UDAR NA GRAĐANE

MINISTAR KOJI UVIJEK TRAŽI VIŠE Reforme ne provodi, ali priziva poskupljenja: Pet razloga zašto ne trebamo plaćati skuplje dopunsko osiguranje

Zagreb, 240719.
Markov trg, sastanak uzeg kabineta Vlade RH.
Na fotografiji: dolazak ministara u zgradu Vlade, Milan Kujundzic.
Foto: Bruno Konjevic / CROPIX
Bruno Konjevic / CROPIX

Milan Kujundžić

Kujundžić tvrdi da zdravstvu nedostaju 3 do 4 milijarde kuna, no učinio je vrlo malo da se novi dugovi ne gomilaju

“Morat ćemo svi izdvajati više, hoće li to biti kroz dopunsko, kroz cigarete... U svakom slučaju, onaj tko ozbiljno razmišlja toga je svjestan”, ovih je dana rekao aktualni ministar zdravstva Milan Kujundžić i dodao da sustavu nedostaju tri do četiri milijarde kuna kako bi se pokrili troškovi u zdravstvu.

Nažalost, “money, money, money” jedino je što se u protekle tri godine moglo čuti od Kujundžića, i to baš svaki put kad negdje zaškripi u zdravstvu, kao što se to upravo događa s dugovima bolnica prema veledrogerijama.

Ne, ne spominju se, a još manje rade ikakve reforme, nego se tvrdi da su “sve nevolje nastale zbog manjaka u zdravstvenom proračunu”. No, činjenice nisu na strani ministra koji je već u početku mandata najavio da “neće pretjerano reformirati jer nije revolucionar, a i u zdravstvu nema nekih većih probleme koji bi to tražili”.

Rezultat nečinjenja aktualnog ministra je svakomjesečno povećanje duga u resoru za 150 milijuna kuna ili gotovo dvije milijarde samo u ovoj godini.

Ne bi li prikrio svoje grijehe, ministar nabraja prepoznatljive floskule o sve skupljoj medicini, o sve skupljim lijekovima, o tome da ne možemo pratiti kvalitetu i dostupnost zdravstva u razvijenim zemljama... sve ne bi li “omekšao srce” ministru financija Zdravku Mariću i ničim opravdano zavukao ruku u džep građana.

No, svi oni koji bi po Kujundžiću trebali “dodatno plaćati” moraju prije toga dobiti “čiste račune” iz kojih bi bilo vidljivo da je ministar - ako već nije uštedio, a onda barem značajno povećao kvalitetu i dostupnost sustava kojem su pacijenti sve manje u fokusu.

Razlog zbog kojeg ni 25 milijardi kuna nije dovoljno, nego Kujundžić drži da bi taj iznos trebao biti gotovo 30 milijardi, morao bi se temeljiti na “provedenim reformama”, a to znači manje od postojeće 64 bolnice ili barem bitno manje odjela, manji broj nezdravstvenog osoblja, mjerenje učinkovitosti i ishoda liječenja i sustav u kojem primarna zdravstvena zaštita (PZZ) rješava barem 75 posto svih zdravstvenih problema. No, ministar “Gandhi” samo bi kune a da sam nije ništa “zaradio” u cijelom mandatu.

 

1. Zašto građani ne trebaju plaćati veće police dopunskog osiguranja?

- Policu dopunskog zdravstvenog osiguranja ima oko 2,5 milijuna građana. Od toga oko 1,7 milijuna plaćaju sami, a za ostatak to čini država. Brojke su na strani građana jer s policom od 70 kuna i dalje se uredno pokriva trošak njihovih participacija, što je, po zakonu, i uloga te vrste osiguranja. Dapače, kad bi državni proračun za sve one koji iz nekog razloga ne mogu platiti tu policu podmirio svoj dio troška, dopunsko bi bilo u suficitu.

Naime, godišnji je trošak pokrivanja participacija oko 1,2 milijarde, a prihod je veći od 1,5 milijardi kuna unatoč proračunskom dugu. Otkud onda ministru ideja da se polica treba povećati, pitaju se mnogi. Naime, zakonom je propisano za što služi dopunsko HZZO-a i za što se smije trošiti. Dakle, ne radi se o profitnom osiguranju. Nažalost, sličan smo scenarij već vidjeli prije nekoliko godina kad se intenzivno radilo na “privatizaciji dopunskog HZZO-a”. Srećom, nije uspjelo jer u suprotnom cijene polica odletjele bi u nebo jer bi ih reguliralo tržište, a ne javni interes.

 

2. Treba li ministar financija podići kredit za vraćanje dugova veledrogerijama i tako “spasiti” zdravstveni proračun od dodatnih dugova za kamate i sudske troškove, kako to sugerira Kujundžić?

- Nedvojbeno bi imalo smisla platiti gotovo tri milijarde kuna duga veledrogerijama “u jednoj rati” jer kamate na kredite su “povijesno niske” i tako bi uštedjeli tridesetak posto dodatnih troškova. No, to bi trebalo učiniti tek onda kad bi Marić mogao dobiti dokaz da su reforme zdravstvenog sustava zaista i provedene i da se dugovi neće gomilati, a toga, nažalost, nema. Umjesto reformi i dalje traje “puzajuća devastacija”, a rezultat je sve veća potrošnja uz sve manje zdravlja.

 

3. Kako je ministar privatizacijom primarne zdravstvene zaštite i minoriziranjem uloge domova zdravlja u javnom zdravstvenom sustavu dodatno povećao zdravstvenu potrošnju?

- Dodatni problem u sustavu donio je novi Zakon o zdravstvenom osiguranju koji je povećao mogućnost privatizacije i istodobno smanjio ovlasti domova zdravlja u organizaciji sustava na svom području. Rezultat je da će se pritisak na bolnice i na Hitnu pomoć dodatno povećati (što se već događa), a to znači i neopravdano povećanje ukupnih troškova u zdravstvu. Umjesto da PZZ rješava većinu problema i bavi se prevencijom bolesti, u Hrvatskoj bolnice obavljaju najveći dio posla, a liječnici PZZ-a postali su “skupo plaćeni javni bilježnici” koji se više bave administracijom nego pacijentima.

 

4. Postaje li “core business” Kujundžićeva ministarstva građevina umjesto zdravstva?

- Premda se od ministra zdravstva očekuje da prvo riješi organizaciju sustava kako bi bio učinkovitiji, Kujundžić najradije govori o “investicijama u zdravstvu”. Malo bi gradio dječju, pa onda i sveučilišnu bolnicu u Blatu, pa bi onda s Kinezima ušao u “deal” i gradio “novi, ljepši i stariji” KBC u Klisu, na red bi došao i KBC u Osijeku... Sve u svemu, građanima se sve više čini da se ministar uglavnom upušta u građevinske planove, a značajno manje u one zdravstvene. Dapače, ima on viziju i što s onim “starim i dotrajalim bolnicama”: “To bi sigurno netko kupio jer se radi o atraktivnim lokacijama.”

 

5. Upitno kadroviranje “po babi i po stričevima”!

- S vremenom je sve jasnije da je i kadrovska politika u hrvatskom zdravstvu i dalje u rukama podobnih, a ne sposobnih, i to ne samo u bolnicama nego i u Ministarstvu. Kad ministar danima uporno ponavlja da će “smanjiti cijene lijekova ako plati sve dugove veledrogerijama”, jasno je da nije bio “u razredu kad se učilo tko formira cijene lijekova”. No, kako je ministar tek “gastroenterolog koji ipak ne mora sve znati”, kao što sam kaže, dobro je da ima kompetentne savjetnike. No, kad se i oni biraju po stranačkom ključu i ministrovoj naklonosti, onda kompetencija nije važna.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo