Redom napominju kako su pokušali pokrenuti vlastiti posao, kako su radili cijeli dan, a nerijetko i cijela obitelj, ali zbog niza detalja to im nije (sasvim) pošlo za rukom: od nametljive birokracije, represivnih mjera inspektora, nepostojanja zdravog tržišta, vladavine opće nelikvidnosti, velikih poreza i ostalih parafiskalnih davanja ... U komentarima je, među ostalim, nemoguće ne primijetiti sljedeću tužnu činjenicu: ljudi često spominju kako u ovakvim okolnostima posao treba potražiti van Hrvatske
Opravdanje
Ministar poduzetništva i obrta Gordan Maras na sve to kaže da je ova Vlada svjesna situacije, i da radi na tome kako bi klima postala poduzetnička. Međutim, hrvatsko gospodarstvo ovisi o ekonomskoj situaciji u EU, i dok ondje ne bude bolje, teško da će biti i kod nas.
- Hrvatska je u recesiji i poduzetnicima zaista nije lako. Zato smo i donijeli niz mjera za rasterećenje poduzetnika, od smanjenja doprinosa na plaće i ostalih parafiskalnih nameta, do toga da će iduće godine PDV u ugostiteljstvu iznositi 10 posto. Međutim, rezultati naših dosadašnjih poteza vidjet će se u zadnjem kvartalu ove i u prvom kvartalu iduće godine; dotad žanjemo ono što je radila prethodna Vlada.
Nevjerojatna iskustva s državom
Isplativije je odgovarati za utaju poreza nego pošteno raditi!
Miroslav Klen: “Lani su svim pravnim osobama u Varaždinskoj županiji počeli naplaćivati prilaz na cestu. Jer, kao naše mušterije koriste njihov teren za prilaz našim objektima. Neki ljudi su već zatvorili. Ja u ladici imam deset tisuća kuna računa od toga, ne planiram platiti, taman i ja zatvorio”
Petar Bartol: “Zašto je nemoguće biti poduzetnik u Hrvatskoj? Zato što državni inspektorat ni sam ne zna hrvatske zakone. Pitajte inspektore je li u maloprodaji potrebno imati Knjigu žalbi. Dio njih će tražiti, dio neće. Prije godinu dana došlo je novo pravilo u maloprodaji da na blagajni morate morate istaknuti gdje kupci mogu slati svoje pismene prigovore. Niti tjedan dana nakon objave, dok nas pola za to nije ni znalo, inspektori su izašli van kao ose iz gnijezda da temeljem tog članka kazne male poduzetnike.”
Danijel Frančešević: “A zašto da netko bude poduzetnik!? Dok sam bio poduzetnik, stotine krvopija samo čeka da isisa i ono malo novca što zaradiš, strepiš od inspektora do poreznika, a sve to za 2000 kuna mjesečno. I onda sretnem poznanika, radi u državnoj firmi za 10.000 kuna, za mirnih 8 sati dnevno, božićnice, uskršnjice, dječje doplatke, poklone, regrese, službena vozila, državno gorivo, putne troškove, plaćeni prekovremeni, odvojen privatni od poslovnog života. I ne sanja noću javne ovršitelje. Pitaš se tko je lud. On sigurno nije. Nego ja koji sam u dobroj vjeri išao samostalno raditi, odreći se beneficija i na kraju svega ispast’ kriminalac koji pognute glave hoda ulicom. Stao sam nakon prvog obrta. Radio sam 24 sata na dan, imao sam posla, ali nisam uspjevao spojiti kraj s krajem. A o amneziji prema Hrvatskoj već dugo razmišljam.”
Ivan Nena Rock: “Premijeru, od čega će ova smijurija od države živjeti?”
Đurđica Bolfek: “Biti obrtnik u ovoj državi znači: ne imati godišnji, ne imati radno vrijeme, ne imati blagdane, ne ići na bolovanje, a pritom te uvijek gledaju kao najvećeg lopova i izrabljivača. Čak i kad si ti jedini zaposlen, plaćaš članarinu obrtničkoj komori i za to dobiješ, ako dobiješ, novine svaka tri mjeseca. A poreznicima si omiljena meta jer zna da ćeš svaku kaznu odmah platiti jer ti o tom obrtu ovisi egzistencija”
Mario Phoenix: “Potplati, i onda nema problema. Tako ide u državi u kojoj ima više poglavica, nego indijanca.”
Dubravko Sambol: “Tko pošteno radi u Hrvatskoj, država ga odmah uništi. Ako čovjek ima nekakav novac i želi pokrenuti posao (npr. u ugostiteljstvu), čeka ga pakao. Dok prikupi hrpu beznačajne papirologije, potrošit će hrpu novca, onda slijedi uređivanje prostora. Potom radi kao magarac cijele dane, jer vlasnik mora biti prisutan inače mu personal krade ako ga nema, i polako počinje agonija. Dođe kraj mjeseca i kada sve izračuna, njemu nakon nabave i plaćanja svih obaveza, najviše prema državi, ne ostane gotovo ništa. Međutim, čovjek je optimist i nastavlja dalje s nadom da će idućih mjeseci biti bolje. Promet je solidan i skoro bi se mogao i pokriti. Ali, opet kada plati ogromne namete, uviđa da je radio kao magarac, a nije mu ostalo gotovo ništa. A s njim je radila cijela obitelj. E, onda počinje raditi na način da ne prijavljuje cijeli promet, ali cijeli mjesec drhti hoće li mu doći inspekcija ili ne. I tako mjesecima dok na koncu ne odustane! Eto kako država stimulira ljude da samostalno rade, i da joj nisu na teret.”
Damir Galuf: “U ovoj državi poduzetnici služe da bi samo punili proračun, bez obzira koliko im ostaje na kraju”
Danijel Kontrec: “Samo lud čovjek u ovoj državi otvara firmu. Probao sam ..., ubiju te u pojam. Ne samo da traže mito već su, ako nisi za ‘suradnju’ spremni na sve. Ovdje caruje vojska birokrata, inspektora, bratići, kumovi... Za neki biznis na principu tržišne utakmice pored njih nema šanse.”
Andrej Podobnik: “Hrvatska država potiče ljude da ništa ne rade.”
Dik Crus: “Ja sljedeće godine idem u Švedsku ...”
Rusty Cage: “Ovdje je isplativije odgovarati za utaju poreza nego legalno raditi.”