju doći vikendom, vodu vade iz bunara, za struju imaju generator. Na Maloj Učki susreli smo, pak, ženu koja nas je pitala: 'Hoćete kupiti sira?' Odgovaramo joj 'ne'. Vidjela je što radimo, otišla do muža i vratila se te pitala: 'Hoćete kupiti kuću?' - priča Bumber.
Prema njegovim riječima, podaci "na papiru" ponekad daju lažnu sliku jer se, recimo, administrativnim pripajanjem drugom naselju ne vidi da je to zaselak bez stanovnika, a lažnu sliku mogu dati i prijavljena prebivališta, iako netko tamo ne živi. To su sve, kaže, zaselci od onih s dvije, tri kuće do onih s nekoliko desetaka kuća. Trend napuštanja takvih sela i zaselaka je postojan, tako da vjeruje da će, s novim popisom stanovništva, "gradova duhova" biti još više. Bumber kaže da će novim podacima proširiti svoju bazu i svakako obići i nove "gradove duhova". Inače, osim 45 napuštenih, u Primorsko-goranskoj županiji čak je 45 naselja sa samo jednim do tri stanovnika.
- U naseljima koja smo obišli, 1900. godine živjelo je ukupno 1500 stanovnika, a na popisu iz 2011. bilo ih je nula. Iseljavanje je u Gorskom kotaru počelo nakon Drugog svjetskog rata, s industrijalizacijom, kada su ljudi pozvani da dođu živjeti i raditi u gradove, a poljoprivreda se zapostavila. Po onome što smo vidjeli na terenu, razlog iseljavanja uglavnom nije bio nedostatak infrastrukture jer je vidljivo da do mnogih od tih naselja vodi strujovod. U zaleđu Novog Vinodolskog zatekli smo naselje tik uz cestu, sa strujom i vodom, u kojem nitko ne živi. Ne mislim da je to tragedija. Način života se mijenja, ljudi se prilagođavaju, sele se, odlaze tamo gdje im je bolje - govori profesor zemljopisa. Znali su, dodaje, naići na objekte koji su vrijedna povijesna baština.
- U Završju smo upoznali starijeg gospodina, od 80-ak godina, koji tamo dolazi sa svojom suprugom i ima pravu pecaru, s odličnom šljivovicom. Na bunaru je bila uklesana 1868. godina, a na stropu u kući vidio se otisak soboslikarskog valjka i godina 1877., dakle toliko je stara. Kuća je puna starih predmeta i alata, od sto i više godina. Gramalj u sastavu Grada Vrbovskog potpuno je uređen, svaka je kuća u svojoj boji, to je sada etnoselo. Mnoga od tih naselja imaju potencijal za turističku valorizaciju - ističe Bumber.
Robi Krančić izradio je web stranicu s fotografijama na kojoj se svako naselje može pogledati u 3D panorami, a tiskana je i monografija "Gradovi duhova Primorsko-goranske županije", prvo izdanje te vrste u Hrvatskoj. Za web stranicu autorsku glazbu koja prati fotografije skladao je Damir Urban. Lani su, u Galeriji Kortil u Rijeci, izložene Vukelićeve fotografije gradova duhova s popratnim katalogom. - Odabrao sam crno-bijelu fotografiju jer je to početak fotografije, a kako naziv 'gradovi duhova' sam po sebi zaziva nekakvu turobnost, usamljenost, izoliranost i tjeskobu, odlučio sam izbjeći takav pesimizam igrajući se sa svjetlom, kojem sam dao glavnu ulogu. Ono je uvijek u središtu, daje neku nadu, topli ugođaj, optimizam. Uz klasičnu fotografiju, imao sam i 'panoramsku glavu' za panoramske. To su sati i sati posla, tako da sam, nakon cijelog proljeća, na tim fotografijama radio cijelo ljeto. Na čitavom smo tom projektu radili godinama, pomalo ga razvijali, on je rastao - kaže fotograf.
Bumber priča da ih se najviše dojmio Važminec na otoku Cresu, nedaleko od Belog. - To je prava skladna urbana cjelina s trgom u sredini i bunarom, kamenim kućama. Tamo nitko ne živi, ali dolazi četiri, pet lokalnih ovčara. Zatekli smo tamo jednu stariju gospođu koja nam je pričala da je njen sin želio tamo doći živjeti s obitelji, čak je počeo uređivati njihovu starinu, kamenu kuću, ali je odustao. Saznali smo da se stanovnici jako ljute zbog naziva sela. Oni tvrde da se zove Važminež i da su u nekoliko navrata pisali državnoj upravi, tražeći da promijene Važminec u pravo ime, ali bez uspjeha - kaže.
"Grad duhova" je međunarodni pojam koji se koristi za napuštena naselja kakvih ima od Kine, preko Černobila, gdje se nalazi vjerojatno najpoznatiji takav na svijetu, do SAD-a, gdje je način života takav da su se gradići jednostavno napuštali kada bi nestalo resursa zbog čije su eksploatacije bili sagrađeni i tu nije bilo previše sentimenta. Iz toga se razvio cijeli fotografski žanr, gdje, uslijed izostanka ljudi, u prvi plan dospijevaju objekti i "intervencije" koje je nad njima uslijed protoka vremena napravila priroda. Takvi procesi čovjeka stavljaju u realnu perspektivu i dio su životne dinamike, nikako tragedija nad kojom treba zdvajati. Iako, napuštanju naselja ponekad su prethodile tragedije, kao kod spomenutog Černobila ili, aktualno, kod nas u Baniji. Razgovor sa Zvonkom neizostavno skreće na Baniju i život nakon potresa.
- Nisam stručnjak za to, pa ne mogu suditi, ali vjerujem da će se ljudi na Baniji vratiti svojim kućama ako ih država obnovi, pa umjesto cigle budu betonske, bolje i sigurnije nego što su bile. Ako su tako dugo živjeli tamo, mnogi u teškim uvjetima, znači da tamo žele i ostati. Ali, mislim da će presudno biti vrijeme. Ako kuće ne budu obnovljene za dvije, tri godine, povratak je manje izgledan. Slušao sam gradonačelnicu Siska kako govori da je 1100 ljudi odjavilo prebivalište u županiji, to bi moglo biti znakovito - zaključuje.
