Smrt dr. Marka Veselice trebala bi biti povod svakom časnom čovjeku da mu oda zasluženu počast za mnogo dobrog što je svom životu učinio i propatio za svoju domovinu.
U svom prigodnom članku novinar Robert Bajruši, već u prvoj rečenici, riječi iz naslova “najpoznatijeg disidenta” mijenja u frazu ”vjerojatno najpoznatijeg”. Tako da i ulogu prvooptuženog u tadašnjim političkim procesima relativizira. Premda već u sljedećoj rečenici navodi kako je Marka zbog njegovih političkih stavova Amnesty International proglasio zatočenikom savjesti, a u nas je stekao naziv “hrvatski Mandela”.
Tvrdnja Roberta Bajrušija da Marko potječe iz partizanske obitelji nikako nije točna. On je rođen 1936. godine, a otac mu je nakon kraćeg pripadanja partizanima poginuo krajem 1944. godine u završnim ratnim operacijama pred Kninom. Ni grob mu se ne zna. Kako je i kada njegov otac uopće mogao tu nepolitičnu i strogo katoličku obitelj preoblikovati u partizansku? Istina je jedino da je čitavo naše hrvatsko mjesto Glavice u tom našem oslobodilačkom ratu bilo jedna velika “partizanska obitelj”.
Mala Moskva
Nije istina da je naše rodno selo još prije Drugog svjetskog rata proglašeno “Mala Moskva”, već poslije tog rata, i to nakon prvog ratnog okršaja s talijanskim okupatorom. Glavičani i Sinjani, iako slabo naoružani, iz zasjede dočekaše opuštenu fašističku kolonu punih kamiona na putu prema Livnu (na brdu Čilaš). Uz smrtni strah, bježanje ili predaju jaukaše: “Mia Madre, Caro Dio, Piccola Mosca...”. Mala Moskva! Pomisliše, valjda, da su na ruskom ratištu, kao nekad Napoleon. Zar to nije bio junački čin!? Ponešto sam o tome slušao i od nekad mladog partizana Mike Tripala, koji je već kao 16-godišnjak iz svoga toplog buržujskog doma, u organizaciji mojih Glavičana gimnazijalaca, otišao u partizane, i ponio pištolj koji je ukrao talijanskom satniku koji se smjestio upravo u njihovoj kući. Tada se prkosno pjevalo:
”Stan, fašisto, kud si poša? Zapantit ćeš di si doša. Nije ovo Venecija, već je ovo Dalmacija i njezini partizani Cetinjani i Sinjani, koji danas borbu vode da svoj narod oslobode!”
A ono “Mala Moskva” odmah poslije rata korišteno je kao sinonim za tvrđavu otpora u našem sinjskom kraju. Međutim, prometnulo se u našoj novoj mladoj demokraciji u tendenciozno tumačenje kako je naše selo nekakva “komunjarska” enklava. Koja je, eto, nastala baš u jednom čisto hrvatskom i bogobojaznom katoličkom mjestu. Naravno da je to djelo poraženih u Narodnooslobodilačkom ratu, koji su nakon Domovinskog rata preuzeli svu vlast zajedno s HDZ-om u sinjskom kraju i drugdje. Nikad se nitko nije ispričao za te pakosti, pa ni oni s vrha HDZ-a koji se sada prigodno javno hvale da su Marka “imali čast i osobno ga poznavati”.
Dodajem da se u Domovinskom ratu najviše mladića, u okviru sinjskog i cetinskog kraja, borilo i ginulo upravo iz te i takve naše “Male Moskve”. Među kojima je i desetak mojih rođaka, od kojih je jedan poginuo već početkom rata u 21. godini. Ime mu je uklesano među poginulima na Mirogoju.
„Zanimljiva je jedna koincidencija iz burne 1971. godine. Naime, tek nakon četvrt stoljeća iza Drugog svjetskog rata, u mjestu je podignut spomenik palim borcima NOR-a i žrtvama fašističkog terora, rad akademskog kipara Stipe Sikirice. Na njemu je uz mnoga imena uklesano i ime oca braće Veselica. Istodobno je počela i gradnja crkve u našem selu, a već nakon dvije godine održana je i prva misa. Dvadeset godina kasnije spomenik su srušili „domoljubi“ i „dragovoljci“, a usred sela podignut je veliki mramorni križ . Otad je u toj našoj „Maloj Moskvi“ na vlasti uglavnom – Zna se! „
Nadalje, Bajruši piše o nekakvim “bizarnim okolnostima” na dan osnivačke skupštine HDZ-a, kada je Vladimir Šeks u konspiraciji sjednicu prebacio iz hotela Panorama u prostorije NK Borac na Jarunu. Nisu to bile nikakve čudne okolnosti koje je iskreirao sam Šeks već smišljeni i dobro organizirani puč protiv braće Veselica i njima bliskih suradnika, koji su u to vrijeme bili popularniji i od samog dr. Franje Tuđmana. Neću tvrditi da Tuđman nije bio državnički najspremniji da preuzme tu najodgovorniju stranačku dužnost. To je i dokazao. Ali, zanimljivo je da je vrh te stranke zauzeo veoma neprijateljski i nedemokratski gard prema Marku i usrdno ga njegovao sve do Markova povlačenja iz aktivne politike. Dio katoličkog klera također se bio žurno svojevremeno upregnuo u ta kola iznoseći laži, koje je jednom javno iznio i sam Tuđman, o navodnim Markovim neprijateljskim odnosima prema Crkvi u Sinju. A Marko je svu svoju mladost proveo izvan Sinja.
Nezgodna pozicija
Uostalom, istog datuma Jutarnji objavljuje i feljton “Tuđmanova vlada u sjeni”, gdje je vidljivo da Tuđman, u raspravi o mogućim svojim budućim prvim suradnicima, za neke ne želi ni čuti zbog njihovih raznih osobnih manjkavosti i kaže: “U tim stvarima ne treba biti sentimentalan”. To sve objašnjava.
Robert Bajruši krivo navodi i da je Marko gimnaziju završio u Sinju, jer se školovao u Puli i Splitu.
Notorna laž
No, Bajruši u svom članku koristi i prigodu da ponešto konfabulira i o meni i našim očevima partizanima, kao i o mojim političkim odnosima s braćom Veselica. Ponajprije, nije točno da sam ja vjenčani kum Vladi Veselici nego on meni. Također, otac braće Veselica nije se zvao Stipe nego Petar. On piše da smo se razišli u vrijeme hrvatskog proljeća, “kada su Veselice ušli u krug vodećih maspokovaca, dok je Milanović ostao na službenoj partijskoj liniji”. No, ja iz SK nisam otišao 90-ih nego 80-ih godina. A da se autor samo malo potrudio i “autoplagirao” tekst iz svoje knjige “Zoran Milanović: politička biografija” (2011.)! Tamo točno navodi kako sam u Gradskom komitetu SKH radio s Tripalom, Pirkerom i Srećkom Bijelićem. “U vrijeme maspoka bio je u nezgodnoj poziciji zbog kumstva s Vladom Veselicom i prijateljstva s nizom protivnika beogradskog režima, ali nikada nije zastupao njihove stavove” – konstruira Bajruši. Biti prijatelj s nizom maspokovaca protivnika beogradskog režima, a ne zastupati njihove stavove, zaista je bizarna konstrukcija. Jednostavno, bio sam ljutit i žalostan što ne mogu uvjeriti Marka da sam o opasnostima koje mu prijete ipak bio ponešto i upućen slušajući od mojih šefova u Komitetu kako već i sam Tito zna tko su ti Veselice i Đodani. Bio sam tada ekonomski savjetnik, a kasnije tajnik Komisije za privredu. Realno, nije bilo nikakve šanse da uspiju. Ja, dakle, nisam odobravao, ne stavove, nego način i promašenu taktiku, jer javno nude svoju glavu na udbaški panj. Uzalud, Marko me nije slušao, nije uvažavao moja prijateljska upozorenja. Bilo je to vrijeme mladalačkog zanosa, bez razrađene strategije, taktike i organizacije pokreta. Ta, i sam HDZ je sve do danas - samo pokret. Movimento sociale.
Marku sam spotaknuo, kao docentu ekonomije, i da se ne drži jednog od osnovnih načela u svakoj aktivnosti, tj. odnosa troškova i koristi (cost-benefit). Korist za sebe, svoju obitelj, svoju zemlju, svoju ideju.... Gubitak uvijek netko mora platiti.
Bajruši bi mogao znati (arhivi, arhivi...!) da su u to vrijeme i mojom rukom napisani mnogi tekstovi odnosno amandmani za razne partijske skupove i kongrese, u kojima smo se unisono zalagali prvenstveno za promjene u vanjskotrgovinskom i deviznom režimu. Doduše, nije bilo ni riječi o ulasku Hrvatske u Ujedinjene narode, kao što je lamentirao pokojni Hrvoje Šošić.
Bajruši me u svojoj navedenoj knjizi citira: “Govorio sam im da su nerealni i da će se upropastiti. To se i dogodilo i mnogi su naivno zaglavili u zatvoru...”. Dalje piše o meni: “Unatoč distanci od zahtjeva koje su iznosili maspokovci, s većinom je i u 70-ima i kasnije ostao blizak. Događaji iz 1971. motivirali su ga da se udalji od politike...”. Ma ne samo da sam se udaljio od politike nego sam doslovno pobjegao iz Gradskog komiteta i srećom našao dobar azil na mjestu direktora El. računskog centra “Zagreb”. Primio sam, na preporuku Marka Veselice, dvojicu mladih inženjera - Komaricu i Peruzovića. Bez mog znanja u noćnoj su se smjeni tiskali nekakvi propagandni letci. Naravno da je UDB-a žurno pokrenula istragu. Mojoj tajnici je u istrazi nađena u ladici emigrantska Nova Hrvatska. Na pitanje odakle joj ta štampa, odgovorila je da sam joj to ja dao. Što je bila notorna laž. Udba je i moja sudba. Interesantno je da me tim nekim intrigama protiv mene diskretno informirao i pokojni dr. Pero Jurković, koji je radio u Ekonomskom institutu i bio član Skupštine općine Pešćenica, a devedesetih guverner NBH. Ponešto o tome zna i gospodin mr. sc. Zdravko Mršić, tada predstavnik IBM-a za Hrvatsku, prvi hrvatski ministar vanjskih poslova.
Partijska linija
Već nakon godinu dana napustio sam to mjesto i zaposlio se kao šef jednog sektora u Centru za ekonomski razvoj grada Zagreba. Bio sam odbornik Gradskog vijeća Skupštine grada Zagreba i 1969. godine izabran na čelo Odbora za izgradnju Dvorane “Lisinski”. Bilo je i pokušaja da me se smijeni. Bezuspješno. Bio sam i član Štaba obrane grada Zagreba. Razriješen sam zajedno s načelnikom pukovnikom Hlevnjakom i raspoređen u svoju mjesnu zajednicu “Proleter” na Trnju u ono - NNNI. Ništa nas ne smije iznenaditi!
Eto, tako sam ja “ostao na službenoj partijskoj liniji”, kao što piše Bajruši. To je već i kleveta. Napokon, koliko se sjećam, gospodin Ante Žužul, sada vlasnik uspješne Školske knjige, u nekoliko je navrata javno reminiscirao ta “vunena vremena” 70-ih, tvrdeći da je bio zauzet stav među studentima da se treba masovno učlanjivati u Partiju - bilo da je se demokratizira i podrži, bilo da se iznutra rastoči. Tko je tada uopće izlazio iz SKH? Gotovo nitko. Samo su izbačeni otišli, od kojih su neki pisali i žalbe na svoje isključenje.
Uhićenjem Marka Veselice u veljači 1972. pozvan sam u SDS (Udba) u Đorđićevoj ulici, na tzv. informativni razgovor. Naravno, tek su im trebali svjedoci za optužnicu. Ne samo da Marka ničim nisam teretio nego sam ga branio “pilom naopako”. To su znali i Marko i brat mu Vlado. Jedan mi je od ljudi blizak tom miljeu rekao da u mome dosjeu piše “Odbija saradnju”. Ako tako piše, dobro će mi doći kad počne sveopće “znanstveno-povijesno” kopanje po državnim arhivima.
Jednog kišovitog dana, krajem 1989., sretnem Marka kako kisne kod ljekarne na glavnom trgu i dijeli prolaznicima šapirografirani proglas HDZ-a (Hrvatski demokratski zbor). Pitam ga kog vraga to on radi, jer poslije zatvora i dalje ima zabranu javnog djelovanja, a osim toga zar nema drugih i mlađih za takav posao. Pitam ga razumije li on da ni Tuđman ne dijeli letke uokolo. Odgovorio mi je da to netko mora i da to njemu nije teško. Uskoro u Bolnici”Sveti Duh” sretnem suprugu mu Boženu i kažem joj da Marka nekako odvuče od njegove vražje sudbine. Ona pomalo tjeskobno i ljutito odgovori: “Ma, znam Stipe... Rekla sam mu da mu ja više neću ići u zatvor”.
Godine 1978., i bez mog znanja, bio sam predložen za mjesto pomoćnika gen. direktora Republičkog zavoda za društveno planiranje. Tadašnje Izvršno vijeće SRH (Vlada) ide s tim prijedlogom na mišljenje vrhovnom državnom kadrovskom tijelu (tzv. Kadrovska koordinacija), čiji su članovi bili vrh državno-političkih foruma. Prihvaćen je prijedlog za novog gen. direktora (dr. Mato Crkvenac), a na pitanje tko je taj Milanović, glasio je odgovor sekretara unutrašnjih poslova (Zlatko Uzelac): “Ma, nitko, skidaj to!” Šifra: Veselice, Tripalo...Ovo mi je ispričao i sam kolega dr. Crkvenac, s naglaskom da je spreman o tome i svjedočiti.
Ali, vraga. Javno me putem HTV-a 1 prije tri godine hrvatski branitelj Vukovara kapetan Tomislav Josić, predsjednik Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, opanjkao da sam te iste 1978. godine bio jugoambasador u Parizu kad je ubijen Bruno Bušić. Tek sam se na sudu oprao od te prljavštine. Što je još gore, Bruna sam poznavao i čak mu pomagao da se uz preporuku Ekonomskog fakulteta i sa znanjem Partije, zaposli kod dr. Tuđmana u Institutu za historiju radničkog pokreta.
Sada imamo još jedan novi forum, a zove se Hrvatsko nacionalno etičko sudište, koje sudi za veleizdaju, premda među njima ima takvih prljavaca.. A tko je tu tužitelj? Sve kadija do kadije!
Nije ni novinarima više lako. Treba zaraditi koru kruha. A neki su i ogrezli u političkoj korupciji. Mnogi ostaju bez posla. Stvarno im nije lako.
Dobro je ipak što je novinar Bajruši naveo zaključno kako je Marko bio ”duboko razočaran sporim razvojem institucija i gospodarstva”. Što se mog ekonomskog znanja i iskustva tiče, gospodarstvo je, nakon četvrt stoljeća, uništeno. Prvih 25 godina poslije Drugog svjetskog rata eksponencijalno se razvijala gospodarska baza i sva socijalna i tehnička infrastruktura. Nema više Juge, tko nam je sad kriv? Mi sami sebi. A što se institucija tiče, one su najvećma formirane u “copy- paste” tehnici raznih pristupnih poglavlja Europske unije. Ali ne funkcioniraju. Imamo državu, a nemamo zdravo društvo. Ipak, gospodin Slavko Degoricija poodavno je objavio knjigu “Nije bilo uzalud”. Možda, ali jedino u obrani Domovine od Miloševićevih osvajačkih i pljačkaških hordi.
Obiteljski prijatelji
Dragi moj prijatelju, Marko Veselica, pokušali su nas posvaditi i nekad i danas. Družili smo se osobno i obiteljski u Glavicama i u Zagrebu. Bili smo onemogućeni da i dalje u miru i slobodi živimo i polemiziramo. Nudio si mi i mjesto predsjednika Senata tvoje nove stranke. Krajem 1989. godine ministar prosvjete i kulture Vlatko Pavletić me je predložio za svog pomoćnika za plan i financije i uz “svesrdnu” tvoju preporuku. Opet sam te opominjao da se ostaviš ćorava posla u našem ovako zaraženom socijalnom ambijentu. Rekao sam ti - vrati se obitelji i uživaj ostatak života u zasluženoj mirovini. Ne, politikanti su te iskorištavali do zadnjeg časa. Zašto baš Tebe!?
Umro je i tvoj brat Vlado, a nedavno i mlađa sestra Marija. Počivali u miru. Slava Ti !