Svijet je prije nekoliko tjedana iznenadila zabrinjavajuća i pomalo morbidna informacija da se u liječničkim ordinacijama diljem planeta koristi jedan, u najmanju ruku neobičan atlas ljudske anatomije.
Riječ je o zloglasnom djelu Eduarda Pernkopfa, istaknutog člana Hitlerove Nacionalsocijalističke stranke, koji je taj, nevjerojatno detaljan anatomski atlas napravio secirajući tijela onih koje je režim osudio na smrt, pa i žrtava nacističkih koncentracijskih logora.
Pernkopfova knjiga topografske anatomije čovjeka i danas je, prema mnogima, najbolji i najdetaljniji priručnik te vrste, no postavlja se pitanje koliko ga je moralno opravdano koristiti s obzirom na zastrašujuće zločine na temelju kojih je nastao. Britanska medijska kuća BBC razgovarala je tako s neurokirurginjom dr. Susan Mackinnon sa Sveučilišta St. Louis u Washingtonu, koja je priznala da se i danas za složenije procedure priprema upravo uz pomoć “nacističkog” atlasa anatomije. Koža, mišići, živci, kosti i organi u njemu su, slaže se i ona, izuzetno detaljno nacrtani i prikazani te nisu za laike slabijeg želuca.
Knjiga, treba istaknuti, već dulje vrijeme nije u prodaji, a samo jedan od niza njezinih tomova na internetu se prodaje za tisuće britanskih funti. Unatoč visokoj cijeni i izuzetnoj stručnosti, malo će je koji liječnik izložiti u vitrini svoje ordinacije zbog mračne prošlosti koja je dovela do tog znanja. Autentični prikazi ljudske anatomije rezultat su, naime, izučavanja stotina mrtvih tijela onih koje su nacisti pobili tijekom Drugog svjetskog rata, a upravo njihova, obdukcijama rasporena tijela, prikazana su na stotinama stranica detaljnog atlasa.
Medicinski atlas ljudske anatomije
Poznate ilustracije
Problem s etičnošću korištenja takvog priručnika ima i kirurginja Mackinnon, no priznaje da bi bez te knjige teško mogla savršeno i odgovorno obavljati svoj posao.
Ponukani pričom, odlučili smo atlas potražiti i u Hrvatskoj. Ispostavilo se da to nije lagan zadatak. Brojni liječnici s kojima smo razgovarali, atlasa su se mutno sjećali, no nitko ga nije imao. Zvali smo knjižnice medicinskih fakulteta, atlas nisu imali ni u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, što nas je posebice obeshrabrilo, no na jednoj adresi ipak smo ga uspjeli locirati. Riječ je o knjižnici Zavoda za anatomiju zagrebačkog Medicinskog fakulteta na Šalati. Dostojanstveno je to, iako mnogima i jezivo mjesto. U podrumu lijepe zgrade upravo se, u Zavodu za sudsku medicinu, obavljaju obdukcije u sumnjivim smrtnim slučajevima, a na prvom katu studenti proučavaju tijela onih koji su se odlučili donirati ih u medicinske svrhe. Baš tu, među brojnim prašnjavim knjigama, svoj mir našao je i jedini nama poznat primjerak zloglasnog Pernkopfova atlasa.
Atlas anatomije
U knjižnici nas je dočekao pročelnik Zavoda i Katedre za anatomiju, doktor znanosti Zdravko Petanjek. Knjigu je izvukao između mnogih drugih, kratko ju prelistao, pa ustvrdio da ju dosad baš nijednom nije otvorio.
Prof. dr. sc. Zdravko Petanjek.
- Ne, ovu knjigu ne koristimo na Fakultetu u radu i siguran sam da je dosad nijednom nisam otvorio, ali vrlo je zanimljiva. Pogotovo zato što su mi mnoge ilustracije poznate. Ne mogu tvrditi, ali čini mi se da su mnoge od njih, istovjetne, poslije završile u Sobottinu atlasu ljudske anatomije, po kojem sada radimo. Ili se dogodilo to ili su stvarno vjerno kopirane - zamislio se profesor Petanjek nad otvorenim atlasom.
Medicinski atlas ljudske anatomije
Zloglasni atlas listamo zajedno. Tu su vjerni prikazi ljudskih organa, do najsitnijeg detalja iscrtani živci, a osim što je vrlo detaljan, atlas je i likovno umjetničko djelo. I tu dolazimo do onoga po čemu se Pernkopfov atlas ističe među inim. Pernkopf je bio neumorni učenjak, ali i vatreni zagovaratelj Hitlerova režima. Njegovi kolege otkrili su kako je od 1938. godine na posao svakodnevno dolazio u besprijekorno uglačanoj nacističkoj uniformi, a zdušno je podržavao i režimske antisemitske ideje. Tako je uoči rata postao dekan medicinskog fakulteta na bečkom sveučilištu, a prvi mu je potez bio otpuštanje svih zaposlenika židovske vjere. Činjenica da su među njima bila čak tri dobitnika Nobelove nagrade, pritom ga nije ni najmanje omela.
Medicinski atlas ljudske anatomije
Njegov se trud brzo isplatio. U Trećem Reichu na snagu je stupio zakon prema kojem su se tijela smaknutih zatvorenika morala odmah slati u najbližu medicinsku ustanovu s pripadajućim zavodom za anatomiju kako bi se izučavala u znanstvene svrhe. Pernkopf je taj posao izuzetno ozbiljno shvatio, pa je na leševima radio i po 18 sati dnevno, a sastavio je i tim crtača koji su stvarali prikaze dijelova ljudskog tijela za njegovu knjigu. Njegov je institut katkad bio toliko pun leševa da su neka smaknuća morala biti odgođena.
Kako bi nastalo otprilike osam stotina slika u atlasu, korišteni su leševi političkih zatvorenika i disidenata, Židova, Roma, homoseksualaca...
Prvo izdanje knjiga je doživjela 1937. godine i za nju su korišteni leševi žrtava političkih ubojstava, a drugo je izašlo 1941. godine i tada su Pernkopfu već stizala tijela žrtava Holokausta. Potpisi ilustratora Ericha Lepiera i Karla Endtressera imali su pokraj svastike i dvostruku munju, prepoznatljiv znak zloglasnog SS-a. No, zanimljivo je da je jednak potpis tiskan i na drugom izdanju knjige za englesko tržište, koja je objavljena 1964., gotovo dvadeset godina nakon pada nacističkog režima i kraja rata.
Prodane su tisuće primjeraka atlasa koji je preveden na pet svjetskih jezika, a stručnjaci su ga opisivali kao “umjetničko remek-djelo”, prešućujući njegovu mračnu povijest.
Primjerak iz 1955. koji se čuva u knjižnici zagrebačkog Zavoda za anatomiju ipak, moramo primijetiti, ne sadrži signature zloglasnog SS-a, no zato nije ništa manje jeziv.
I dalje se koristi
Dr. Petanjek objašnjava kako je vrijednost ovog atlasa, barem u razdoblju kada je nastajao, bila u tome što je Pernkopf prvi put u medicinskoj povijesti počeo raditi kolorizirani atlas, što je bila revolucija u odnosu na dotadašnje crno-bijele priručnike. Studenti su se tako, zahvaljujući Pernkopfovu radu, prvi put mogli susresti s detaljima ljudskog tijela u boji, što im je olakšalo učenje. Dr. Petanjek kaže da sa znanstvenog stajališta nema nikakve zapreke za upotrebu ovog atlasa, iako, napominje, ne zna kome bi on još trebao. Tehnologija je u pola stoljeća ozbiljno odmaknula i danas postoje mnogo bolji načini uvida u čudesan svijet ljudskog tijela, pa dr. Petanjek ne vidi zašto bi netko 2019. posezao sa Pernkopfom.
- No, realno, Pernkopf nije učinio ništa loše. Koliko mi je poznato, kasnije je nakratko zatvoren, no ništa mu nije stavljeno na teret. Nije ubijao, nije naređivao ubojstva. On je, naprosto, bio znanstvenik u tom režimu i radio je s tijelima koja su mu dolazila na stol. Bi li te osobe bile žive da on nije radio atlas? Ne, ipak bi bile smaknute. Uostalom, dovoljno govori podatak da je Pernkopf na tijelima nastavio raditi i nakon Drugog svjetskog rata - objašnjava naš sugovornik. Pernkopf je, naime, tri godine proveo po poslijeratnim zatvorskim kampovima, a protjeran je i sa sveučilišta, no kasnije je nastavio svoj rad sve do 1955., kada je umro, ne dočekavši izlazak četvrtog izdanja svojeg atlasa iz tiskare.
Atlas je u svijetu iz službene distribucije povučen tek 1994., pedeset godina od ratnih strahota na temelju kojih je ugledao svjetlo dana. Kraljevski koledž kirurga u Velikoj Britaniji ustvrdio je za BBC da atlas nije u službenoj upotrebi u toj zemlji, osim što se “u povijesne svrhe” pojedini primjerci čuvaju u knjižnicama. Ipak, nedavna istraživanja pokazala su da najmanje 13 posto neurokirurga i dalje koristi tu knjigu, a 59 posto ih zna za njegovo postojanje. Čak 69 posto kaže da im je u redu koristiti atlas pod uvjetom da njegova povijest mora biti poznata, a samo 15 posto izjasnilo se da im je nelagodno koristiti se tom knjigom.
Ponukani moralnom dilemom koju knjiga neizbježno povlači, američki rabin Joseph Polak te povjesničar medicine i psihijatar Michael Grodin sastavili su dokument nazvan Responsum, akademski stav utemeljen na židovskoj liječničkoj etici.
Zaključili su da bi većina Židova dopustila upotrebu atlasa uz isključiv uvjet da njegova povijest u svakom trenutku bude jasna i poznata. Ako bi korištenje priručnika spašavalo ljudske živote, valja ga koristiti, to je, ukratko, njihov stav. S njime se ne slaže ugledna novinarka, magistrica teologije i spisateljica Jasminka Domaš. Ova HRT-a novinarka itekako je relevantan sugovornik jer ne samo da je židovskog podrijetla nego je i počasna članica Hrvatskoga helsinškog odbora za ljudska prava, više je godina bila je predsjednica Udruge za vjersku slobodu u RH, a od 1995. do 1998. snimila je 253 dokumentarna svjedočanstva za američku zakladu Vizualna povijest - svjedoci Holokausta, čiji je predsjednik i utemeljitelj Steven Spielberg.
Tamna strana povijesti
Ako se nju pita, upotreba atlasa Eduarda Pernkopfa ni u kojem slučaju nije prihvatljiva.
- Činjenica je da su za taj atlas korištena tijela žrtava nacističkog režima. Pitanje je opravdava li ovdje cilj sredstvo. Tehnologija je danas toliko napredovala da nema nikakvog opravdanja za upotrebu ovog atlasa - kaže nam Domaš pa pojašnjava zašto je moralno upitno koristiti knjigu.
- Što će nam znanost ako je bešćutna? Treba znati gdje je granica. Ta je knjiga pedesetih možda i mogla spasiti nekoga, ali danas samo otvara Pandorinu kutiju različitih pitanja. Danas na lijekovima piše da nisu testirani na životinjama. Kao društvo smo došli do te razine osviještenosti da više ne želimo da životinje pate radi lijekova koji nam koriste. A taj atlas pripada tamnoj strani povijesti 20. stoljeća. Gledajte, jedna je stvar kad netko vlastitom voljom donira svoje tijelo u medicinske svrhe, a drugo je kada se to radi bez njegova odobrenja - objašnjava.
Kaže kako židovski vjerski običaji nalažu da se tijelo preminulog ukopa bez odlaganja u najviše 24 sata. A žrtve koje su završile na Pernkopfovu stolu nisu dobile ni to pravo.
- Holokaust je onečovječio čovjeka, učinio ga brojem. I zato moramo postaviti etički problem ove knjige, jer je čovjeka svela na materijal za obdukcije - ističe.
Je li primjerak iz 1955. jedini koji se čuva u Zagrebu ili se u nekoj ordinaciji skriva još koji, teško je procijeniti. Na internetu posljednji dostupni primjerci bivaju razgrabljeni i za nekoliko tisuća dolara jer ih traže kolekcionari, sakupljači ratnih memorabilija i istraživači. Zagrebački će primjerak, pak, nastaviti svoju mirovinu na policama knjižnice Zavoda za anatomiju.