Bila je Cvjetnica. Zadar je toga 20. ožujka 2016. osvanuo okupan suncem. Sve je u obitelji Čačić mirisalo na još jedan lijep i ugodan dan na jadranskoj obali gdje su stigli na kraći odmor, obilazak rodbine, posjet grobovima predaka u nedalekom Nadinu u srcu Ravnih kotara.
Tomislav Čačić, kirurg iz Vinkovaca, nekoliko dana ranije predložio je svom 73-godišnjem ocu Pavlu da se odvezu u njegov rodni kraj, a njega, umirovljenog profesora, političara, društvenog radnika, iznimno cijenjenog u sredinama u kojima je živio i radio, sinovljeva ideja je toliko oduševila da ni trenutka nije dvojio. Njih dvojica i Tomislavova životna partnerica Sanja sjeli su u automobil i krenuli iz Vinkovaca prema Zadru, usput povezavši i Tomislavova mlađeg sina koji živi u Zagrebu. Bit će to prekrasan preduskrsni vikend, složili su se svi. Niti slutili nisu da će se posljednja nedjelja uoči Uskrsa 2016. potkraj dana pretvoriti u noćnu moru koja i danas traje.
Pohvale
U poslijepodnevnim satima Pavao Čačić otišao je iz stana u zadarskom naselju Borik, gdje su se svi zajedno smjestili kod prijatelja, i nikada se više nije vratio. Sutra će biti točno godinu dana otkako se ovaj omiljeni čovjek, o kojemu njegovi prijatelji, bivši suradnici i kolege govore isključivo u superlativima, vodi kao nestala osoba.
- Godinu dana živimo u agoniji za koju ne znamo kada će i hoće li ikada uopće završiti. Tata je gotovo cijeli životni i radni vijek proveo u Slatini, no kad se majka razboljela prije četiri godine, preselili su se u Vinkovce da nam budu bliže, a majka je 2015. preminula. Nakon toga pojavili su se znakovi demencije, ali oni nisu bili jakog intenziteta. Normalno je funkcionirao. I u Zadru je sve bilo super. S bratom je otišao u Nadin, posjetio grob svojih roditelja, navečer sam ga vratio u Zadar i drugo jutro, u nedjelju, probudili smo se, doručkovali, razgovarali... Poslije smo otišli na ručak kod prijatelja, nakon čega smo se vratili u stan malo se odmoriti kako bismo poslijepodne otišli u šetnju na Poluotok - prepričava Tomislav okolnosti koje su prethodile nestanku njegova oca.
Oko 17 sati probudio ga je alarm. Ustao je i shvatio da mu oca nema u stanu. Sanja i on dali su se u potragu. Izašli su na ulicu, hodali i vozili se po Boriku, a onda nakon nekoliko krugova obavijestili policiju.
- Moram ih pohvaliti jer su na prvu reagirali i dali se u potragu. Tražili su i oni i mi. Vozili smo se po Boriku, po Diklu, ali ocu nije bilo traga. Ubrzo je pala noć, koju, naravno, nismo niti spavali, a onda je oko ponoći počela padati kiša. U međuvremenu smo shvatili da je izašao u boksericama, majici i cipelama bez čarapa, ponijevši sa sobom torbicu s mojim dokumentima, umjesto svoje torbice. Liječnik sam i odmah sam znao da kišnu i prohladnu noć tako odjeven neće preživjeti ako ga netko nije primio k sebi - jedva susprežući suze govori nam Tomislav.
Tomislav Čačić
Po svim lokalnim medijima vrtjeli su se pozivi za pomoć. Oglas se vrtio u vozilima javnog prijevoza, a Pavlovi su nećaci Zadar oblijepili sa 500 plakata. U potragu se uključio i HGSS koji je helikopterom nadlijetao područja na kojima se Pavao mogao nalaziti, u akciji su bili i psi, pozivalo se na suradnju šparogare, vinogradare, lovce, ali rezultata nije bilo. Provjeravala se svaka dojava građana, ali koristi nije bilo. Nakon nekoliko dana intenzivna potraga je morala biti obustavljena, ali se za nestalim Pavlom i dalje traga.
Agonija bez kraja
- Tijekom potrage bili smo u stalnom kontaktu s članovima obitelji i s njima izmjenjivali informacije o potrazi. Nakon svih provedenih radnji Pavao Čačić nije pronađen, ali se i dalje vodi kao nestala osoba, dok policijski službenici kroz redovnu službu vrše mjere traganja s ciljem njegova pronalaska - izvijestili su nas iz PU zadarske.
- Policiji i HGSS-u svaka čast. Svi su bili predivni, susretljivi... Nitko nam nije okrenuo leđa - zahvalna je Klaudija Presečan, Pavlova kći i Tomislavova sestra. Ona sa svojom obitelji živi u Virovitici. I njoj se život pretvorio u agoniju kojoj se kraj ne nazire.
Klaudija Presečan
- Jako je tužno i žalosno to što nam se dogodilo. Ne znam jel’ mi gori dan ili noć. Barem da imamo nekakvu naznaku jel’ živ, gdje je, što se dogodilo. Previše je pitanja, odgovora nema, a svi mi moramo naći neku unutarnju snagu i nastaviti živjeti. Trudim se ne zamarati previše svoju obitelj, ali samo brat i ja znamo kako se osjećamo - tužna glasa priča nam Klaudija.
I oni su tragali za ocem. Tomislav kaže kako su u tim prvim danima ulazili u nedovršene zgrade, podrume, šikare... Policajci su sasjekli šmrike na pola metra misleći da je je negdje tamo. Nije ga bilo. No, već u ponedjeljak, dan nakon nestanka, do njih su došle prve informacije o tome da su ga neki ljudi vidjeli. Nakon što su ih čuli, ostali su osupnuti. Shvatili su da je Pavao bio u kontaktu s ljudima koji su prema njemu pokazali nevjerojatnu bezosjećajnost. Nisu znali jesu li tužniji i nesretniji zbog nestanka drage osobe ili zbog nestanka svakoga ljudskog suosjećanja i empatije, nestanka odgovornosti i brige za ljude oko nas.
- To je zapravo nevjerojatno - sada već kroz suze prisjeća se Tomislav.
- Prvo se javila jedna mlađa žena kazavši da ga je vidjela predvečer ispred jednog restorana. Uopće nije reagirala i samo je rekla da joj je žao što nije obavijestila policiju. Onda smo doznali da su s njim razgovarali i zaštitari na ulazu u gradski deponij. Došao je k njima i pitao ih za put prema Škabrnji, koja je susjedno selo njegova Nadina. I što su oni učinili vidjevši čovjeka potpuno neadekvatno odjevenog? Uputili su ga u smjeru Škabrnje. Stvarno ne znam gdje je nestala empatija, gdje smo se toliko otuđili jedni od drugih do te mjere da službene osobe ne reagiraju i smatraju potpuno prirodnim da čovjek hoda uokolo u boksericama i cipelama bez čarapa - pita se uplakani Tomislav.
No, to nije bilo sve. Pravi šok uslijedio je kada su doznali da je otac ušao u jedan stan u zgradi, ali ljudi koji u njemu žive uopće nisu reagirali, niti pozvali policiju.
Sumnje
- Da je tada pozvana policija, možda bi sve bilo riješeno - rekao nam je Tomislav. Klaudija ni danas ne može vjerovati da nitko od ljudi koji su s njim bili u kontaktu nije reagirao kako treba.
- Kada sam to čula, rekla sam da nikada u životu neću proći ni pokraj nemoćnog psa da mu ne pomognem, a kamoli pokraj čovjeka - dodala je Pavlova kći.
Je li njihov otac završio negdje na području deponija? Odgovor na to ne znamo, no oni sumnjaju da je tako. Svoje sumnje potkrijepili su i tvrdnjama svih koji su oca vidjeli i koje su u međuvremenu kontaktirali u potrazi za bilo kakvom informacijom.
- Svi do jednoga su se složili da ima ozlijeđenu glavu i da se nalazi u blizini deponija odakle se vidi ploča ‘Diklo’. Naši prijatelji HGSS-ovci tamo su išli i privatno sa psima češljali područje deponija, ali ništa nisu pronašli. Bojimo se da se tamo negdje zavukao, ne bi li se sklonio od kiše i ugrijao, i vjerojatno ostao. To nam je jedino logično rješenje - rekli su nam Klaudija i Tomislav.
On je naknadno složio mogući scenarij. Pretpostavlja da mu se otac, izašavši iz stana, nije znao vratiti u njega pa je izašao na ulicu i nikada se više nije vratio.
- Bio sam svjestan da ga živog nećemo naći, ali nadao sam se da ćemo naći njegovo tijelo, da ga kršćanski pokopamo, da znamo gdje je. Prošlo je godinu dana, ništa se nije dogodilo, a mi još učimo živjeti s time. Mislim da veća agonija može biti samo da ti dijete nestane. Čini mi se da smo osuđeni na vječnu levitaciju, zbog niza nesretnih okolnosti koje ni Hitchcock ne bi tako režirao - rekao je Tomislav, što je potvrdila i Klaudija.
- Nadam se da ćemo ga naći. Na bilo koji način. Bitno nam je samo da ga nađemo, pa makar to bilo i ono najgore, ali barem ćemo znati gdje je i gdje ga možemo obići - istaknula je, a oboje su još jednom naglasili ljudsko otuđenje.
- Naša agonija traje. Zbog toga što se nama dogodilo često se pitamo kakvi smo mi to ljudi i zato želimo da se ovakvo što nikada nikome ne dogodi. Ljudi, reagirajte kada u svojoj blizini vidite ljudsko biće koje se neobično ponaša. Možda samo traži najobičniju pomoć - poručili su Klaudija i Tomislav.
Njima i njihovoj djeci, Pavlovoj unučadi kojih je četvero, svakako je najteže. Jer, on je bio njihov najbolji otac i najbolji djed, ali i veliki učitelj, mentor, mudrac... Ovo posljednje bio je i brojnim generacijama slatinskih školaraca, kako u osnovnoj tako i u srednjoj školi, u kojima je radio kao profesor tehničkog, odnosno strojarske grupe predmeta. Mladenu Grahovcu bio je i nastavnik i razrednik i kolega i susjed.
- Praktički je prošao kroz cijeli moj život. Divan čovjek, pun elana i energije, pažljiv prema učenicima koji su ga iznimno poštovali i voljeli. I danas se sjećam njegovih priča i anegdota kojima nas je držao budnima na nastavi, pri čemu nikada nije bio suhoparan, nego edukativan i mudar - ispričao nam je Grahovac koji je jedno vrijeme kao profesor povijesti i geografije bio Pavlov radni kolega, a oduvijek su bili susjedi.
- Svi smo ga poštovali i cijenili i uvijek je za svakoga imao lijepu riječ, vremena za razgovor... Moja 82-godišnja majka zaplakala je kada smo čuli da je nestao. Tužno je da čovjek doživi takvu sudbinu, da se ne zna što se dogodilo. Puno je značio za našu zajednicu, a nestao je na tako grub, tužan način. Dobrica od čovjeka - zaključio je Grahovac koji je imao poruku i za Pavlove najbliže.
- Želim im poručiti da budu jaki, da pronalaze snagu u njegovim dobrim djelima, da ne odustaju i ne gube nadu.
Politički aktivan
Pune četiri godine Sanja Bošnjak, današnja županica Virovitičko-podravske županije, s Pavlom je putovala na posao i s posla iz Slatine u Viroviticu. On je tada bio pročelnik Županijskog odjela za društvene djelatnosti, a ona pomoćnica pročelnika za gospodarstvo.
- Puno smo vremena provodili u tim nekim neformalnim razgovorima kada mi je puno i s veseljem pričao o svojoj obitelji, supruzi, djeci, unučadi, mačku kojega su imali. Profesora sam iznimno cijenila jer je bio širokogrudan, s puno znanja, ali i iznimno osjećajan za ljude oko sebe. U to vrijeme imala sam malo dijete i uvijek je uskočio ako je trebalo odvesti je u vrtić, otići po nju. Bio je iznimno cijenjen. Ne mogu opisati koliko sam bila tužna kada sam čula da je nestao - istaknula je Sanja Bošnjak.
Samo riječi hvale o svom prethodniku na čelu Grada Slatine imao je i današnji gradonačelnik toga slavonskog gradića Ivan Roštaš. Čačić je, naime, bio i politički iznimno aktivan pa je tako godinu dana obnašao funkciju predsjednika HSS-a Virovitičko-podravske županije, a od rujna 2000. do kolovoza 2001. bio je i gradonačelnik Slatine.
- Bio je čovjek od ugleda, profesor staroga kova kakvi nam nedostaju i danas. Učenici su ga iznimno poštovali. Užasno mi je žao što ga je zatekla ovakva sudbina i to sada ispada velik misterij. Tragičan događaj koji nas je iznenadio i ražalostio - istaknuo je Roštaš.