RIJEKA - Kuća obitelji Šimić, točnije jedna etaža u kojoj žive, smještena je u gotovo idiličnom okružju riječkog prigradskog naselja Brašćine, odmah iznad Kozale. Na pet je minuta automobilom od centra Rijeke. Atmosfera je seoska - velika okućnica, puno zelenila, mir i tišina.
Četrdesetčetverogodišnjak Saša Šimić, 100-postotni invalid Domovinskog rata, dočekuje nas na vratima dvorišta, a u susret nam trči i mops Aksi. Većeg ljubimca, tornjaka Simbu, Saša je zatvorio da nas ne bi prestrašio.
U rat u 24. godini
Netom prije našeg dolaska sa psom je bio u šetnji i vratio se s povećim “macom“ svježih šparoga. U stanu na prizemnoj etaži kćerke Antonela (13) i Iva (11), učenice sedmog i petog razreda osnovne, gledaju televiziju, a mama Maša trebala bi se svaki čas vratiti s informacija iz škole.
Saša se u rat uključio kao dragovoljac u studenome 1990. Bilo mu je tada 24 godine. Prije toga, imao je solidan posao kemijskog tehničara u riječkoj rafineriji. Nije želio sjediti doma kada se zaratilo .
Razgovor počinjemo mučnom temom, njegovim ranjavanjem 1. svibnja 1995. godine, na početku akcije Bljesak. Ovaj pripadnik Specijalnih jedinica policije, riječkih Ajkula, kao pirotehničar uletio je u minsko polje u šumi na pola puta od Novske do Benkovca Okučanskih. Kleknuvši na minu, ostao je bez cijele lijeve noge i dijela lijeve ruke. Teško su stradali i njegovi prijatelji iz voda, Srećko Salopek, Velimir Bažok, Josip Biber i Boris Karat.
Saša se dobro sjeća svakog detalja: Srećko je prvi naletio na minu, a onda je krenulo. Sašu je metar i pol odbacila ona koju je aktivirao Josip.
- Okrenuo sam se i pokušao se pridići. U tom trenutku znao sam da sam kleknuo na nju - priča Saša. Dok o tome razgovaramo djeluje vedro i staloženo, kao da se ne radi o traumi.
Mirenje sa sudbinom
- Izvlačenje je bilo teško. Trajalo je više od sat vremena, sve je bilo minirano. U jednom trenutku, dok su me nosili, tražio sam da mi daju pištolj da se upucam kako bih im olakšao, da i oni ne stradaju. Ali, sve su okrenuli na zafrkanciju i više mi to nikada nije palo na pamet. Dok su mi nogu podvezivali, poručio sam logističaru da mi ubuduće može zadužiti samo jednu tenisicu. Na vrata sobe u kojoj smo ležali stavili smo natpis ‘stonoge’ - nastavlja Saša.
U međuvremenu, pridružuje nam se i njegova supruga.
Saša je u bolnici proveo sljedeća dva i pol mjeseca i prošao je sedam teških operacija. Odmah nakon nesreće stanje mu se zakompliciralo; lijevu ruku zahvatila je plinska gangrena i život mu je visio o niti. Velikim naporima doktora Hrvoja Štalekara, koji ga je operirao u Sušačkoj bolnici u Rijeci, spašena mu je gotovo cijela lijeva ruka, a ostao je samo bez dva prsta i dijela podlaktice.
- Prihvatio sam to kao nešto što se moralo dogoditi. Kao pirotehničar uvijek sam bio svjestan da takva opasnost postoji. Velimir Bažok je, primjerice, prošao cijeli rat, a poginuo je u miru, 1996. godine, pri uništavanju eksplozivnih sredstava ‡ govori.
Maša odbila injekciju
Maša i on u to vrijeme još nisu bili u braku, ali su bili u ozbiljnoj vezi. Problem je bio kako je obavijestiti o stradavanju.
- Došli su mi na posao i rekli: ‘Dogodilo se nešto, ali nije ništa strašno...’ I prije je tražio da, ako mu se što dogodi, ako bude ranjen, da mi se ništa ne kaže, da me ne želi ni čuti ni vidjeti. Htio me je poštedjeti svega. Kada je ipak pristao da ga vidim, ležao je u sobi s rukom podignutom u zavoju. Zagrlila sam ga i znali smo da će sve biti u redu - sjeća se Maša.
Ona i Saša vjenčali su se šest mjeseci nakon nesreće, dok je još hodao sa štakama.
- Nisam nikad plakala, nisam se dala slomiti. Nudili su mi injekcije za smirenje, a ja sam odbijala. Željela sam biti svjesna svega što se događa, da mu mogu pomoći. On je morao ići naprijed, a ja zajedno s njim - kaže Maša.
Mladom je paru Sašin oporavak i uključivanje u normalan život bio prioritet i jedno su drugome bili najveći oslonac. Saša kaže da mu nikada nije trebala pomoć psihijatra niti ju je ikada tražio. Obitelj i prijatelji odradili su tu ulogu. Trezveno je prihvatio ono što mu se dogodilo, trudio se oporaviti što je brže moguće, krenuo je na fizikalne terapije, naučio hodati sa štakama, a kasnije i s protezom.
- Sjećam se kada sam prvi put krenuo u kafić koji je bio na dvije minute pješice. Trebalo mi je pola sata, ali sam si u glavi zacrtao da to moram napraviti. PTSP nemam. Ponekad, na godišnjice smrti prijatelja, osjetim tugu, ali to je normalna ljudska tuga koju povremeno osjeti svaki čovjek. S kolegama sam znao razgovarati da PTSP imaju naše supruge i majke koje nikad nisu znale gdje smo i da li nam se što dogodilo - govori Saša, koji nakon ranjavanja nije ni pomislio da će ići u mirovinu.
Dragi prijatelji
- Bio je uvjeren da će biti 50-postotni invalid i da će se nakon bolnice vratiti na posao. Problem je bio kako mu reći da neće moći - uključuje se Maša.
- Smatrao sam da mogu raditi, da ću se u firmi barem moći javljati na telefone, ako ništa drugo - dodaje Saša, koji nakon umirovljenja ipak nije nastavio mirovati.
Završio je tečaj za računala, bavi se web dizajnom, a u svojoj garaži okružen je alatom i pomalo se, zajedno s prijateljima, zabavlja bravarijom.
- Dan mi je prekratak jer uvijek imam što raditi. Ujutro ustajem u sedam i vodim djecu u školu. Slijedi kavica s prijateljima, sat-dva, a onda sam u garaži, pa nakon toga pripremam ručak. Popodne idem u šetnju sa psima, u šparoge ili u berbu gljiva, ponekad na pecanje. Uvijek mi netko dolazi, zajedno smo u garaži, popravljamo nešto, prčkamo, sklapamo - govori Saša koji je sa svim kolegama iz vojske, a posebice s onima koji su s njim sudjelovali u akciji, ostao nerazdvojni prijatelj. Na dan Sašina stradavanja, 1. svibnja, za koji kaže da mu je drugi rođendan, svi se okupljaju kod Šimićevih na roštilju i velikom druženju. Aktivan je i u udruzi Specijalne policije.
Sretna obitelj
- Svi koji su stradali u toj akciji normalno su se uklopili u život. Svi su oženjeni, imaju po dvoje djece - kaže Saša Šimić.
Branitelj nam priča kako nije imao nikakvih problema s reguliranjem svojeg statusa i stjecanja prava. Mirovina mu je nešto veća od 8000 kuna, a od Grada Rijeke dobio je stan. Supruga mu je zaposlena u jednoj zaštitarskoj tvrtki i žive pristojno. Ni na koga, kaže, nije ogorčen ni ljut i nikome ništa ne zamjera.
- Naravno da mi nije drago kada čujem da su se neki bogatili dok smo mi bili u ratu. Kada bih znao da će mi plakanje vratiti nogu, zalijevao bih je suzama svaki dan. Ali znam da neće i nema smisla žaliti za stvarima koje ne možeš promijeniti. Život ide dalje i treba ga živjeti najbolje što možeš - poručuje Saša Šimić, čovjek iz kojeg je doista teško izvući pesimističan stav.
- Sretna smo obitelj i to nam ništa ne može poremetiti. Ne bismo to sebi nikada dopustili - zaključuju Saša i Maša.