Presuda (prvostupanjska) Europskog suda za ljudska prava u slučajevima slovenske Ljubljanske banke i srpske Investbanke civiliziranim ljudima na Balkanu donosi fenomenalan osjećaj olakšanja, spoznaju da ipak postoji netko tko zna, može i hoće reći balkanskim žmuklerima, podlacima i siledžijama: “E, pa nećete, lupeži!”
Sedmero sudaca presudilo je da je upravo Republika Slovenija odgovorna za isplatu “stare” devizne štednje iz podružnice Ljubljanske banke u Sarajevu, a država Srbija za propale devizne depozite Investbanke u Tuzli.
Sud u Strasbourgu pokazao je da ima tko presjeći 20 godina bezobraznog bizantinskog izmotavanja, besramnih fiškalskih trikova, pravljenja gluhim, ludim i ćoravim, skrivanja iza nacionalnog suvereniteta, pri čemu su trpjeli samo oni koji za nastalo stanje nisu ni najmanje bili krivi: deponenti Ljubljanske banke izvan Slovenije i bosansko-hercegovački štediše srpske Investbanke.
Presuda je tim zanimljivija što je obrazložena sasvim drukčije nego što bismo to očekivali mi u Hrvatskoj, navikli na pravničko izvrtanje i uvrtanje dobro poznatih činjenica radi dokazivanja da je samo naše viđenje stvari ispravno i samo naša interpretacija prihvatljiva. To u Strasbourgu ne prolazi.
“Premda bi stanovita odgoda isplate štednje mogla biti opravdana u izvanrednim okolnostima” (valjda, poput raspada Jugoslavije), poručuju suci Europskog suda za ljudska prava Sloveniji i Srbiji, “budući da niste vodili ni zaključili bilo kakve smislene pregovore, sada izvolite platiti.”
Vrijedi navesti imena sudaca. To su Nicolas Bratza iz Ujedinjenog Kraljevstva, ujedno predsjednik prvostupanjskog sudskog vijeća, Lech Garlicki iz Poljske, Nina Vajić iz Hrvatske, Boštjan Zupančič iz Slovenije, Ljiljana Mijović iz BiH, Dragoljub Popović iz Srbije i Mirjana Lazarovska Trajkovska iz Makedonije. Oni su poručili slovenskim i srpskim državnicima: Dosta je bilo izmotavanja i glumatanja. Vi ste odgovorni, a mi ćemo se pobrinuti da shvatite što je to državnička odgovornost prema građanima i njihovoj imovini!
“Sve do 1989./90. bivša Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija učinila je svojim građanima atraktivnim polaganje inozemnog novca u svoje banke”, podsjećaju suci iz Strasbourga. “Davala im je veliku kamatu i državnu garanciju koja se mogla aktivirati na zahtjev banke u slučaju bankrota ili ‘manifestirane insolventnosti’.”
S Ljubljanskom bankom u Zagrebu postojao je dodatni motiv za štednju: mit da je ona solidnija od ostalih hrvatskih banaka, upravo zato što je “slovenska”, a Slovenci su radišniji, odgovorniji, financijski potkovaniji. Kod Slovenaca je naš novac sigurniji, vjerovali su Hrvati!
Ljubljanska banka imala je najraskošnije poslovnice i šaltere, sve u mramoru i kromu, u vrijeme dok su se polozi i isplate upisivali u malene knjižice pisaćom mašinom, pa čak i rukom. No, slovenska novčarska pouzdanost pokazala se jednakom kao i srbijanska.
Kao što se svi dobro sjećamo, u reformama provedenim tih godina Ljubljanska banka Sarajevo (baš kao i ona u Zagrebu), do tada formalno samostalna, “pretvorena je u običnu poslovnicu Ljubljanske banke Ljubljana, koja je preuzela sva njezina prava, imovinu i obveze. Investbanka postala je samostalna banka sa sjedištem u Srbiji i brojnim poslovnicama u BiH, uključujući onu u Tuzli”.
“Nakon raspada SFRJ”, pišu suci u Strasbourgu, “dotadašnji devizni depoziti u zemljama sljednicama uobičajeno su se nazivali ‘starom’ ili ‘zamrznutom’ deviznom štednjom. Nakon što je štednja ostala zamrznuta, zemlje sljednice složile su se da će je isplatiti štedišama u domaćim bankama”.
Slovenija, međutim, zagrebačku poslovnicu svoje Ljubljanske banke nije smatrala svojom “domaćom” bankom. Štoviše, osnovala je novu banku, Novu Ljubljansku banku, kojoj je prenijela svu imovinu “stare” banke izvan Hrvatske i BiH (na primjer, i podružnicu u Trstu ili LBH banku u Frankfurtu), a dugove prema “strancima” ostavila je u “staroj” Ljubljanskoj banci.
A da inozemni štediše Ljubljanske banke ne bi mogli potraživati svoj novac od Nove Ljubljanske banke, Slovenija je to onemogućila ustavnim zakonom. Potom je, kao i sve ostale zemlje sljednice, isplatila “staru deviznu štednju” - ali samo svojim građanima! Stranim štedišama je poručila: za vašu štednju jamčila je SFRJ, pa se vi sa svojim zahtjevima izvolite obratiti pokojnici.
Sud za ljudska prava podsjeća da su u sklopu pregovora o sukcesiji 2001. i 2002. godine održane čak četiri runde pregovora o razdiobi garancija SFRJ za “staru” deviznu štednju. No, kako se države sljednice nisu mogle dogovoriti, Banka za međunarodna poravnanja u Baselu, koordinator pregovora, poručila im je 2002. da više ne želi sudjelovati u tom mučnom, besramnom šibicarenju.
Nakon svega je troje štediša Ljubljanske banke Sarajevo i Investbanke Tuzla svih šest država sljednica tužilo Sudu za ljudska prava. To su Emina Ališić (rođ. 1976.), Aziz Sadžak (1949.) i Sakib Šahdanović (1952.). Svi troje žive u Njemačkoj, a Emina Ališić ima i njemačko državljanstvo - to vjerojatno nema neku posebnu težinu, ali sigurno nije ni beznačajno.
No, nisu tužili samo oni, nego još 8000 drugih štediša u oko 1650 podnesaka, tako da je prijavu “Ališić i ostali” Sud uzeo u razmatranje kao “pilot-proces”: pravorijek u tom postupku automatski će vrijediti i za sve ostale deponente “stare” Ljubljanske banke izvan Slovenije i Investbanke izvan Srbije.
Za strasburške suce nema sumnje da je “u razdoblju nakon raspada Jugoslavije, u specijalnim okolnostima tih slučajeva, bilo dovoljno temelja da se Sloveniju smatra odgovornom za dug Ljubljanske banke prema gđi Ališić i g. Sadžaku, a Srbiju za dug Investbanke g. Šahdanoviću, budući da je jasno da su Slovenija i Srbija upravljale tim bankama. Doista, Slovenija je postala jedini dioničar stare Ljubljanske banke kojom je administrirala državna agencija.”
Štoviše, kada su onemogućile štedišama da slobodno raspolažu svojom “starom” deviznom štednjom u BiH podružnicama, Slovenija i Srbija pogazile su Konvenciju o ljudskim pravima koju su i same prihvatile.
“Svaka osoba ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega posjeda”, kaže Članak 1 Protokola br. 1 Konvencije, donesenog 20. ožujka 1952. u Parizu. “Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim kad je to u javnom interesu i pod uvjetima propisanima zakonom i općim načelima međunarodnoga prava.”
I to nije sve. “Svi oni kojima su povrijeđena prava i slobode zajamčene ovom Konvencijom, imat će učinkovit lijek pred nacionalnim vlastima, unatoč tomu što su povredu učinile službene osobe”, stoji u Članku 13. Europske konvencije o ljudskim pravima.
A Slovenija je svojim ustavnim zakonom uskratila to pravo štedišama izvan svog teritorija. Slovenija je prekršila temeljna ljudska prava štedišama kojih se uopće ne tiče tko je uzeo i potrošio novac iz Ljubljanske banke Sarajevo ili Zagreb. I za to Slovenija mora platiti, jednako kao i Srbija za Investbanku.
Nakon presude iz Strasbourga jasno je da hrvatska Vlada mora prekinuti sve pregovore i razgovore sa slovenskom vladom o Ljubljanskoj banci u ime hrvatskih štediša i vjerovnika. Ta je stvar sada sub judice, na Sudu koji je iznad hrvatskog nacionalnog prava i hrvatskih vlasti, kako onih izvršnih, tako i onih monetarnih.