Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka?”... - dok su mu misli kidali preglasni zvukovi smrti, ovako je, slovima, u vukovarskom podrumu svoj grad branio novinar Siniša Glavašević, sve dok ga nisu ubili na Ovčari, 20. studenog 1991. godine.
Možda 200, a možda i samo 20 metara dalje, u kući mrtvog sugrađanina isto je radio Joze Gojani, umjesto komada bijelog papira pred njim se u listopadskoj lokvi prljavoj od kišnice i krvi ljeskao žuti mjesec, a umjesto olovke, u ruci je imao kalašnjikov - sve dok ga nisu ubili na Ovčari, 20. studenog 1991. godine.
Svaki od njih je tom Vukovaru davao sebe na svoj način, a pritom su im se putovi na neobičan način ispreplitali, iako se možda nikad u životu zapravo nisu ni upoznali. Da su živi, danas bi danima mogli pričati priče o gradu. Ali nisu, jer pred srpskim tenkovima valjda je 1991. godine ustuknula i sudbina. U proljeće te godine dogodile su se dvije stvari koje nisu ni u kakvoj vezi, ali će postati 25 godina kasnije. Siniša je postao urednik na radiju koji je toga dana preimenovan u Hrvatski radio Vukovar, a Joze je dobio kćer Klaudiju Gojani. U ljeto je Joze svoju suprugu Lizu s dvije bebe, tek rođenom Klaudijom i 13 mjeseci starijim Filipom, otpravio u Njemačku. Mogao je i on, ali nije htio. Isto kao što je mogao i Siniša, ali je ostao.
Početkom studenog obojica su ranjeni, Siniša 4. studenog dok je jurio prema bolnici po izvješće za novo javljanje iz Vukovara, a Joze negdje na položaju, nitko ne zna gdje i kako, obitelj je čula da je to bilo oko tri tjedna prije pada. Obojica su završila u bolnici i tamo su obojica dočekala dolazak ljudi od kojih su 87 dana čuvali grad. Zajedno su završili na Ovčari i ubijeni su istoga dana. Na popisu ubijenih i nestalih na Ovčari oni su jedan poslije drugog, na broju 70 je Glavašević, a na broju 71 je Gojani. U Spomen-domu Ovčara njihovi portreti na tom se popisu preklapaju, i tu ih je spojila slučajnost. O dvojici heroja danas pričamo s novinarkom Sinišinog Hrvatskog radio Vukovara, ona ima 25 godina i zove se - Klaudija Gojani.
Mi smo Albanci, tata je došao iz mjesta Klina s Kosova sa svojih 16 godina. U Vukovaru je tada imao brojnu obitelj stričeva i bratića. Imali su svoju mesnicu i obućaru. Živjeli su sretnim i mirnim životom, nitko nije očekivao što će se dogoditi ‘91. A slutilo je na zlo, mama je to nekako predosjetila, zato ga je molila da ostavi sve i krene s nama za Njemačku. On je rekao da je njemu Hrvatska dala sve, a ne Njemačka, i da će se ostati boriti za nju. Bili smo kod tatinog strica dvije godine, a onda u izbjeglištvu u Velikoj Gorici. Tata se borio sa stričevim sinom Fanolom, koji je preživio, i sve što o tati znamo, on nam je rekao. Jave se, doduše, tu i tamo ljudi, pa dodaju kamenčić u taj mozaik koji slažemo 25 godina, ali ih je nedovoljno da bismo dobili cijelu sliku. Njegovi posmrtni ostaci još nisu pronađeni - priča nam Klaudija na svojem radnom mjestu, u studiju Hrvatskog radio Vukovara. Oca nije upoznala, ali zna da je bio dobar čovjek, tako svi pričaju, čak i vojnici suparničke vojske. - Nedavno su mi se preko Facebooka javila dva muškarca iz Srbije. Pitali su me jesam li Jozina kći. Rekla sam da jesam, a onda su zahvalili na onome što je on učinio za njih. Nije im bilo do ratovanja, a morali su. Upali su u neku zasjedu, tata ih je zarobio. Nije pucao, već ih je na crti razgraničenja pustio da se vrate natrag svojima. Voljela bih da se tako jave i oni koji znaju gdje su posmrtni ostaci moga oca. Da ga dostojno pokopamo, da imam gdje zapaliti svijeću - kaže djevojka. Ako izuzmemo “Vukovar”, “ istina” je riječ koju je najviše puta izgovorila u 20 minuta našeg razgovora.
- Bez nje je svaka priča o suživotu samo laž i nema smisla. Ja želim istinu o svome ocu. Priča se da i ispod gradske tržnice ima pokopanih tijela, možda svakoga dana hodam po njegovim kostima. Zato postoji jedan veliki zid u Vukovaru, nevidljivi, koji nas dijeli na “nas” i “njih”. Nikad mi mama nije rekla: Dijete, nemoj se družiti sa Srbima, ali... Nije to mržnja, imam i među njima poznanika, no naprosto ne mogu ući u neke dublje odnose. Za mene su oni još uvijek “oni”. Nisam došla u priliku biti dobra s nekime od njih. Svjesna sam da nisu svi oni krivi za smrt moga oca, ali... zato nam treba istina. Visi to u zraku, osjeti se, tu je oko nas. Vukovar jest podijeljeni grad, svatko tko tvrdi da nije laže ili naprosto želi iskriviti stvarnu sliku o njemu. Tako će i ostati. Na kraju krajeva, Srbi imaju svoje vrtiće, škole, kafiće - smatra Klaudija Gojani. A kada dođe do istine, dat će sve od sebe da se ne zaboravi Vukovar.
- Pričat ću svojoj djeci i tražit ću od njih da pričaju svojoj djeci i oni dalje svojoj priče o Vukovaru, ne da mrze, jer djeca nisu kriva, ne da se neprestano vraćamo u prošlost, već samo da nikad ne zaborave. Dok traju otvorena pitanja, mi moramo tragati za odgovorima, zato smo se i vratili u Vukovar. Mama nije željela stan u Zagrebu, već ovdje, jer je smatrala da djecu treba odgajati u gradu za koji je njezin muž dao život - rekla je Klaudija.
Vukovar, kakvoga ga ona vidi, grad je budućnosti.
- Znam da ljudi nemaju posla i da nije lako, ali postoji svjetlo u Vukovaru. Ovaj grad je prekrasan. Rekla sam si, ostat ću ovdje sve dok budem imala i zadnju koricu kruha, samo da preživim, borit ću se rukama i nogama, i neću otići. Više je razloga, prvi je jer je to grad za koji je moj otac položio kosti, drugi je potraga za njegovim posmrtnim ostacima, a treći je to što ja Vukovar volim. Ja ga toliko volim, da mi dođe, kad njime kročim, da naprosto legnem na tlo i ljubim ga od sreće što je moj. Grad se digao iz pepela, u njemu je živjeti za poželjeti. Svakom njegovom stanovniku koji s njime suosjeća, mjesto je tu. Zovu me moji u Njemačku, odem ja i na Kosovo, ali, neka mi oproste, moj dom je Hrvatska. Osim toga, ako svi odemo, kome ćemo ostaviti Vukovar, tko će čuvati grad - pita Klaudija Gojani, iako zna odgovor:
“Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi”.