Otvorite li stupac komentara pod bilo kojim novinskim tekstom, shvatit ćete kako živite u zemlji u kojoj je lepeza tema za svađanje obično vrlo reducirana. Ma o čemu bio novinski tekst, nakon sedmog ili osmog posta pod tekstom raspra će završiti na jednoj od triju tema: Srbi i Hrvati, partizani i ustaše, Hajduk i Dinamo.
Tijekom 2016. taj oskudni repertoar natpovijesnih kavgi nadogradila su politička zbivanja. Tijekom godine za nama hrvatska se javnost svađala oko “četničkih vikara”, “vojnih lekarki”, “šaka jada”, “antifašističkih floskula”, “stadionskih orjunaša”, “definiranja agresora”, Nogometnog saveza i afere Drimia. Svađala se - ali u mnogo manjoj mjeri - i oko nekih dosta važnih stvari: oko visine zdravstvene participacije, oko svjetlovodnih kabela, izbora ustavnih sudaca te renacionalizacije Ine.
Pa ipak, niti jedna od tih teških i lakih, važnih i efemernih, tobože “ideoloških” i tobože “neideoloških” tema nije bila glavni izvor svađa u Hrvatskoj u 2016. godini. Mnogo više nego oko Ine, ili Drimije, ili orjunaša, ili ustavnih sudaca, Hrvatska se ove godine svađala oko - škole. U zemlji gdje se škola inače ne cijeni, a znanje podcjenjuje ili čak prezire, ugodno je vidjeti da je poprište najžučljivijih svađa i najborbenije prepirke u 2016. postalo nešto što, za divno čudo, ima veze s knjigom.
Osim što - dakako - nema.
Internetski stršljeni
Jer, svađe oko školskog kurikuluma - koje su ključno obilježile godinu za nama - i nisu ništa drugo nego ideološki “proxy” rat, dislocirano poprište na kojem su se preko nečega što se zove tako tehnički kao “kurikulum” vodile iste one borbe koje anonimni internetski stršljeni vode nakon šestog ili sedmog posta. Jedna kvrgava, latinska riječ koju pola kafanskih ideologa baš i ne zna izgovoriti (a nitko - k tomu - ne zna kako joj glasi množina) najednom je postala El Alamein, Staljingrad i Austerlitz, postala je kosovska bitka i Waterloo na kojem će se rasplesti naši desetljetni sporovi, do istrage naše ili vaše.
Priča o školskom kurikulumu, ukratko, pretvorila se u nešto što nitko na početku nije ni pomišljao. Nitko, a ponajmanje dezideologizirani tehnokrati koji su tijekom mandata ministra Vedrana Mornara tu priču započeli.
A započeli su je - to se treba prisjetiti - zato što je Hrvatska imala problem, a taj se problem zvao i još se uvijek zove - školstvo. To je prijesna, polazišna činjenica koju često zaboravljaju protivnici Borisa Jokića i njegove ekspertne skupine, onda kad mu izravno ili neizravno prigovaraju da nije poštivao kontinuitet, da se nije oslanjao na postojeće dokumente, prakse i nacionalne okvire. Ta vrsta kritike propušta uočiti da je škola kakvu imamo danas trauma za nastavnike, trauma za učenike i trauma za roditelje. To je škola u kojoj đaci prvih razreda obrtne škole uče sastavne dijelove stanice nefrona, ali ne znaju čemu služi bubreg. To je škola u kojoj ne možete postati autolimar ako ne naučite popis 35 stilskih figura iz retorike, ali učenici zato ne znaju prepoznati aliteraciju čak ni kad je skandiraju sa stadionske okuke. To je škola u kojoj osnovnoškolski sedmaši uče nazive za sedam slojeva atmosfere, ali zato nisu kadri objasniti zašto je zalaz sunca crven. To je školstvo u kojem se tijekom pola semestra u detalje uče opisi desetaka zaraznih bolesti, ali zato četvrtina PISA ispitanika ne zna da cijepljenje ne služi suzbijanju nasljednih, nego zaraznih bolesti. Školstvo kakvo imamo danas bilo je i još uvijek jest socijalni, ekonomski i kulturni problem prvog reda, i to ne zato jer naši đaci slabo prolaze na PISA testovima, što je u cijeloj priči najmanje bitno. Razlozi su kudikamo temeljniji.
Školstvo kakvo danas imamo infektivna je bolest koja razara društvo zato što učenicima odašilje niz razoružavajućih, otrovnih poruka. Prva od njih je da ne postoji razlika između bitnog i nebitnog, što znači da je sve nebitno. Druga je da škola ionako nema veze sa stvarnim životom i svijetom oko njih. Treća je da je škola sistem koji favorizira poslušnike i skrušene aparatčike, a likvidira slobodoumne. Četvrta je da znanje ne služi svladavanju praktičnih problema i razumijevanju okolnog života, nego služi samosvrhovitom napredovanju po apstraktnoj i beživotnoj hijerarhiji. Sve su to jasne i posve precizne “poruke” koje hrvatski učenik nauči negdje do šestog razreda osnovne škole. Taj učenik ne nauči ono što u programu piše - dakle, što su abrazija i korazija, glomeruli i dendrit, epirogeneza i epifora, Bowmanove kapice i Eumolp, geosinklinale i simploka - ali ove temeljne i škodljive “istine” (ili istine) o školi i društvu učenik nauči u Hrvatskoj jako brzo.
Od toga je počelo. To je problem. Na taj problem treba očito svaki čas podsjećati jer su se mnogi skloni pretvarati da on ne postoji ili da je nebitan. A u hrvatskom školstvu, kao i u alkoholizmu, liječenje počinje priznanjem stanja: “Ja sam XY i ja sam alkoholičar”. Jer, poput alkoholičara, hrvatsko je školstvo dugotrajni, kronični bolesnik koji svojom bolešću upropaštava obitelj i zajednicu.
Ma što god čovjek mislio o njegovu kratkom (i po svemu drugom neupečatljivom) ministarskom mandatu, ostaje činjenica da je SDP-ov ministar Vedran Mornar priznao da je hrvatski školski sistem postao kronična društvena bolest. Krenuo je na liječenje te procijenio kako - baš kao i s alkoholizmom - najbolja kura treba biti šok-terapija. Trebalo je napraviti puno, i to napraviti brzo. Za agensa te promjene uzeo je pedagoga s britanskim doktoratom Borisa Jokića, stručnjaka oko čijih se ekspertnih znanja vodi, koliko čitamo, epska profesionalna prepirka, no koji je imao neka od onih nadstručnih svojstava koja obično imaju ljudi koji donose velike promjene: naime, bio je karizmatičan. Naočit, glagoljiv, gorljiv entuzijast, u nekoj mjeri fantast, Jokić je imao karakteristike koje se ne daju naučiti, a koje su potrebne reformistima.
Važne geste
Mladom lideru ekspertne skupine treba - neovisno o konačnom rezultatu rada - priznati da je u startu napravio nekoliko važnih gesti. Za početak, iz procesa je izgurao dotad dominantne lobije sveučilišnih profesora koji su za dotadašnje pretrpane, suhoparne i kaotične programe bili najviše krivi, a krivi su bili dobrim dijelom jer nisu imali nikakvih stvarnih predodžbi o tome što su uopće djeca. Zaključio je kako u središte tvorbe novog kurikuluma mora uvesti one koji su dotad bili pasivne žrtve: nastavnike. Također je iznenadio time što je za rad na kurikulumu napravio javni poziv načelno otvoren za sve nastavnike. Kurikulum je odlučio ložiti gorivom kojim se lože društveni pokret: idejom zajedništva, participacije, sudioništva u javnom dobru. Od rada na kurikulumu napravio je nešto nalik radnoj akciji. Znam da se antikomunistima koji ovo čitaju od te poredbe diže kosa, ali što mogu. Jer, po meni je već taj društveni performans po sebi bio hvalevrijedan društveni zaokret, već je i sam bio javno dobro, čak i da je urodio manjkavim rezultatom.
Nakon desetak mjeseci takvog participativnog procesa, procesa koji je uza sve probleme i pukotine nastavnicima odaslao poruku da ih se sluša i pita, u javnost je pušten radni kurikulum - golemi, kabasti dokument koji (da se ne lažemo) nisu čitali ni pobornici, ni protivnici, a i da su ga pročitali, ne bi o njemu mogli meritorno suditi jer bi to podrazumijevalo ekspertni uvid u desetke struka, i to ne samo onih matičnih u tom poslu, dakle - pedagogije, psihologije i sociologije obrazovanja. Radni rezultat Jokićeve “dobrovoljačke brigade” pojavio se u potpuno drugim društvenim i političkim okolnostima nego što su bile one u kojima je započet. HDZ je postizbornom koalicijom uhvatio vlast, bitne pozicije u Saboru, Vladi i matičnim ministarstvima ugrabili su akteri neokonzervativne rekonkviste, a cijela se društvena i medijska scena nagnula od liberalnih vrijednosti prema konzervativno-nacionalističkima. Jokićeva skica nove hrvatske škole izišla je u svijet bitno drukčiji od onoga u kojem je začeta.
Je li “Jokićev kurikulum” bio perfektan? Nemam pojma, ali pretpostavljam da nije, bilo bi uostalom čudo da jest. Jesu li u nekim točkama njegovi kritičari bili u pravu? Vjerojatno jesu. Je li proces mogao biti preciznije normiran? Možda. Ali, to u ovoj priči gotovo da nije bitno jer se najgorči i najborbeniji protivnici novog kurikuluma ionako nisu hvatali najkrupnijih promjena, ključnih novotarija i metodoloških iskoraka. Tijekom tih tjedana medijskog bjesnila malo je tko raspravljao o tome - recimo - treba li zaista ukinuti prosječni uspjeh (ja mislim da treba), što je jedna od ključnih novosti reforme. U javnosti se najmanje raspravljalo o modelima osnovne škole, o 3+3-+3, ili 4+4, ili 5+4. Rijetko se tko poduhvatio analize koliko su doista “kurikulaši” rasteretili programe od grčkih i latinskih riječi, suvišnih pojmova i podioba te apstraktnih definicija. Nitko nije načelno osporio novo poimanje lektire koje je kurikulum donio - poimanje po kojem je svrha lektira poticanje čitanja, a ne svladavanje opće kulture. Malo se u tom zajapurenom kokošinjcu bavilo ičim stvarno bitnim. Umjesto toga, cijeli se slijed rasprave okrenuo oko nekoliko potpuno nebitnih, za cijelu reformu perifernih, ali za konzervativnu ideologiju zapaljivih floskula. Oni hoće iz lektire izbaciti hrvatske klasike. Oni hoće da se manje uči hrvatska povijest. Oni niječu Domovinski rat. Oni povijest ne uče iz hrvatske vizure.
Ritualne formulacije
Tako su specifični detalji kurikuluma samo dvaju predmeta - hrvatskog i povijesti - postali poprište ideološkog rata. Klerikalni nastavnici počeli su listati predložene lektirne naslove i u njima nalaziti “pornografiju”, pa su tako pornografima postali Slavenka Drakulić i Murakami. Vestalka ideološke historiografije Ante Nazor napala je kurikulum kao manjkavo domoljubni i odviše kozmopolitski. Kurikulumu povijesti zamjeralo se što izrijekom ne sadrži neke “propisane”, ritualne formulacije o totalitarizmu, agresiji i državotvornoj ideji. Slobodan Prosperov Novak - čovjek koji je nekad bio darovit filolog dok se nije pretvorio u televizijskog dvorskog klauna - Jokića je optužio da je izišao iz Šuvarova šinjela, a reformu opisao kao kostur iz Milanovićeva ormara. Tadašnji ministar Predrag Šustar u tom se ozračju paralizirao kao zec pred farovima. Strahujući i od konzervativnog vala koji ga je doveo na vlast, kao i od Jokićeve omiljenosti u javnosti, odlučio se na (kako bi arheolozi rekli) “pasivnu destrukciju”. Pravio se mrtav sve dok Jokić i njegov tim nisu shvatili da se njihov projekt ubija grijehom nečinjenja. Kad su to shvatili, dali su ostavke, što je otprilike ono što je Šustar i želio.
To je - međutim - trenutak kad na scenu stupa gnjevna javnost. Jokićev je kurikulum oko sebe okupio neobičnu koaliciju aktera u kojoj su se valjda prvi put na istoj strani našli udruga poslodavaca, lijevi NGO-i i školski sindikati, a na cijelu je stvar spretno zajašila i jedna mala stranka (Pametno). Dogodio se niz protestnih mitinga, među kojima je najveći bio onaj na Jelačić placu sa 30 tisuća prosvjednika. Konzervativci su tjerali lisicu, a istjerali vuka. Jedno tehnokratsko pitanje pretvorili su u ideološko, a onda je i “druga” strana u tom pitanju prepoznala ideološku vrednotu za obranu.
Bezumni mjeseci
Tijekom tih strašnih i potpuno bezumnih šest mjeseci Karamarkova i Petrovljeva Vlada dala je puno povoda liberalnom građanstvu da iziđe na ulice. Protestirali su tih tjedana i filmaši, i civilne udruge, i Novinarsko društvo, i mladi antifašisti. Pobuna oko školskih programa bila je - međutim - daleko najveća i najmasovnija. To se ne može objasniti samo ogorčenjem građana zbog konzervativne revolucije koja je bila u tijeku. Kurikulum, pa i sam Jokić, očito su imali neka priljepčiva svojstva koja su ih činila podesnima za okupljanje oko zajedničkog liberalnog nazivnika. Ljudi koji su se bunili za kurikulum nisu se - poput filmaša ili NGO scene - bunili ni za kakvu vlastitu dobrobit. Nisu se bunili oko nečega što se tiče prošlosti, nego budućnosti. Stali su braniti ideologem (“reforma škole”) koji je ujedno funkcionirao antikonzervativno, antiautoritarno i antinacionalistički pa je postao mio ljevici, ali je istodobno zvučao i proreformski, liberalno, tehnokratski pa je bio poželjan medijskom, ekonomskom i poslovnom mainstreamu. Reforma kurikuluma postala je čaša u koju se ulijevalo svačije nezadovoljstvo novom, konzervativnom agendom.
No, čak ni to objašnjenje nije dovoljno da bi se razumio masovni bunt u podršku Jokiću i njegovoj reformi. Tih dana naslušao sam se od kolega objašnjenja kako je kurikulum bio tek “povod za protest” te da je prosvjed ponajprije ideološki. Oni koji su to izgovarali, očito nisu bili svjesni do koje je mjere današnje hrvatsko školstvo predmet frustracije roditelja i očaja čitavih obitelji. Protivnici reforme podcijenili su do koje su mjere prosječne građanske obitelji sa srednjeklasnim aspiracijama izbezumljene hrvatskom školom, bubanjem definicija napamet, natezanjem s mrtvim klasicima, sa satima besplodnog štrebanja te frustrirajućim ratovima za drugu decimalu prosjeka ocjene. Nitko od lidera konzervativne rekonkviste nije do kraja shvatio koliko je današnja škola običnim hrvatskim roditeljima trajni, bolni čir. Ti i takvi roditelji 1. lipnja su se podigli u obranu kuštravog, ljepuškastog mesije zato što im je on nudio drugo, a njegovi protivnici - isto. Ta podioba - između onih koji nude promjenu i onih koji nude isto - ostala je do danas. S tom razlikom što danas znamo da je u Ministarstvu znanosti definitivno pobijedilo opredjeljenje za - isto.
Potopljeni napor
Danas - šest mjeseci od mitinga u podršku reformi i u trenutku kad je taj reformski napor vjerojatno zauvijek potopljen - jasno je da je sukob oko kurikuluma bio ideološki sukob. Ono što - međutim - nije precizno razjašnjeno jest: kojih je to ideologija bio sukob? Je li to bio sukob lijevih i desnih? Patriota i nepatriota? Jugoslavena i Hrvata?
Kao mnogo puta, i ovaj su put upravo konzervativni kritičari Jokićeve reforme zapravo najvjerniji nastavljači jugoslavenskog i komunističkog poimanja obrazovanja. I za njih, kao i za školstvo SFRJ, škola je mjesto gdje učenicima treba uliti “istinu”, to jest patriotski ideološki narativ. Škola služi tome da u glavu utuvi vrednote, komunističke ili katoličke. Ona služi tomu da povijest izloži kao narativ koji se jednom zvao “borba naših naroda i narodnosti”, a danas se zove “tisućljetna državotvorna težnja”. Baš kao i komunistička školska historiografija, i ona nazorovska očekuje da škola pripovijeda manihejski povijesni narativ u kojemu smo “mi” uvijek bili ugnjetavani, viktimizirani i nevini. Ona povijest shvaća kao put prema spasenju, a to spasenje dogodilo se kroz natpovijesni trijumf u posljednjem oslobodilačkom ratu. Taj je rat u oba slučaja bio svrha i kraj povijesti, on je Super-Događaj preko kojega se trajno legitimira sadašnja vladajuća ideologija te politička oligarhija. Takva škola, ujedno, služi tome da potre različitosti, da minimizira konflikt i konstruira identitet, a tomu služi i lektira koju zbog toga čine nacionalni klasici. Lektira ne služi tome da vas pretvori u čitatelja, nego da vas pretvori u Hrvata.
Riječ je - ukratko - bila o monološkoj, etnocentričnoj i pasatističkoj ideji škole koja propušta uvidjeti da današnja djeca imaju Internet, da se ideološke preferencije formiraju kod kuće i na ulici. Ujedno, taj pogled na školu ne razumije da danas školujemo generaciju koja će vrlo vjerojatno živjeti u Dublinu ili Šangaju te da će u našim školskim klupama uskoro sjediti Slovaci ili Poljaci, Kurdi ili Kinezi. Ne razumiju da u današnju školu ulazi generacija kojoj je Hrvatska zemljopisna mjera onoliko koliko je danas nama Virovitička županija.
Nasuprot tome modelu, na drugoj su se strani našli oni koji su smatrali, i još smatraju, da posao škole nije taj da ulijeva gotove, briketirane istine i formulirane naracije. Posao škole jest i trebao bi biti da stvara dijalog, da postavlja pitanja, da nudi protustavljene argumente, uči raspravi i mnogostrukosti čitanja. Posao škole - ukratko - nije da stvara Hrvata, nego da stvara građanina, i to građanina koji će se jednako snaći na Ižu i u Melbourneu i Seattleu. Ta pozicija, imanentna u raspravi oko kurikuluma, nije “lijeva”. Ona je u biti građansko-liberalna. Ona je nešto s čim su se drugi bavili 1950.
Sadašnji ministar obrazovanja Pavo Barišić tijekom ovog tjedna je u intervjuu Tportalu citirao američkog liberalnog filozofa Johna Rawlsa i naveo kako će se novi kurikulum temeljiti na načelu “overlapping consensus” (preklapajućeg konsenzusa) bez kojega se - rekao je - “ne mogu postaviti dobra mjerila”. Tom je prilikom naglasio kako “u školu idu djeca svih građana. Stoga sustav obrazovanja ne smije biti jednostran ni ideološki obojen... To je primjereno Hrvatskoj kao pluralističkome i demokratskome društvu u kojemu nema potrebe bilo koga isključivati iz ideoloških ili bilo kakvih drugih predrasuda”.
Pružanje ruke
Idući će mjeseci pokazati je li ovo pružanje ruke uz citiranje liberalnog anglosaksonskog politologa tek plenkovićevski politički apaurinizam ili stvarni strateški smjer. Također treba vidjeti oko čega će nova škola tražiti konsenzus. Hoće li cilj tog konsenzusa biti zbiljski dijaloška, pluralna škola koja uči mišljenju i konfrontaciji te priznaje razlike kao vrednotu. Ili će cilj biti tek “overlapping consensus” oko novog historiografskog narativa, ni previše crnog, ni previše crvenog. Hoćemo li stvarno dobiti pluralnu školu ili ćemo umjesto Tuđmanova “miksanja kostiju” dobiti “miksanje povijesnih mitova”, domobransku verziju škole koja oprezno obigrava oko svih ekstrema te utjeruje đačke ovce u tor tuđmanističke “svehrvatske pomirbe”?
Kako god bilo, jedno je sigurno. U utakmici oko kurikuluma stadion je pun. Navijača puno, a navijanje će biti gorljivo.