1. Toni, čestitam na sjajnom muralu koji ste na Ravnicama predstavili vašom inicijativom u spomen na doajena sportskog novinarstva Zvonimira Magdića Amiga. Kako ste došli na ideju da ga napravite?
- Puno hvala, zaista je nevjerojatno koliko smo pohvala dobili i kakvu je medijsku pozornost mural dobio! Dolazim iz Dubrave, odakle dugo gajimo odlične odnose s Ravničanima. Tako mi je jedan od njih, koji zna da sam ja, grafičar po struci, svojevremeno pomagao Bad Blue Boysima s koreografijama, predložio da napravimo mural za Amiga. Ideja me oduševila i odmah smo krenuli u realizaciju.
2. Tko je sve sudjelovao u organizaciji ovog sjećanja na Amiga?
- Gotovo cijele Ravnice, njegova udovica, gospođa Zdenka, njihovi prijatelji i kumovi, ekipa iz kvarta, gosti caffe bara Sonata. Svi su se oni digli na noge, skupili začas svotu potrebnu za troškove, svatko je pripomogao kako je mogao, tako da je sve išlo glatko i brzo.
3. Što je rekao akademski slikar Damir Sobota kad ste mu prenijeli likove murala uz četiri grba - Hrvatske, Zagreba, Gradjanskog i Dinama i natpis: “Gracias señor Amigo, adios!”?
- Sobota, moj dugogodišnji prijatelj, Ravničan, bio je bio zadužen za portret, iako on uopće nije specijaliziran za portrete, već za grafičku apstrakciju, no prihvatio je zadatak jer je znao Amiga i znao je da je bio ljubitelj nogometa. Grbove sam pripremio ja, ideja je bila da obilježimo Amigove ideale uz njega. Natpis je, da se pohvalim, moja ideja, iako originalna zasluga ide Antonu Samovojski, koji se s Amigom oprostio u tekstu naslova ‘Adios Amigo’.
4. Amigovoj supruzi teti Zdenki mural je ispod prozora. Kako je ona reagirala kad ga je ugledala?
- Ako se mene pita, ona je jedina meritorna za ocijeniti naš uradak. Njezina reakcija me dirnula, oči bi joj zasjale svaki put kad bi izašla iz zgrade pogledati kako napredujemo, a na kraju je portret, kao i kompletan crtež ocijenila odličnim. Nadam se da smo toj dragoj gospođi udahnuli nove godine života. Bila je tužna, jer je mislila da su Amiga pred kraj života gotovo svi zaboravili, a sada se uvjerila vidjela da to baš i nije tako.
5. Koje su tvoje veze s Amigom i obitelji Magdić?
- Na ispraćaju mog dragog kolege iz SN-a Zlatka Stojanova 2011. godine, ugledao sam ih i prišao im s upitom o pomoći pri pisanju mojeg diplomskog rada na temu ‘Vizualna prezentacija brenda Dinamo u 100 godina’. Tko je za tu temu mogao biti bolji sugovornik od Amiga? Već idućih dana bio sam redovit gost u njihovom domu, popečci tete Zdenke i Amigove priče toliko su mi se svidjele da sam dolazio k njima i više nego što je bilo potrebno. Čak sam imao i ideju da prelomim Amigovu knjigu o Gradjanskom, za što sam bio izuzetno motiviran, ali projekt nije dovršen. Nadam se da je njegova arhiva sačuvana te da će djelo jednom ugledati svijetlo dana.
6. Zvali su ga i posljednji romantik sportskog novinarstva. Otkud njegova zaljubljenost u južnoamerički nogomet?
- Apsolutno opravdano. Takvog novinara nikad prije nije bilo niti će više ikada biti. On čak ni nije pravi novinar, već dipl. pravnik, novinarstvom se bavio iz ljubavi. Napisao je debelo podcijenjenu knjigu ‘Legende zagrebačkog nogometa’, najbogatiju u povijesti našeg sporta, bogato opremljenu ekskluzivnim i rijetkim fotografijama. Bio je pravi romantičar, pomalo boem, novac ga uopće nije zanimao. Sad, otkud opčinjenost baš latinskim nogometom, puno me pitate. znam jedino da je obišao i Di Stefana i Pelea, kod Maradone u kući u Napulju je bio tjedan dana. To je nezamislivo za naše današnje novinare.
7. Mnogi su novinari odrasli na njegovom britkom i pitkom stilu s obiljem kratkih rečenica i neponovljivih usporedbi. Otišao je u 88. godini, dan nakon što je Dinamo konačno izborio proljeće u Europi. Što mislite, koje bi bile njegove prve rečenice o Dinamovom proljeću nakon 40 godina?
- Hm, recimo: ‘Visibabe. Iščekivane gotovo cijeli zlatni pir. Sunce je zasjalo nad Maksimirom. Olmo se bravurom oslobađa čuvara. Filigranski precizna dubinska lopta Hajroviću. Centaršut na prvu. Ne naprijed, ne nazad, ne lijevo, ne desno, nego točno na vrh kopačke Petkoviću, koji para mrežu škaricama. Baš kao Jerković nekoć...’. Da se razumijemo, ovo je početnički pokušaj nemogućega - kopiranja Amiga. Zvuči - sterilno. Jer, Amigo je uvijek imao riječ ili izraz kojim bi pogodio u srž stvari.
8. Po čemu Amiga pamte njegovi susjedi na Ravnicama?
- Teško ćete na Ravnicama naći nekoga tko ga ne zna ili ne poštuje njegov lik i djelo. U kafiću je uvijek bio prisutan na utakmicama, njegovo je mišljenje bilo važno. Markantan, galantan, rado viđen gospodin koji je sve oslovljavao s Amigo. U zrelim godinama stalno je bio po igralištima, tražio bi djecu da mu dodaju loptu, pa bi je propustio kroz noge, jer njega nisu zanimali golovi, nego potezi. U mlađim danima igrao je tako s gradonačelnikom Bandićem, koji ga je nazivao Müller.
9. Tvoja inicijativa pokrenula je dečke da najave slikanje murala i za našeg dragog prijatelja Tomislava Židaka kojem je danas druga obljetnica od odlaska. Radio si i s njim, kojih susreta se sjećaš?
- Prvo, Židak je bio veliki gospodin, dok se još nismo ni znali nikad nije prošao pored mene u firmi, a da me nije pozdravio, što dovoljno govori. U Van Goghu smo se često susreli, znali smo i komentirati nogometne događaje. Bio je, poput Amiga, osebujan novinar. Ako je priča bila dobra, njega slobodan dan nije zanimao, uostalom, tako se i radi takav posao.
10. Ponekad je Žile znao reći za nekog nogometaša “da nam nedostaje kao da nije ni otišao”. Kako bi to pravilo izgledalo za novinare poput Amiga i Žileta?
- Obojica, nažalost, više nisu fizički s nama. Međutim, njihovo djelo, tekstovi, duh i autoriteti su neizbrisivi, ostat će zapisani u vječnosti. Volite li nogomet, Amigove ‘Legende’ možete čitati opet i opet i opet. Bio on tu ili ne, Židakov duh lebdi nad maksimirskom šumom. Ova dva Dinamova kroničara nezamjenjivi su i nedostaju, ali njihova je ostavština toliko velika i bogata da će kroz nju zavijek biti živi. Ima li veće časti za čovjeka?