Tamo je bila šleperska prikolica s 80 košnica, a tu je bilo još 35 stabilnih košnica. Evo, vidite, ovo je sada moj pčelinjak - pokazuje Darko Barać iz Vojakovca kod Križevaca dvije košnice koje su preostale nakon što je nedavno rasprodao sve ostale, piše Podravski.hr.
Nakon 13 godina prestaje se, kaže, baviti pčelarstvom. Tu nema kruha, veli.
- Naprosto nema računice. Prodati nemaš kome osim otkupljivaču po mizernoj cijeni. U Hrvatskoj se med ne jede. Hrvati pojedu pola kilograma godišnje, a Švicarci, primjerice, osam kilograma. Zašto? Naši ljudi naprosto nemaju novca - kaže Darko, koji je ljubav prema pčelarstvu naslijedio od djeda i oca.
On već nekoliko mjeseci rasprodaje stare zalihe po cijeni od samo 30 kuna za kilogram meda i još nije sve prodao, ostalo je još stotinjak kilograma. „Normalna“ je cijena 40 do 60 kuna po kilogramu, ovisno o vrsti.
- Kad sam počinjao, situacija je bila drukčija, nije bilo toliko pčelara. U međuvremenu ih se pojavilo mnogo na ovom našem skučenom tržištu. Ušli su grlom u jagode, uzeli su državne poticaje, podigli kredite, a sada mnogi, poput mene, izlaze iz posla - reći će Darko.
Njegova je računica sljedeća. Dobio bi oko četiri tone meda godišnje. Otkupna cijena na veliko je ispod 25 kuna, što će reći da bi godišnji prihod bio oko 100.000 kuna. Od toga su troškovi najmanje 60.000 kuna, što znači da bi neto zarada godišnje iznosila 40.000 kuna. Nešto više ako se med proda po većoj cijeni.
- Žena i ja potrgamo se od posla da bi nam ostalo 50-ak tisuća kuna godišnje. Gdje su tu naše dnevnice, naša plaća? Imao sam 115 zajednica, a svaki nastavak u košnici, kad je pun, ima 46 kilograma. U košnici su tri takva nastavka. Sve to morate preko leđa godišnje prebaciti 15 do 20 puta, znate li koliki je to posao? - objašnjava sada bivši pčelar iz Vojakovca.
Domeće kako naši pčelari imaju pune bačve meda koje nemaju kome prodati.
- Što se onda događa? Zalihe čuvaju i čekaju sezonu kad ne bude meda, a med će se u međuvremenu iskristalizirati. I znate što rade? Griju ga grijačima da ga ‘otope’, što, naravno, utječe na kvalitetu - tvrdi Darko.
A dobra će biti tek svaka treća godina, što će reći da pčelar dvije od tri godine radi samo toliko da pokrije troškove.
- Znači, med ne možete plasirati na tržištu po povoljnoj cijeni, a otkupljivač, koji ima monopol, ucjenje vas: Ili mi daj med po 22 kune ili si ga sam pojedi. A imate djecu koju morate školovati i imate račune koje morate plaćati. I troškovi su veliki, morate platiti troškove seljenja košnica, troškove zaštite pčela, troškove pogača za prehranu pčela preko zime… Ponavljam, u pčelarstvu nema sreće i nisam jedini koji odustaje od tog posla - reći će Darko.
Napominje kako želi raditi, nije mu teško, ali ne želi raditi ni za što. Zbog toga će se vjerojatno pridružiti rijeci ljudi koja iz naše zemlje teče u inozemstvo.
- Nemam kud. Po zanimanju sam tesar i vjerojatno ću put Njemačke. Pčelarstvo je za mene završena priča. Nikad više - rezignirano za Podravski.hr kaže Darko Barać iz Vojakovca, koji silom prilika prekida tradiciju svoga djeda i oca.