Broj poginulih osoba na sto tisuća stanovnika smatra se pouzdanim mjerilom stupnja sigurnosti prometa na cestama. U Republici Hrvatskoj taj se broj kreće oko sedam poginulih na sto tisuća stanovnika (u razvijenim zemljama Europske unije četiri poginula su na sto tisuća stanovnika). Na hrvatskim prometnicama godišnje se dogodi između trideset i trideset i pet tisuća prometnih nesreća i strada oko petnaest tisuća osoba.
Još uvijek godišnje pogine više od tristo osoba. Tako je 2016. godine poginulo tristo sedam osoba, a 2017. godine tristo trideset i jedna osoba. Prema nekim procjenama, zbog prometnih nesreća Republika Hrvatska trpi izravan gubitak društvenih vrijednosti od najmanje dva posto BDP-a.
Tijelo za koordinaciju
Vlada Republike Hrvatske prije dvadeset i tri godine, točnije 16. lipnja 1994. godine, donijela je prvi Nacionalni program sigurnosti cestovnog prometa Republike Hrvatske, a 14. travnja 2011. godine Nacionalni program sigurnosti cestovnog prometa Republike Hrvatske za razdoblje od 2011. do 2020. godine. Kako prvim, tako i aktualnim programom određeni su ciljevi koji se žele postići te nosioci aktivnosti. Područja djelovanja nosioca aktivnosti, bez obzira na razinu na kojoj djeluju, moraju biti oblikovana u skladu s osnovnim programom sigurnosti. Sama provedba programa je kontinuiran i interdiscipliniran POSAO s naglašenom koordinativnom dimenzijom.
Još u prvom programu naglašena je potreba za formiranjem profesionalnog tijela kojem bi provedba programa bila profesionalna obveza, a aktualnim programom predviđeno je osnivanje Agencije za sigurnost cestovnog prometa. Formiranjem takvog tijela vizija Nacionalnog programa sigurnosti cestovnog prometa koja govori o drastičnom smanjenju smrtnog stradavanja i teškog ozljeđivanja u prometu, smanjenju visokih troškova prometnih nesreća, poboljšanju zdravlja i kvalitete života te sigurnoj i održivoj mobilnosti bila bi puno realnija.
Koliko je nužno koordinativno tijelo kojem bi posao biola provedba programa, najbolje je vidljivo ovih dana kada se u javnosti pojavila inicijativa zagrebačkih prometnih stručnjaka uvođenjem tzv. žutog kvadrata. Nacionalnim programom predviđene su mjere definirane kao “promjena ponašanja sudionika u prometu” i “bolja cestovna infrastruktura”.
Kada je u pitanju bolja cestovna infrastruktura, uz detekciju i saniranje opasnih mjesta predviđena je i mjera povećanja sigurnosti prometa na gradskim prometnicama. Upravo na gradskim prometnicama događa se najveći broj prometnih nesreća (oko 80%). Napredak u sigurnosti prometa nastoji se postići redizajniranjem postojećih prometnica i raskrižja te uvođenjem novih tehnoloških rješenja.
Krivnja drugima
Proteklih dana svakodnevno smo bili svjedoci velikih gužvi u našim gradovima. Što smo više u kolonama vozila koja više stoje nego što se kreću, sve smo nervozniji, ljuti na sve oko sebe, svi su nam krivi, policajci, drugi vozači koji se guraju da bi bili mjesto ispred, gradonačelnik i svi njegovi “nesposobnjakovići” koji su potrošili novac na fontane, cvijeće, stupiće, a ne na bolje prometnice, bolju regulaciju prometa. Pritom nam ni na kraj pameti nije da je na cesti nekoliko puta više vozila nego u “nekakvo normalno vrijeme”, da su parkirališta i na našem odredištu sigurno puna te da su ispunjeni baš svi faktori koji utječu na usporavanje prometnog toka.
Ne razmišljamo koliko smo sami pridonijeli takvom stanju, a još manje o tome kako mi možemo pridonijeti većoj protočnosti prometa. U većim gradskim središtima slični problem je svakodnevica uslijed zastoja i gužvi u jutarnjim i popodnevnim “špicama”.
Različitim mjerama se pokušava poboljšati promet na tzv. kritičnim točkama.
Primjenjuje se sustav nadgledanja kamerama (koji ima višekratnu namjenu), uređuje se promet na križanju (programiraju semafori, uređuju križanja s kružnim tokom itd.), izdvajaju se prometne trake za vozila javnog prijevoza (“žute trake”), proširuju i grade nove prometnice, pišu nova zakonska rješenja, donose novi pravilnici itd. Različitim mjerama pokušava se povećati protočnost i postići veća sigurnost. Na tim uređenim i opremljenim prometnicama i dalje su isti korisnici s istim navikama. Da bi učinili stvarni kvalitativni iskorak nužno je promijeniti njihove loše navike.
Prometna kultura
Vozači kada se nađu u prometnim gužvama najčešće ne vode računa o drugima, netolerantni su, ne propuštaju druga vozila i često, unatoč strogoj kazni, čak tisuću kuna, ulaze u križanje iako je očito da ga zbog gustoće prometa neće moći napustiti. To što bi ostavljanjem križanja slobodnim pridonijeli izbjegavanju gužvi, većoj sigurnosti i protočnosti nije im ni na kraj pameti.
Upravo zato nema nikakve dvojbe oko uvođenja tzv. žutih površina na raskrižjima jer se nastoji regulirati na koji način označiti prostor križanja u koji vozilo ne smije ući ako nema mogućnost prolaza križanja bez zaustavljanja. Takvim tehničkim rješenjem nastoji se pomoći vozačima da lakše uoče što nije dopušteno. Koristi se praksa niza zemalja koje na različite načine to imaju uređeno. Žute površine na raskrižju vidjet će te u Velikoj Britaniji, Irskoj, Portugalu, New Yorku, Indoneziji, Brazilu, Rusiji, na Malti i u mnogim drugim zemljama. No vrlo je bitno sudionike u prometu upoznati što se “žutim kvadratom” želi postići, koje je njegovo značenje, kako se oni moraju ponašati.
Sigurno nije dovoljno donijeti pravilnik, označiti križanja i početi naplaćivati kazne. Zato, prije nego što križanja označimo “žutim kvadratima”, moramo sudionike u prometu educirati o njihovu značenju jer želimo li stvarnu korist od “žutih kvadrata”, mora doći do promjene ponašanja sudionika u prometu. Radi toga je potrebno dobro koordinirano provođenje mjera.