Nikica Simić nije osobito omiljen lik u Zadru. Doživljavaju ga jebivjetrom koji nešto zna i vole s njim igrati tenis. Ne zato što je u tenisu dobar, nego obrnuto, zato što ga mogu pobijediti.
- Kad me pobjede, pitam se čemu se vesele, kad je meni najvažnije družiti se s njima poslije. Znaš, htio sam da ova knjiga bude zadarski projekt, da pokažem da se u provinciji nešto dobro može napraviti. Najljepše je što Zadar to najčvršće prešućuje, o mojoj knjizi tu svi šute, kaže Simić.
U zadarskoj knjižari desetak je primjeraka njegove prve knjige “Heraklit mračni u hrvatskome školstvu” u izdanju Hrvatskog književnog društva, ogranak Zadar. Roman je prva britka kritika ovdašnjem obrazovnom sustavu, ispunjena dokaznim primjerima i stvarnim imenima (od učenika, studenata, nastavnika do političara), ispisana kroz iskustva čovjeka koji je, nakon što je diplomirao teoriju fizike na zagrebačkom PMF-u i položio pedagošku grupu predmeta na zadarskom Filozofskom, 40 godina proveo “unutra”, u razred i zbornicama zadarskih škola. Simić je autor udžbenika, učitelj, mentor, ravnatelj, osnivač dvaju privatnih škola, roditelj (otac Romana i Mime Simić) i neprekidni maštač boljega školstva, a njegov je Heraklit mračni racionalna i emotivna pobjeda nad svim lošim postavkama u hrvatskome školstvu, od sustava natjecanja, varanja i ocjenjivanja do udžbenika, nastavnih programa, reformskih dokumenata, pogrešnih političkih odluka i pogrešnih akademika i političara.
Zar se takva knjiga ne čita?
- Ma ne, odmahuje autor, čita se. Samo oni koji je pročitaju šute.
Poglavlje za licemjere
Takvih, uvjerava, ima i u obrazovnim vlastima, čijim je pojedincima uputio Heraklita. On je uostalom i njima namijenjen. Simić im je posvetio i posebno poglavlje, naziva Licemjeri.
- Ideja o licemjerima došla mi je dok sam čitao Jergovićeve izvatke ‘1001 noći’. Našao sam licemjere na dnu pakla i rekao, to je to. Svuda oko nas su ljudi s maskama. Pričaju jedno, misle drugo, rade treće. Kada sam čitao reformske dokumente otprije deset i više godina, pune onoga ‘moramo’, ‘trebamo’, a da se od toga ništa nije dogodilo nego su se ti isti dokumenti prepisivali, zaključio sam da su novac svjesno potrošili. Zato sam ih nazvao licemjerima - kaže Simić.
Autor je imao više razloga i povoda za objavu stranica koje bi se rijetko koji ravnatelj škole usudio napisati, makar ih poslije i spalio. Jedan od povoda Simić je spomenuo prije više od dvije godine:
- Jednom zgodom, neposredno nakon rata u kojem su na najizravniji način bili ugroženi njihovi životi, anketirao sam svoje zadarske učenike. Na pitanja što vas čini sretnima/nesretnima, najviše odgovora bilo je dobra/loša ocjena. Tada mi je postalo jasno da je naš školski sustav bolestan - objašnjava kroz detalj koji se sada našao “Heraklitu”, s autorovim komentarom - škola je strašnija od rata.
Drugi mogući povod je anegdota iz Obrovca, koju Simić voli prepričati:
- Došao jedan tata u školu na informacije. Zabrinuta razrednica lista dnevnik i svako malo kaže - jedinica. A tata onda pita - kakvo je vladanje? Ma, tu nema problema, dijete je krasno. I tata zaključi jedino što je mogao: ‘Ono što vi poučavate ne valja, a ono što je moja briga - je izvrsno!’.
Jedini koji su dosad dali svoje opaske na “Heraklita mračnog” bili su urednici (autor pretjerao s fusnotama, a ovaj im je odgovorio: “Ispričavam se urednicima koji su se silno trudili da tekst učine savršenim. Budući da ja to nisam, odlučio sam da i tekst bude jednako nesavršen”) i pokoji Simićev prijatelj.
- Jedan mi je rekao da sam zatupio s mitologijom i klasikom. To je bilo namjerno - objašnjava Simić - zato da zajebavam humaniste i intelektualce. Čisto da ne misle da imaju monopol nad nečim što je normalno. S mitologijom živim od petog osnovne, to je za mene fantastičan svijet - kaže Nikica Simić, danas u godinama pred mirovinom.
Uništena kreativnost
Rođen je u Benkovcu 1952. i njegovo je djetinjstvo obilježeno igrom, a tu riječ i danas često upotrebljava kad govori s pozicije učitelja.
- Sad su mi tu bila dva maturanta. Imali su pametnijeg posla, pa su nešto preskakali fiziku i matematiku. Onda s njima odradim individualno, šalimo se. Ja se igram, a oni skuže, nauče... U Hrvatskoj ionako nitko ne uči ozbiljno, ovdje u našoj školi bar zato nemaju traume, tvrdi.
Svoje škole se, opisuje u poglavlju posvećenom povratku u najdalju prošlost, ni ne sjeća jer ju je nadglasala igra, ali sjeća se što je želio biti i zašto to nije postao. “Prije mnogo godina želio sam biti svašta. Gledajući tragove mlažnjaka na benkovačkom nebu, poželio sam biti pilot. Zadarsko odrastanje odvelo me vrlo brzo u drugome smjeru, i u novinarstvo”, opisuje i prvi put u knjizi spominje Vedrana Mornara, donedavnog ministra obrazovanja i njegova oca Zvonu Mornara riječima: “Nekad je Zvone Mornar odlučivao o mojoj sudbini, a sada to radi njegov sin”. Kasnije u knjizi spominje još ministara i ljudi oko njih, najčešće uz dozu sprdnje (zabavni Primorac) ili žalca (kako je Vinko Filipović dobio Filipovićevu nagradu).
Simićev otac bio je “solidno umreženi” saborski zastupnik koji je očito našao shodnim intervenirati u sinovljevu odluku da se bavi novinarstvom. Zvone Mornar, neprikosnoveni autoritet u svom polju u Jugoslaviji, ga je poslušao i uputio Simića mlađeg da završi studij umjesto da radi u Vjesniku, što je ovome pak dalo prvu lekciju iz roditeljstva: kad roditelj požele odlučivati uime svoje djece, vrlo je važno da prije toga popričaju sa svojom djecom.
- Kad pišeš roman u kojem recikliraš svoje djetinjstvo, odnose i postupke koje si u životu napravio, iz sebe izbacuješ utrobu. Tko zna koliko sam boca viskija popio da bih otišao tamo - priznaje Nikica Simić, pričajući o nastanku svog romana fascinantno jasne dijagnoze hrvatskog sustava obrazovanja, dajući joj prvo kritiku, a onda i definiciju.
“Danas se škola najčešće razumijeva kao mjesto za učenje. To je predrasuda. Škola je samo mjesto na kojem djeca dobivaju kontrolirane informacije. Škola čak usmjerava djecu da dobivene podatke interpretiraju na određeni način, ustrajući upravo na tome – i ubijajući tako svaku slobodnu misao”, piše u “Heraklitu mračnom”.
Za Simića, stvarnost hrvatske škole je jednostavna i surova: formalno se afirmira kreativnost, a čini se sve da se ona onemogući. Osobno je još kao srednjoškolski učitelj shvatio koliko obvezna osnovna škola uspijeva zasjeniti sposobnost djece i uništiti kreativnu slobodnu misao.
Znanstvena karijera
Zato je jedina moguća definicija škole za Simića još jednostavnija - Poželio bih, kaže, da ona bude odgojno-obrazovna ustanova koja proizvodi znatiželju i sumnju u postojeća znanja; u interesu je prije svega djece koja ju pohađaju.
Dio te izjave ponovo crpi u vlastitom iskustvu, ovoga puta studijskom, kada opisuje kraj želje za znanošću.
- Prve dvije godine studija pratio sam s lakoćom, vidio sam sve što su formule govorile i uvijek se nadao da bih mogao krenuti tim putem. Međutim, na trećoj godini prof. Kurepa me odveo u svijet formula koje više nisam mogao vizualizirati. Tog sam trenutka shvatio da je moja “znanstvena karijera” gotova. Jer ja sam želio biti znanstvenik koji je sposoban vidjeti “rubove svemira”, a to, postalo mi je jasno, nisam mogao – piše Simić, koji je bio apsolvent kada mu se rodila Mima ( Anamarija Simić, sestra Romana Simića Bodrožića). Zamrznuo je studij pokušavajući glumiti mamu, a nedugo poslije zaposlio se kao učitelj. Profesiju je isprobao i kroz sudjelovanje u štrajkovima, kao član sekretarijata, a potom su došle devedesete.
- Ljudi su i dalje štrajkali, a ja sam slučajno jednom prilikom vodio štrajk jer je predsjednica sindikata otišla na bolovanje. Mislim da su me tada prvi put proglasili neprijateljem države - smije se Simić.
Drugi put to je vjerojatno bilo kad je sa suprugom osnovao prvo Zadarsku privatnu gimnaziju, a kasnije i Privatnu osnovnu školu “Nova”.
- Još u osamdesetima sam nekim ljudima govorio da dolazi demokracija, a s njom privatne škole i da bi se tu dalo nešto organizirati. Ideja mi je do kraja legla krajem devedesetih, kada se pojavio Soroš i pokrenut je nekakav debatni klub u Crikvenici. Upoznao sam vrlo zanimljive ljude, dalo bi se reći slobodne - priča Simić.
Među njima je bio Tomislav Reškovac, još jedna profesorica koja je radila kod Zlatka Šešelja i govorila kako funkcionira privatna škola, što je Simića ponukalo na put u Zagreb. Šešelja, osnivača i ravnatelja Privatne klasične gimnazije, dotad nije poznavao. Nazvao ga je na telefon i rekao da želi vidjeti njegovu školu. Poslije je isto napravio s Jasenkom Breitenfeld, vlasnicom Prve privatne gimnazije u Zagrebu.
- Primili su me prijateljski, ispričali mi svoje priče, a ja sam još koju godinu vagao. Naravno, kao profesor u MIOC-u nisam mogao dignuti kredit. Pomogao mi je bivši učenik, zaposlenik banke, koji nam je omogućio tada mi prihvatljive uvjete (kamata od 14%). Digli smo kredit od 100 tisuća maraka i krenuli s adaptacijom prostora..., opisuje početke. Po Simićevoj priči, stvari su po običaju zapele u Ministarstvu prosvjete, gdje je odradio svu papirologiju, no oni se nisu pojavili u kontroli škole prije izdavanja dozvole. Za dozvolu mu je trebalo oko dvije godine, a dobio ju je - nema problem izreći - preko jednog zadarskog prijatelja koji je poznavao tadašnjeg ministra Pugelnika.
Srezan broj predmeta
- Za dozvolu je trebala jedna rečenica. Jel’ ti garantiraš za njega? - smije se ponovo Simić. Sljedećih godina supruga i on su, kaže, radili po deset sati dnevno ubijajući se od nastave i instrukcija da bi podmirivali kredit.
ZPG je mala privatna škola čiji su gimnazijalci oslobođeni 17 predmeta koliko ih imaju njihovi vršnjaci u javnim gimnazijama. Broj predmeta srezan je na deset, jedanaest, izborni se ne ocjenjuju, a čitava priča s programom funkcionira već godinama (gimnazija je osnovana prije punih 15) otprilike onako kako je to u bilo u najboljim dijelovima planova propalih školskih reformi.
U poglavlju o privatnim i javnim školama, Simić je napisao da privatne škole definicijom izlaze iz sustava kontrole i državne manipulacije, koliko god je njihov utjecaj na društvene procese minimalan. Zakon je dopuštao osnivanje privatnih škola, ali se u praksi pokazivalo kako to nije lako i ostvarivo - bez podobnosti ili pravog telefonskog broja u ruci.
Nikica Simić i dalje mašta o promjeni sustava školstva. Dijelom zato daje potporu voditelju kurikularne reforme Borisu Jokiću, mada mu svi prijedlozi dokumenta ne sjedaju najbolje. Simić, međutim, nije optimist po prirodi i teško mu je u nakon više desetljeća promatranja pokušaja reformi ubaciti u stomak leptiriće nekih novih boja...
- Ako mali ne dobije izravnu podršku politike, i ova reforma definitivno ide u propast. Neće to biti promašaj, već još jedna sprdnja - predviđa Simić. Po njemu, samo uz izravnu podršku i uz mogućnost apsolutnih ovlasti nad provođenjem reforme Jokić i njegov tim imaju šansu.
- U situaciji u kojoj ljudi koji rade reformu nemaju pokrivene putne troškove, nemoguće je raditi kako treba. Što god značilo, za promjenu školstva treba dati školama autonomiju. Svaki nastavnik sam treba određivati (do neke mjere, ipak) što će podučavati, ali problem s našim nastavnicima je, naravno, što s njima ovakvima ne možemo očekivati da to bude dobro, upozorava.
Mandat ispunjen šutnjom
A zašto je nužna autonomija i što ona u potpunosti podrazumijeva? Po Simiću jedno sigurno: odmak škole od države koja na nju stavlja svoju šapu i sve drži za jaja. Ne možeš, kaže Simić, imati dobroga ravnatelja koji odradi mandat šuteći, a onda zadnju godinu gleda tko je na vlasti pa se dodvorava.
Simić ne trpi dodvoravanje i zato bez pardona kritizira one koji se sablažnjavaju nad Šuvarom i tadašnjom reformom:
- Problem je što je ta reforma dobila neopravdano epitet grozna. Ako je grozna, zašto onda i danas govorimo MIOC, a ne zagrebačka XV. gimnazija? MIOC je stvorio Šuvar, a što ste vi stvorili?
Iz knjige 'Heraklit mračni u hrvatskome školstvu':
Etiketiranje djece
O školi, na prvom mjestu, mislim: Škola je konzervativna ustanova.
Naša djeca, u najvećoj mjeri, nisu zrela za razinu očekivanja većine školskih programa s kojim se suočavaju. Međutim, mi i dalje njihovu nezrelost proglašavamo “glupošću”, “lijenošću”...
‘Petonulaši’
Biti “petonulaš” na čudan je način postao smisao školovanja. Nikoga više ne zanima što stoji iza te ocjene niti kako je dobivena.
(...) Davanje ocjena uvijek mi je bio najteži dio učiteljskog posla. Za takvu odgovornost nitko me nije pripremao niti sam je želio.
Instrukcije
Problem instrukcija je baš u tome što ne rješava najvažniji problem učenja - ne pale plamen, tj. ne aktiviraju ni jedan motivacijski okidač za učenje.
Maturanti
Danas gimnazijalci u završnoj godini pred državnu maturu s tri obavezna predmeta moraju odrađivati još 13 do 15 predmeta. U školi moraju provesti oko 35 školskih sati na tjedan, a kod kuće “uz knjigu” još dvadesetak - ako žele biti uspješni.
Natjecanja
Broj natjecanja i smotri premašuje brojku 50, u spektru, od smotri mažoretkinja do natjecanja iz matematike. Drugačije, osim javnim potrebama, ne mogu objasniti ulaganje silnog novca poreznih obveznika u nesvrhovita natjecanja. Logično pitanje je - što društvo dobiva za svoj tako uloženi novac?
Odrastanje
Mislim da se djeci uistinu dogodilo i događa nešto strašno. Možda je to nešto što se zove prebrzo odrastanje. Ja nemam odgovor. Mislim da su i tu djeca nevina, ali s izgubljenom nevinošću.
Loši nastavnici
(...) Račun kaže da je u osnovnim i srednjim školama oko 400 tisuća djece i oko 70 tisuća roditelja. Ako uzmemo, recimo, da je loših roditelja oko pet posto, dobit ćemo ih oko 40 tisuća. Isti postupak primijenjen na nastavničku populaciju dao bi oko 4000 loših nastavnika. Šteta koju može proizvesti loš nastavnik je mjerljiva i na osobnoj razini, ali i na društvenoj.
Ravnatelji
S distance od 13 godina procjenjujem da je najveći problem ravnatelja u javnim školama nemogućnost da kreiraju nastavnički tim prema vlastitoj viziji.
Stručna pomoć
U školskom sustavu psiholozi su i dalje rijetka pojava. Jedan psiholog zadužen je za oko 180 učenika. Ako je postotak razvedenih brakova u RH u ovom trenutku oko 30 posto, lako je procijeniti i koliko djece je u takvoj školi traumatizirano samo zbog raspada primarne obitelji. Što stručni tim može učiniti u takvim okolnostima?
Politika i djeca
Iz dana u dan se pokazuje kako su naši političari u velikoj mjeri kompromitirali budućnost naše djece, pa zato možemo zaključiti i to da su nastupajuće generacije već - izgubljene.