Prijateljica je poslala e-mail s prikačenom slikom, i napomenom: “Ovo nije sprovod već inauguracija mletačkog dužda, no očite su sličnosti”.
Pavica je u pravu. Mi živimo od fotografija i po njima mislimo. Zračne snimke ispraćaja tijela Olivera Dragojevića iz splitske luke podsjećaju, uistinu, na ulje Canaletta, tj. Giovannija Antonija Canala (1697. - 1768.). Na stranu što je to staro ulje; zove se “Vjenčanje s (Jadranskim) morem” (Sposalizio del Mare), a naslikao ga je slikar koji se, prije “čistog” slikarstva bavio oslikavanjem scenografija za Scarlattijeve opere.
Sa svojom optičkom kamerom (camera ottica) Canaletto je pogledao na prizor u luci s visoka, kao da je sjedio u zaustavljenom helikopteru. S umjetničkim darom mogao je letjeti, baš kao i Oliver, dječak s Korčule. Simboličko vjenčanje Venecije s morem pretvorilo se proteklog utorka u vjenčanje Splita s morem tuge.
Malo stariji prisjetili se davnog ljeta, 10. VII. 2001., kada je ova ista, splitska luka kipjela od radosnog svita. Baklje i brodovi slavili su Ivaniševićevo osvajanje Wimbledona. Još nedavno, napokon, 17. VII., ista luka proslavila je srebrne nogometaše, kao i ona zadarska.
"Vjenčanje s morem" Giovannija Antonija Canala
Proslava poraza
To su dvije strane jednog novčića, mediteranskog srca. “Ovo može samo Split”, rekao je Goran Ivanišević. “Ovo možemo samo mi Hrvati”, izjavio je Luka Modrić. Nogometne čudotvorce dočekalo je na ulicama Zagreba pola milijuna stanovnika. A njemački mediji napisali jednostavno: “Nitko nije ovako proslavio poraz”. Da je na ulice izašla četvrtina Njemačke, bio bi to špalir od dvadesetak milijuna osoba.
“Vi niste normalni”, doviknuo je trener Zlatko Dalić okupljenoj masi s pozornice. Od samostalnosti smo “ludi”. I od tada nas sportaši izvlače na ulice i na trgove. A mi se čudimo: “Koliko nas ima!”.
Usamljeni deseci i stotine tisuća pojedinaca traže zajednički put. I nalaze ga baš tamo, pod otvorenim nebom. I zato sportašima treba zapaliti svijeću kod Kamenitih vrata i zahvaliti im na neponovljivom sudjelovanju u zajedništvu, u koje inače sumnjamo, izgubljeni u svakodnevici. O tome se može svašta lamentirati, samo se ne može poricati. “To je naš cilj i posao”, reći će tkogod od slavljenih sportskih heroja. Ali, to nije njihov posao. Njihov je posao: igra, natjecanje, utakmica. Ovo što se dogodilo, u najboljem je slučaju društvena igra. Jedino zahvaljujući nogometašima susreli smo se proteklog srpnja, opet s kolektivnom emocijom veselja. I suočili se s pripadnošću zajednici. Oči u oči.
Vremenski blizak odlazak Olivera Dragojevića, velikana zabavne glazbe i povratak pobjednika nad zadanim statističkim okvirom jedne male zemlje, ta i takva blizina tuge i radosti, smrti i pobjede, probudila je zajedničke osjećaje. Napokon, i Oliver je prerastao zadane okvire glazbene scene i pretvorio se u simbol našeg emocionalnog postojanja.
Ispraćaj Olivera Dragojevića iz Splita prema Veloj Luci
I ovaj naš pjevač i ovi naši nogometaši odbacili su preporuku: “Uzmi novac i bježi!”. Dajući posljednje atome snage u igri i u pjesmi, ostavili su srce na pozornici, na terenu, ostavili ga publici, koja ih želi slijediti. Kako zadržati te osjećaje u snu, kako poduzeti nešto više s njima. Da postanu i budu nešto više od libreta stvarnosti za nenapisanu hrvatsku operu.
Još uvijek se pamti povratak Janice i Ivice Kostelića s Olimpijskih igara, njihove medalje, jednako tako rukometaša na čelu s Ivanom Balićem ili košarkaša predvođenih Draženom Petrovićem. Pamti se, isto tako, povratak brončanih nogometaša iz Francuske 1998. I to da je trgovac u Jerihonu 1999. na spomen Hrvatske rekao: “Suker”.
Sport je bio dobar prema Hrvatskoj i njenim građanima, no jesu li oni bili takvi prema njemu? Svaka je od spomenutih proslava podsjetila na to da su ti sportski junaci izašli iz kabanice obitelji i individualne snage. Iz skromnosti i poniznosti, samoodricanja, iz ustrajnosti i volje. I da su se dokazali u bijelom svijetu.
U jednoj kratkoj retrospektivi, od skoro pola stoljeća, sportaši su se uvijek vraćali doma, u Hrvatsku donoseći s pobjedama radost. Nije li Split proslavio zlatnu i srebrnu medalju, opet na rivi, i opet u luci, nego gdje drugdje, koje je Đurđica Bjedov donijela s Olimpijskih igara u Meksiku 1968. Nije li Pula proslavila Olimpijsku medalju Mate Parlova iz Münchena 1972., pa zatim slavila i druge njegove medalje, europskog i svjetskog prvaka.
Napokon, slavili smo košarkaše u mnogim pobjedama, pa posebno 1980., kada su osvojili zlatnu olimpijsku. Ali, pritom mi nismo slavili hrvatske sportaše u jugoslavenskom timu, jer je to bilo zabranjeno: otvoreno slaviti. Partijska vlast se, zapravo, bojala velikih sportskih proslava, i to na prvom mjestu nogometnih. U sezoni 1970./71. nogometne utakmice odigrane su u sjeni Hrvatskog proljeća. U Maksimir se išlo, gledalo utakmicu, pjevajući “Vilu Velebita” i “Ustani, bane”. Poslije utakmice ravno na ondašnji Trg Republike, ista pjesma i zastave: crven-bijeli-plavi, još sa zvijezdom, na krovu novinskog kioska.
Zatim odlazak na Marulićev trg, pa ponovo ista pjesma pod prozorima Vice Vukova. I na ulicama. Tko je tu i koga manipulirao, teško je precizirati iz moje, tada dječačke perspektive. Je li, uopće, bilo i koliko vođenja i navođenja. “Nacionalistički ispadi” i nacionalni osjećaji postali su jedno. Jedan, isti bauk. I to je bilo strašno. Jasno, manje strašno od zatvora, u kojem su mnogi, zbog pjevanja, završili. Velike sportaše uvijek se dočekivalo svečano, ali pritom se pazilo da to ne bude previše masovno, da ne izmakne tzv. kontroli.
Ljeta 2001. Split je slavio pobjedu Gorana Ivaniševića u Wimbledonu
Dokaz “nogometnog zla”
Prostački rečeno, dočekivali smo naše junake ni vrit, ni mimo. U Puli, Splitu i na Plesu, da, ali ne da preraste u špalir koji smo proživjeli protekli mjesec. Neka budu otoci radosti, ali neka ne bude more. Sredina naprijed, vikali su kondukteri u plavim tramvajima.
Milicajci su morali, slutim, pratiti ekscese i bilježiti nacionalističke izgrednike i “rekvizite”. U njih je vlast ubrajala sve: grb, šahovnicu, pjesme. Imali su legitimno pravo, reći će poslije raspada, da brane državu koja ih je plaćala. Branili su narod od narodnosti kojoj je pripadao, od vlastite nacije. Kako god, studenti su završavali u bajboku, zbog pjesme o banu.
1982. potvrdila je vlastima ispravnost odluke da sumnjiči sport. Tada je prvenstvo Jugoslavije osvojio Blaževićev Dinamo. Sportska pobjeda probudila je, još jednom, nacionalne osjećaje Hrvata. Je li to bilo najveće zlo koje se dogodilo; možda je inflacija bila veće, kao i majorizacija po nacionalnom, većinskom ključu.
Proljeće nacionalnog buđenja kreirali su političari, a ne nogometaši, samo su mu doprinijeli sa svojim pobjedama. Kao krunski dokaz “nogometnog zla” uzimala se, kasnije utakmica Dinama i Crvene zvezde u Maksimiru, u svibnju 1990. Pritom se zaboravilo da se na utakmici nije dijelilo naoružanje za rat, već negdje drugdje.
Ovoljetna svenarodna radost zbog, “od” nogometa - koju zbog pomanjkanja nacionalnog identiteta još uvijek teško dijelimo od nacionalističke - bila je popraćena tamnom stranom tuge. Na sam dan utakmice s Francuskom za svjetskog nogometnog prvaka, 15. srpnja u Moskvi, u Zagrebu je objavljena vijest da je preminuo jedan od najvećih sportaša s ovih prostora, stolnotenisač Dragutin Šurbek, koji je osvojio titulu svjetskog prvaka 1979. i 1983. Kad se u njegovu čast intonirala himna “Hej Slaveni”, odnosila se i na malo “pleme” Hrvata. Zato se 15. VII. 2018. pamti s radošću zbog nogometaša, i s tugom zbog “Šurbe”.
Baš zbog javnih pogreba, mi smo u bivšoj odrastali kao nekrofili. Smrt je bila tužna vijest, a očekivala se kao tzv. kohezivni faktor. I za nju su radili ugledni liječnički konziliji i postojeći mediji. Najbolje je tome svjedočila smrt predsjednika Josipa Broza Tita, koji je umro 4. V. 1980.
Radni kolektivi i škole organizirano su otišle na doček i na ispraćaj Plavog vlaka s lijesom preminulog. U onom polovičnom smislu, na kome se jugoslavenski socijalizam zasnivao: ljudi su i programirano i iskreno plakali. Odjednom je briga za sutra, izvan sjene “Staroga” tjerala na suze, s pravom. Pred zagrebačkim Glavnim kolodvorom pjevala se Domjanićeva “Fala” iz tisuća grla.
Doček Vatrenih u Zadru
Je li Partija namjeravala kapitalizirati iz te smrti, tko zna, ali brojne monografije i brošure govore tome u prilog. Posljednji ponos pokojnikovih naroda i narodnosti bila je, eto, pokojnikova, Titova smrt. Predstavljala se kao društveno-političko postignuće.
Impozantan posljednji ispraćaj, tj. pogreb u Beogradu, na kome su se prvi i posljednji put okupili i rukovali Istok, Zapad i nesvrstani, i to nad mrtvim tijelom žonglera, koji je jednu malu zemlju pretvorio u veliku s golim riječima, postao je posljednji proizvod po Jusu. Bilo je to posljednje, samoironično zvono države na odlasku.
Ponos zbog svjetske elite, koju je okupila smrt jednoga od “nas”, a koja je svojom slogom najavila pad komunizma, ne samo SFRJ, zadržao se i mnogo kasnije. Pa su neki historiografi taj, navodno najveći državnički pogreb XX. stoljeća usporedili s jednim drugim, s ispraćajem pape Ivana Pavla II., 2. V. 2005. u Rimu. U čemu ima neke poetske pravde. Brozov je pogreb, na žalost, sva ostavština njegove epohe.
Trebalo bi podsjetiti, usputice, da je ljudstvo koje je pratilo Dalićeve nogometne reprezentativce, od Zračne luke Franjo Tuđman do Trga bana Jelačića ove 2018., prije tri tjedna, odgovaralo mnoštvu koje je pratilo upravo Ivana Pavla II. 10. IX. 1994., još ratne godine, od Plesa do Katedrale. Pa, zatim još jednom, 2. X. 1998. Pola milijuna, milijun vjernika; policija i mediji davali su različite procjene, ali nitko na njih nije dodao upitnik. Srebrni su se, tako, približili Papi.
“Neutralni” bi promatrač rekao da je vjera gorljiva u Hrvata, baš kao i navijanje. Taj narod, na kraju krajeva, ipak vjeruje u sebe. Ali, slike mogu prevariti, znate, podvalio bi anonimni sugovornik.
Rituali javnog umiranja bili su u socijalizmu precizno razmjereni, ne više žličicom za čaj, već za ideološki sirup. Liječnički bilteni pripremali su građane na smrt državnika i vodećih političara. Na isti način, pratili su odlaske nekih umjetnika, kipara Antuna Augustinčića 1979. i književnika Miroslava Krleže.
Genijalni Krleža umro je u istoj bolnici kao i Matoš, u Vinogradskoj, 29. XII. 1981. I novine su tiskale biltene o njegovu zdravstvenom stanju; slikar Vaništa nacrtao je njegov portret s glavom među rukama. Put od mrtvačnice do groba pokojnik je prošao na lafetu, kao jedan od oficira koje nam je zgadio u svojim djelima. Pokopan je uz državne počasti i plotune JNA, bespomoćan u smrti, na nemilosti Brozovih nasljednika. Vjerojatno, bilo bi najbolnije pročitati opis Krležinog pogreba iz njegova pera.
Povodom grandioznih okupljanja u Splitu i Zagrebu, neki su novinski kroničari napomenuli da je samo jedan političar, Ante Trumbić, imao 1938. veći ispraćaj iz luke od Olivera Dragojevića. Odnosno da je ubijenog Stjepana Radića 1928. ispratio na posljednji počinak cijeli Zagreb i Hrvatska. Brojevi su manje važni, zato što podliježu korekcijama, kao i novčani iznosi. Vrednije je to što će se ovo ljeto pamtiti po velikanima koji ne dolaze iz politike. Po oceanovih jedanaest, po maestru Oliveru i majstoru Šurbeku. More radosti i more tuge obećalo je dobru plovidbu, a moreplovci su naučeni na obje, krajnje emocije. To je i želja onih koji odlaze i koji se vraćaju: kakav bi bio život bez osjećaja. I bez zajedničkih osjećaja.