Marija Žuk (32) šest godina boluje od raka dojke koji je metastazirao. Oboljela je ubrzo nakon što je rodila kćer.
- Krenula je prva operacija, iza nje druga, iza toga dugih šest kemoterapija pa terapije i zračenja, dvije godine patnje po bolnici... Opet karcinom druge dojke, treća operacija. Nisam više psihički, a ni fizički mogla podnijeti kemoterapije. Htjela sam malo odmora od bolnice, bolesti i liječenja. No, bolest se proširila, tako da sam morala opet na zračenje i kemoterapije. Sad mi tumor pritišće jednjak, ne mogu gutati, guši me, jedno oko mi je zatvorenije od drugog, izgubila sam jako na kilaži, ovisna sam o invalidskim kolicima i pelenama jer nemam snage za hodanje. Zbog tromboze vena sva sam otekla, moram se pikati svaki dan s injekcijama. Kako su mi kemoterapije spalile vene, a zbog tromboze vena na vratu ne mogu mi postaviti port, svaki put sad me muče s pikanjem u femoralnu venu, što je jako neugodno, a i bolno, ispričala je Siščanka o svojoj teškoj sudbini.
Mnogo novca odlazi joj na vitamine i to samo u tekućem obliku, jer teško guta. HZZO daje premalo pelena mjesečno, pa dodatno i to još mora kupovati. Hrana joj je skupa jer se radi o hrani za bebe. Čak joj se i mikser nedavno pokvario.
- Zbog dekubitalnih rana primorani smo kupovati sve što je potrebno jer HZZO to ne plaća. Tyrosur prašak koji je 'samo' 40 kuna traje par dana, jastuk za dekubitalne rane, ma puno je toga, a uvijek nešto iskrsne da fali. Kako sam se već gušila stavili su mi traheotom, i sad trebam mnogo sterilnih kompresa jer traheotom se mora održavati čistim, a HZZO opet sve ograničeno daje. Žalosno je to. Kako nema tko brinuti o meni, trebala bih sad ići u posebnu ustanovu gdje se brinu za takve pacijente, a to košta 5000 kuna mjesečno kojih ja nemam, kao ni moja obitelj. Moji su rastavljeni, tata ima mirovinu od 1900 kuna, teško je bolestan i on treba brigu, a mama radi još za oko 5000 kuna i pomaže meni, ali to nije dovoljno. Više nemamo za ništa..., priznaje Marija, koja ima i puno neplaćenih računa jer su sve ulagali u to da što dulje poživi.
Njena osmogodišnja kćer prije nekoliko dana je otišla u Austriju krsnoj kumi jer je nema tko čuvati.
- Znam da je neću moći zagrliti sve do Božića. Prolijevala sam suze bolje od kiše jučer. A i muči me moj odlazak u bolnicu jer nije bezazlen i strah me kad god odem u anesteziju, a u zadnja tri mjeseca bila sam već toliko puta da sam se izgubila u brojanju. Strah me da se neću probuditi i nju više nikad neću vidjeti ni zagrliti, napisala je na Facebook stranici 'Pomozimo Mariji Žuk'.
Pred zidom je i moli ljude za pomoć.
- Jako sam zahvalna svima na pomoći, kakva god ona bila, svakako puno znači kad vidiš da je nekom ipak stalo da ti pomogne na koji god način. Najviše sam sretna jer su računi za internet i mobitel plaćeni i da se mogu čuti i vidjeti sa svojim anđelom u tako dalekom svijetu. I to zna biti bolno kad me moli da dođe kući i da hoće svoju mamu. A nemoćna sam u svemu tome jer ne mogu. Sad se samo nadam da ce ovi moji atrofirani mišići proraditi, da će mi biti bolje i da ću bar ja moći otputovati tamo malo ranije da ju zagrlim. A ako ne, kako moj stari kaže ako treba i četveronoške. Ne mogu više ovo izdržati. Svi kažu da se super nosim sa tim i da sam jedna od jačih osoba koje poznaju, ali i meni ponestaje snage jer ovo predugo traje! Trudim se i trudit ću se i dalje!, poručuje Marija, kojoj možete pomoći na broj računa HR6623600003510055150 u Zagrebačkoj banci.