Dražen Ilinčić možda nije prvi outani gay u Hrvatskoj, ali je sigurno najpoznatiji. Dijelom zato što je godinama radio atraktivne kulturnjačke reportaže u emisiji “Pola ure kulture” , pa je bio slavan najviše zbog svojih stavova o gay kulturi, s kojima se teško ne složiti. Kad se s njim ne slažete, onda je to ... a, politika, jasno.
Kad smo zadnji put razgovarali, prije pet-šest godina, bili ste protiv bilo kakvog vezivanja gay parova, jer u njihov lifestile spada seksualna radoznalost…
- Dobar izraz, ‘seksualna radoznalost’…
Seksualna otvorenost, uz koju ne ide veza. I, sad, kako ta navika opstaje?
- Ljudi su bili u šoku kad su čuli. Pa baš ti koji si uvijek bio protiv! Ali ja nikada nisam bio protiv sadržaja partnerstva, više protiv naziva ‘brak’. Kriva asocijacija. A naziv ‘životno partnerstvo’ jako mi se sviđa.
Znači, seksualna permisivnost kod vas funkcionira?
- Funkcionira, naravno. Alen i ja smo bili seksualno permisivni otkad smo se upoznali. S navikama je najbolje krenuti odmah. Teško je poslije mijenjati stvari. Mi smo takvi ljudi. Ja sam u tu vezu ušao kao zreo čovjek, on je tada imao 30 godina… Odvojili smo to: seks je jedno, ljubav drugo. Netko to možda neće tako gledati. Uvijek mi se činilo da su muškarci, i kad su gay, bomba testosterona i teško je to ograničiti za cijeli život. A tu su i znane teorije da ljudi i nisu monogamni, da je to civilizacijsko nasljeđe.
Što ipak može izazvati ljubomoru?
- Ljubomoru može izazvati… ali onda je ionako gotovo. Naime, ja mislim da su dvoje ljudi zajedno dok zajedno idu istim tempom, jedno drugo podržavaju i prate. Ako jedan ode previše naprijed, drugi zaostane, tu se stvari lome. Na površini to izgleda - ovaj mu se više sviđa, ovaj je mlađi, ljepši, to nema veze. To je interesantno za avanturu, ne za partnerstvo. I, ono na čemu obojica inzistiramo, iskrenost. Nema ‘neke osobe’ s kojom idem na kavu. Idem s Perom, Markom, Mirjanom. Jako bitno. Ne kao kontrola, nego iskrenost.
Lijepo je znati zadržati radost u svemu tome.
- E, radost je bitan pojam. Partner me veseli, takav kakav jest, ja ga volim i razmišljam o njegovu dobru. Nismo mi ušli u to partnerstvo olako. I on misli slično, nismo rekli - ok, to će trajati pet, deset godina, a onda ćemo biti s nekim drugim. On je netko s kim ću biti do kraja. Naravno … čovjek snuje, bog…
Određuje. No, može li religija istinski prihvatiti gay osobu, a gay religiju?
- Ja bih duhovnost i vjeru odvojio od crkve, bilo koje. Crkva je institucija. Ja sebe smatram nedovoljnim vjernikom, naime, apsolutno mislim da postoji neko božanstvo, viši poredak stvari, kako god tko hoće. Radio sam uz pomoć divne osobe, mog duhovnog učitelja…
Crkveno lice?
- Ne. To danas ljudi s prezirom nazivaju ‘new age’ psihologijom, ali, ništa nije dobro ili loše samo po sebi. Psihijatar može biti grozan ili fantastičan psihoanalitičar. A ‘life coach’ isto tako.
Ali kad dođemo tamo gore, nećemo li ipak morati objasniti neke stvari?
- Na nebu se nema što objašnjavati. Ono je otvoreno, učenja su razna, ona su ljudska baština duhovnih stvari, i ne mislim da je itko, kada dođe na onu dimenziju, zakinut bilo čime. Nezamislivo mi je da kao gay idem u ekonomskoj klasi, a netko, zato što nije gay, business, i jede biftek, a ja…
Može li gay osoba biti HDZ-ovac?
- Apsolutno može.
Nije da su se iskazali ljubavlju prema pederima.
- Gay osoba ne bi mogla biti član neke stranke koja je negira. Drugo je to što su simpatizeri neke stranke više skloni negiranju ili prihvaćanju gay osoba, ali nisam primijetio da neka stranka u svom statutu kaže da gay osobe treba isključiti… A i godina 2016. nije 1991.To se naročito vidi po mladima, rođenima 90-ih. Među prosvjećenijim dijelom te populacije tako je svejedno tko je gay, tko straight…
Ne idete na gay pride.
- Ne, ove godine sam godine htio ići, ali onda je nešto iskrslo.
Zašto ste odlučili ići baš na ovaj?
- Pride je zadnjih godina postao vesela manifestacija na kojoj više nema divljanja antagonista. To je mala svečanost, a oni koji prolaze gledaju sa simpatijom.
Ali ima i gdje je žestoko, u Splitu, Beogradu. Da tamo odete.
- Večer uoči prvog Pridea bio sam u Splitu, gost na književnoj večeri o gay književnosti. Ujutro sam pohitao u Zagreb jer sam osjećao takvu tjeskobu - neće biti dobro. Teško mi je stajati u povorci i čekati da me netko mlatne. Nisam kukavica, ali ću se iskazati tekstom, prilogom na televiziji. Zazirem od fizičkog nasilja.
Izlazite navečer. Kamo izlazite?
- Alen je poklonik elektronske glazbe, uz njega sam je i ja zavolio, voli biti i DJ, ali uglavnom kod kuće, na after partyju. Izlazimo u klubove kamo dolaze zanimljivi mladi ljudi, tu sam ja upoznao tu mladu generaciju. Pitao sam Alena - je li baš u redu da ja sa svoje 54 godine dolazim na ta mjesta.
To su gay klubovi?
- Ne, to su integracijski klubovi, dolaze gay, straight ljudi, nema oko toga pompe.
Plešete?
-Da! Ne previše, ali dio večeri potrošim i na to. To je vrsta zabave i izlazaka koji meni pašu. Ja sada doživljavam svoju mladost. Netko bi mogao pomisliti - imaš 17 godina mlađeg partnera pa ideš zbog toga. Ne.
Pedeset četiri su vam godine, imate vremenski pregled nad velikim dijelom borbe za prava seksualnih manjina: Novi val, procvat njemačkog filma, Fassbinder, Polet, Zvečka… Imali ste dvadeset i koju, tad ste shvatili za čim vam je u životu ići?
- Ne znam koliko mi je kontekst pomogao, činio sam kako su je dolazilo. Osamdesetih sam krenuo u svoj seksualni život…
Čini mi se da su 80-te godine u tom smislu bile napete, sve to seksualno, homoseksualno je htjelo van, Idoli su pjevali ‘Retko te viđam sa devojkama, a viđam te svaki dan’, Xenia ‘Moja prijateljica’, svjetska zvijezda je bio Boy George, Tony Scott je snimio ‘The Hunger’
- Točno. Ali, tih godina mi je bilo važno i to što sam počeo raditi. Strašno sam želio pisati o filmu, i počeo sam, u Večernjaku.
Zvečka?
- Nikad. Otišao bih s ponekim na kavu, ali nisam uopće bio dio te scene.
Jeste li se bojali da ćete upasti u situaciju koja će vas razgolititi?
- Ne. Vuk sam samotnjak. Ne treba mi identifikacija s grupom.
Što vam je smetalo 80-ih?
- Ništa mi nije smetalo. Dobro, sad imam i drukčiju glavu, pamet, vjerojatno sam relaksiraniji. Osamdesete je negdje buktalo, otvorio se klub koji je isto bio integracijski, vrlo veselaatmosfera, gay friendly. Nešto se poklopilo. A valjda sam sve uzeo i malo zdravo za gotovo. To se 70-ih ne bi moglo dogoditi. Ali ipak, ovo danas je moja mladost! Ljudi kažu ‘joj, da mi se vratiti u 25-u’, ja se ne bih vratio ni dan unatrag! Moj je stav da je čovjek svaki dan bogatiji, bolji, jasno ako radi na sebi… Ali, ne, ni u jučer!
Čovječe…
- Jednostavno sam imao krive prioritete. Umjesto da živim ležerno, previše sam se opterećivao ljubavnim pitanjima. Svi smo žrtve holivudske zaslađene urote, samo je važno zaljubiti se… Ma, važan je život! To je vrsta ovisnosti u našoj civilizaciji, zaljubljivanje. Prvo, jedno s drugim nema veze. Znate ono kad ljudi kažu - ‘joj, da mi se zaljubiti…’ To je isto kao da kažu ‘joj, da mi je sad popiti litru vina ili uzeti drogu’, to je ta vrsta samoobmane. Razmišljaš o nekom svom užitku, a to je tako naporno i dosadno. Naravno da se desi… ili ne.
Iz čega onda proizlazi ljubav prema drugoj osobi ako ne iz zaljubljenosti?
- Iz dobrog odnosa sa samim sobom. Kad se čovjek oslobodi toga uvjerenja da će ga zajednica s nekim kompletirati, kad može biti sam sa sobom, onda može biti s nekim drugim. Ja sam negdje u jesen 2008., to zovem jednim od novih rođenja, osjetio tu spoznaju. Pa što ako nisam s nekim u vezi, nisam zato manje vrijedan, sve je sa mnom u redu. Šest mjeseci nakon toga upoznao sam Alena.
Jeste li nekad imali neku biseksualnu dvojbu?
- Ne, ja stvarno ne.
Inače, razočaranja, suze?
- Bilo je… užasno sam teško podnio svoju prvu zaljubljenost, platonsku, neostvarivu, jer je dečko bio straight. Ne bih eksplicirao puno oko toga... Isto tako, u tom jednom formativnom razdoblju krajem svojih 20-ih - jer kažu da se ta neka prva bitna formativna faza zbiva u pubertetu, a druga krajem 20-ih - i u tim godinama bila je isto neka velika zaljubljenost, ali sam prošao kroz to i nastavio dalje. Smatram da je ići dalje najvažnije. Nemam taj problem da je negdje nešto zapiknuto i ne da mi živjeti…
Inače, mislila sam da ćete mi reći da ste proljetos htjeli na gay pride jer ste osjetili da se prava manjina, s tom kratkotrajnom desničarskom Vladom, i sama ljuljaju.
- Ne mogu reći da sam to osjetio. Niti sam čuo da se što dogodilo što bi unazadilo dosad stečena prava. Nešto se govorilo da će se smanjiti prava gay partnerima, ali ne mislim da će doći do mijenjanja zakona u tom smislu.
Jeste li osjetili promjenu stava prema drugima manjinama, nacionalnim, religijskim?
- Ne. Stvari evoluiraju i taj dojam, ok, nisam politolog, mislim da je to više promjena političke retorike, nego stvarno stanje. Ne mogu shvatiti kako bi do 1. 12. sve bilo super, a od 2. 12. sve grozno. Tko to kaže, ne poznaje dinamiku društva. Mi smo stekli neke spoznaje, članica smo EU, porasla je tolerancija… Mislim da i krivo rabimo riječ tolerancija. Ne radi se tu o tome što će netko nekoga krivo pogledati, nego se ona vidi u zakonskoj praksi … i usred Pariza, New Yorka ili Berlina netko će reći - fuj, prljavi ovi ili oni, ali neću ja ići okolo i raspitivati se tko što misli o meni. Što ti misliš o tome što sam ja gay? Ali me zanima što će mi država dati kao okvir. To su relevantne stvari.
Jeste li se spremni izložiti se za prava drugih manjina kao za prava gay manjine?
- Ja sam u puno stvari manjina. Moj otac je došao 1947. godine iz Crne Gore i on je Crnogorac, ja sam se tako uvijek deklarirao je jer je deklariranje po ocu bilo uobičajeno. Poštujem zemlju svog porijekla, bio sam par puta, ljudi su jako zanimljivi, ali ja sam odrastao na Trgu bana Jelačića, Trgu republike, cijeli moj život vezan je uz Zagreb. Moja mama je Srpkinja iz okolice Petrinje, dakle iz Hrvatske, a ja sam politički Hrvat.
To vam je normalno?
- Da. Ja se naježim na tu stalnu potrebu koja se 25 godina provlači, a koja baš često dolazi s ljevice, ne bi čovjek očekivao, da se morate deklarirati prema tom plemenskom, staromodnom modelu. Ako dođem na festival u Cannes, ja sam Hrvat, ako dođem na sajam u Frankfurt, ja sam Hrvat - ako sam to tamo, zašto ne bih bio i tu? Naravno, ako netko ima potrebu nacionalnog izjašnjavanja, dapače, ali ja ne želim sebe inkomodirati da se osjećam kao polucrnogorac, polusrbin, kad to tako ne osjećam. Ne želim širiti područje borbe, što bi rekao Houellebecq. Tu je područje borbe.
Jeste li za pravo na pobačaj?
- Da, za pravo da žena raspolaže svojim vlastitim tijelom, jesam.
Biste li s partnerom posvojili dijete?
- Nas dvojica ne.
Jeste li za pravo gay parova na posvajanje djeteta?
- Da, ako je iskreno. Ako je iz pomodnosti, ako je iz namjere da tim činom budu prihvaćeniji u društvu, ne.
Prestali ste se baviti filmom, koji ste obožavali.
- Ha, došle su nove ljubavi, možda… Kažu da sve bitne stvari traju sedam godina, znate film ‘Seven Year Itch’. Pisao sam kritike u Večernjaku. Ali uvijek sam imao u glavi da moram završiti faks. Znao sam prioritete. Vrativši se u redakciju Večernjaka, počeo sam pisati i reportaže. Tu sam otkrio novu ljubav. Jedna od najdražih reportaža bila mi je iz Dubrovnika 1993. Iz potpuno praznog grada i jednoga golemog praznog hotela. Uvijek su odsutnosti zanimljivije nego prisutnosti.
To je sigurno dobar početak za pisanje knjiga, objavili ste ih tri, od toga dva romana, iako ste prvenstveno poznati kao duhovit i kreativan suradnik u TV emisiji Branke Kamenski ‘Pola ure kulture’.
- Da. U Večernjaku sam se formirao kao čovjek pisanja. Objavljivao sam tamo male pričice, dugo, prošle su nekoliko urednika, i dok ih na kraju nisam, pod naslovom ‘Najkraće priče’, objavio nakon 11 godina. Ako mogu biti pretenciozan, to govori o autentičnosti. Nisam imao ideju - sad ću napisati knjigu, ja sam pisac…
Ove sezone vraćate se u TV emisiju ‘Pola ure kulture’, koje godinu dana nije bilo na programu. Ali, nećete u svoje vratolomne reportaže, u kojima ste najbolji, nego u kratke intervjue s kulturnjacima.
- S reportažama mi se dogodio totalni ‘burn out’. Više nisam mogao. Trebalo je svaki tjedan smisliti temu, otputovati nekamo, biti duhovit, makar u namjeri, finiširati prilog. Govorili su mi - pa to je samo jedan prilog. Je, jedan. Evo, probaj ti.
Vraćate se u emisiju u kojoj je neko vrijeme radila Hloverka Novak Srzić, kao znana desničarka mnogim se ljudima dodatno zamjerila, dala drugi ton emisiji. Ne smeta vam to?
- Ma kakva desničarka, pa ja sam u njenom ‘Otvorenom’ govorio o tome da sam gay još 2004. Hloverka, Branka Kamenski i ja znamo se još iz Večernjaka, više od 30 godina i dobri smo prijatelji. Hloverka je sjajna novinarka, britka, jako volim kod nje to što na prvo mjesto uvijek stavlja zdrav razum. A to tzv. desničarenje samo je elementarni hrvatski interes, to da imamo državu koja se nalazi tu i tu, zove se tako i tako i prihvaćamo je, a o svemu ostalom možemo razgovarati i dogovarati se.
Ajmo mi na brzinu, pa tko zna, zna. ‘The Ice Storm’ ili ‘Brokeback Mountain’?
- ‘The Ice storm’.
’My Beautiful Laundrette’ ili ‘Milk’?
- ‘My Beautiful Laundrette’.
London ili Berlin?
- Berlin.
Queen ili U2?
- ‘Queen’.
Tin Ujević ili Kavafis?
- Tin Ujević.