NE, NI 'JACA' NITI 'JADRE'

Na to imaju pravo samo njezini bliski prijatelji

Goran Mehkek / CROPIX

Jasno je da nemaju svi nadimci jednak naboj, pa čak ni kada su istovjetni. ‘Barba Luka’ Kaliterna svakako nije isto što i ‘barba Luka’ Bebić

Ne, ni “Jaca”, ni “Jadre”. Predsjednicu Vlade oslovljavati nadimkom ima pravo samo onaj tko je s njome intiman, pa i taj jedino u intimnom krugu, nipošto coram publico, dakle ni po glasilima. Drugo su pseudonimi koje je sama osoba izabrala i koji su, u nekom povijesnom trenutku, zamijenili ime (malo tko zna da je Pannelli “Marco” nadimak a ime Giacinto), ili pak nadimci koje je osoba prihvatila privatno, pa su ušli u javnost kad je i ona postala javna (“Ćiro” Blažević, koji mi se davno sâm predstavio nadimkom a ne imenom). Sve ostalo je, zapravo, neumjesno u javnom obraćanju.

Različit naboj

Jasno je da nemaju svi nadimci jednak naboj, pa čak ni kad su istovetni. “Barba Luka” Kaliterna svakako nije isto što i “barba Luka” Bebić.

U prvom slučaju javna uporaba tog nadimka iskazivala je simpatiju, a u svakom slučaju i svojatanje kroz intimizaciju s osobom koja je imala nesumnjiv javni autoritet u svojoj javnoj funkciji nogometnog trenera.

Naravno, isti se nadimak koristio i u sasvim drugom kontekstu: kao dječačić sam Luku Kaliternu oslovljavao “barba Luka”, a njegova brata “barba Tonček”, naprosto zato što je to bio mjesni običaj, bili su posrijedi susjedi (ja u kući Ciciliani, oni u kući Kaliterna), od “barbe Tončeka” sam kupovao garifule (turski: karanfile). Svemu tome uprkos roditelji su me upozoravali da im se ne smijem tako obraćati, da je “barba” rezervirano za stričeve i najbliže obiteljske prijatelje, a da braću Kaliterna, kao i svakoga drugoga, moram oslovljavati “gospodine” i prezimenom, nipošto imenom.

Tako sam dobio lekciju kućnog odgoja, koja - možda sam staromodan - manjka onima koji se intimiziraju s nekim tko im to nije dopustio.Uslijedila je i lekcija klasnog odgoja, doduše: koga se oslovljava “gospodine” odnosno “gospođo”, a koga “šjor” ili “šjora”, što je bilo ipak ostavljeno za “pobasji puk”.

Opomena prije barufe

I u oslovljavanju je funkcionirala podjela na “gospodu” i “pučane”. Što su pokušali nivelirati “drug” i “drugarica” - a za djecu je to pak bila treća kategorija (tko bi od srama oslovio “druže” nekoga na ulici; “drug konobar” je primjenjivan tek nakon 15-20 minuta ignoriranja, kao posljednja opomena prije barufe, a bio je i efikasan: svaki se od njih na taj autoritaran usklik trgnuo kao uboden otraga). “Druže” i “zdraaaaaavo” bilo je rezervirano za autoritete, počam od zlosretnih učitelja.

“Barba Luka” za predsjednika Bebića nije znak poštovanja, nego prijezira, citat iz prepiske koja svjedoči o nedopustivoj korupciji, ponajprije moralnoj, ali s nesumnjivim materijalnim konotacijama - a sud će utvrditi koliko je ta korupcija kumovala ubojstvu željezničkih putnika. “Barba Luka” je pokazatelj nepoštovanja spram predsjednika Sabora, drugog dužnosnika Republike. U svakoj normalnoj situaciji to bi bilo nedopustivo.

Problem je što taj konkretan predsjednik Sabora ne pokazuje ni trunku poštovanja vlastite dužnosti ni vlastite ličnosti (samopoštovanja, dakle), što je očito ako nije podnio ostavku nakon objelodanjivanja te sramne prepiske. A besraman je i Sabor koji ga ondje drži. U tom slučaju je nadimak “barba Luka” blag iskaz nezadovoljstva. U prvoj Jugoslaviji su zastupnike i za manje javno gađali gnjilim jajima i trulim rajčicama (a na senatora Angjelinovića doletjela je i krepana mačka, kako su mi tvrdili očevici).

Ulično dobacivanje

Zapravo, od takvih oblika se valja suzdržati iz samopoštovanja. I Hitlera i Mussolinija vazda nastojim titulirati njihovim funkcijama: jednoga kancelarom, drugoga premijerom. Obojica su, napokon, na vlast došli legalno, a Hitler i legitimno, demokratski. Nije gospodski ponižavati njihovu funkciju i narod koji je iza nje stajao (i koji je sam sebe ponizio takvim izborom), što ne znači da nije dopustivo i nužno konstatirati da su bili zločinci, enormni. Prostitutki dobaciti “kurvo!” ne samo da nije gospodski nego je dugo bilo i kažnjivo (nadam se da je i danas). Ono što vrijedi za najmanje cijenjenu trudbenicu, koja zastupa samo samu sebe, mora vrijediti, još i više, za one koji zastupaju nas, jer je to pitanje našega samopoštovanja.

Oslovljavati predsjednika, premijera, ministre i sl. s nepoštovanjem - u što pripada i korištenje nadimaka i sličnih intimizacija - u najmanju ruku nije umjesno. Ne znači da su izuzeti od kritike, dragi Bože sačuvaj! Znači samo da je kritici nužan argument- a da obrazac uličnog dobacivanja ukazuje na manjak argumenata za (možda i debelo motiviran) prijezir.

Izdvajamo