Ne piju tablete da ne bi ozdravili. Zdrav branitelj u ovoj zemlji gubi privilegije

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 19.06.2009. u 22:50

Za branitelje i ratne invalide država je samo za mirovine, invalidnine, stambeno zbrinjavanje, zapošljavanje, braniteljske udruge i subvencioniranje kredita od kraja rata potrošila više od 42 milijarde kuna. Kad se tome pribroje vrijednosti dionica iz Braniteljskog fonda, ali i kuponske privatizacije, iznos se penje do 60 milijardi kuna, što je gotovo polovica današnjeg državnog proračuna.

Tome treba dodati izdvajanja za brojna “sitnija” prava koja im pripadaju, poput opskrbnine, jednokratne pomoći, besplatnih udžbenika za djecu, medicinske rehabilitacije. S tim je to više od 100 milijuna kuna samo u proteklih pet godina.

Da odšteti, ne mirovini

Imao je samo 32 godine kada je 1996. godine završio u mirovini. Bivši pripadnik Gromova I. M. dobio je dijagnozu: on je 40-postotni invalid i uopće nije sposoban za rad. Odmah je umirovljen prema Zakonu o pravima hrvatskih branitelja, a njegova mirovina danas iznosi oko 5500 kuna. 
 


Klikni za uvećanje:



- Iako zaista imam puno zdravstvenih problema i često sam po bolnicama, mislim da bih bez problema mogao raditi četiri ili pet sati dnevno - priznaje nam taj branitelj, jedan od njih 50 tisuća koji su u invalidskoj mirovini.

Samo za njihove mirovine država će ove godine platiti 4,8 milijardi kuna, a iz godine u godinu taj će iznos povećavati jer će rasti broj umirovljenih branitelja. U posljednjih šest godina broj branitelja u invalidskoj mirovini više se nego udvostručio: u siječnju 2004. bilo ih je nešto više od 20 tisuća, a danas ih ima 50.426!

Većina ih je mlađih od 50, a njih 26 tisuća ima manje od 20 godina staža! U naponu radne snage ti su ljudi završili u mirovini. Neki, doduše, zbog ozbiljnih tjelesnih oštećenja, ali ima i onih koji su zapravo sposobni raditi, ali su taj način odlučili riješiti egzistenciju. Mirovina od 5500 kuna veća je od prosječnog hrvatskog primanja, ali i od plaće koju bi najveći dio te populacije mogao zaraditi sa svojim obrazovanjem.

Nikada nisam potpisala ozdravljenje na završnoj komisiji. Znam da su dečki motivirani da ne ozdrave. Apsurdno. Kada bih ih proglasila zdravima, potpisala bih njihovo materijalno, egzistencijalno ubojstvo

Vera Folnegović Šmalc, psihijatrica
Onemogućavanje braniteljima da rade i davanje visokih mirovina, mnoge je odvelo na dno, odali su se alkoholu i drogama, žive od rata i ne mogu se pokrenuti

Tarik Kulenović, sociolog



U prvim godinama nakon rata pravo na mirovinu ostvarivali su branitelji koji su bili ranjeni, a proteklih nekoliko godina u mirovini su većinom završavali oni s dijagnozom PTSP. Umjesto da im pokuša naći posao i uključi ih u društvo, državi je bilo lakše umiroviti ih.

Nakon nekoliko godina izvan svakodnevog radnog pogona ti su ljudi zauvijek izgubljeni za tržišite rada. Masovan odlazak branitelja u mirovinu pospješilo je i to što od 2005. godine više ne moraju imati status ratnog invalida da bi zatražili pravo na invalidsku mirovinu. Put do mirovine time im je znatno olakšan.

Međutim, dugoročno je to više na njihovu štetu nego korist.

- Država je mnogima od njih napravila medvjeđu uslugu. Neki doista ne mogu raditi, ali velik broj bi mogao, barem četiri sata dnevno. Branitelji su, naravno, zaslužili svako pravo koje imaju. Mislim ipak da im je trebalo dati neku vrstu odštete ili naknade koja se ne bi zvala mirovinom, koja bi bila trajna i neograničena, ali uz koju bi mogli normalno raditi i privređivati - rekla nam je dr. Vera Folnegović-Šmalc, psihijatrica iz bolnice u Vrapču i članica drugostupanjskog povjerenstva Ministarstva branitelja koje odlučuje o statusu oboljelih od PTSP-a.

Još je veći problem, upozorava psihijatrica, što su mnogima beneficije izravno vezane uz bolest, odnosno invaliditet.

Posebno je to problematično za oboljele od PTSP-a.

- Dečki bi, kad bi ozdravili ili djelomično ozdravili, izgubili niz beneficija. Jasno je da im je to jak motiv za neozdravljenje, što je krajnje apsurdno. Ogroman je teret na nama, stručnjacima, jer ako nam netko posve ozdravi, zapravo smo mu potpisali materijalno, egzistencijalno ubojstvo - govori nam psihijatrica koja s nekim svojim kolegama već godinama bezuspješno nagovara političare da ukinu ovaj paradoks.  

Namjerno se ne liječe

Oboljeli od PTSP-a  moraju prolaziti bezbroj kontrola dok im se njihovo oboljenje - a time i povlastice - ne prizna kao trajno. Tek ako im drugostupanjska komisija treći put zaredom potvrdi PTSP, oni su “mirni”. Procedura u praksi obično traje oko pet godina.

- Osobno, nikad nisam potpisala ozdravljenje na toj trećoj komisiji, jer znam što to znači. Ljudi dođu, glumataju nam, neki ne troše lijekove kako bi im bilo lošije, samo da zadrže status o kojem im ovisi obitelj, olakšica na kredit za stan... Država ih je dovela u nemoguć položaj, koji oni zaista nisu zavrijedili - zabrinuto nam govori psihijatrica Folnegović-Šmalc.

I kod našeg sugovornika, branitelja I. M., upravo je PTSP bio presudan za umirovljenje.

Bolovi zbog gelera u glavi

Prije rata radio je kao kuhar u jednom velikom građevinskom poduzeću. Na tom radnom mjestu skupio je 13 godina staža, a još šest u vojsci kao pripadnik Gromova.

- Volio bih da imam neki poslić kako bih se osjećao korisno i potrošio vrijeme jer ga imam napretek. Imam puno poznanika iz rata koji su u mirovini, a itekako bi željeli raditi - priznaje nam.

Ranjen je 1992. godine i nakon toga se psihički razbolio.

- Imao sam niz obiteljskih tragedija, ostao bez oca, brat je teško ranjen, mnogi članovi obitelji ubijeni su mi u Bosni. Sve mi se skupilo, psihički sam stradao i jednostavno više nisam mogao nositi uniformu - prisjeća se I. M.

Zbog gelera zaostalog u glavi i danas trpi fizičke bolove.

Mnogi oboljeli od PTSP-a doista više nisu sposobni raditi, ali se to ponajprije odnosi na rad u vojsci. Većina ih je djelomično sposobna za rad, a u značajnom broju slučajeva rad bi bio i vrlo korisna terapija.

Nema posla ni za zdrave

- Kad bi mogli raditi četiri sata, bez smjenskog rada i bez velikog stresa, mnogi bi se spasili. Država mora osmisliti programe njihovog zapošljavanja. Međutim, odgovor je uvijek isti: nema posla ni za zdrave - rezignirana je psihijatrica.

Njezine riječi potvrđuje i bivši pripadnik Gromova.

- Imam volju za rad, ali definitivno ne bih mogao raditi neki stalan posao jer kod svake promjene vremena jednostavno ne funkcioniram - kaže.

Njegovi dani prolaze u šetnji psa i druženju s prijateljima. I tako već 13 godina.

Trinaest godina I. M., umjesto na posao, svako jutro odlazi u kafić, zatim do prijatelja koji, na sreću, upravo preuređuje stan pa mu onda uskoči kod radova ako zatreba.

- To je najveća strahota ovakvog sustava. Ti su mladi ljudi istrgnuti iz svoje generacije, osjećaju se beskorisnima u mirnodopskim uvjetima, usmjereni su sami na sebe, na rat, postaju pasivni, druže se međusobno, nemaju zajedničkih tema sa svojom generacijom, ponovno i ponovno proživljavaju iste borbe  - objašnjava psihijatrica i dodaje kako je nevjerojatno da nemaju legalnu mogućnost uklopiti se među druge u nekoj radnoj sredini. Mnogi od njih stoga rade na crno i strepe da ih netko ne otkrije.

Proizvodnja PTSP-a

Takav sustav nagrada i beneficija branitelja, smatra sociolog i politolog dr. Tarik Kulenović, bila je svjesna politička odluka s početka 90-ih godina. Na taj način HDZ je osigurao egzistenciju velikom dijelu ljudi i tako ih, procijenili su, nepovratno vezao uz sebe.

- Umjesto da im se umanjila radna sposobnost, da su im se osmislili programi školovanja, osposobljavanja i zapošljavanja, krenula je masovna proizvodnja dijagnoza PTSP-a kako bi se onima koji su se živi vratili iz rata osigurala materijalna sigurnost - kaže Kulenović, koji i sam ima status branitelja.

Njegov je prijatelj s osnovnom školom na temelju PTSP-a dobio veću mirovinu nego što je bila Kulenovićeva plaća kao, u to vrijeme, magistra znanosti.

Kako bi riješili egzistenciju branitelja, predbacuje Kulenović, političari su stvorili ogromnu uzdržavanu kastu koju ovo društvo sve teže i teže izdržava.   

- Sada je situacija takva da društvo više ne može izdržavati tu kastu, a k tome je sve više onih koji rat nisu ni vidjeli, a uživaju u svakoj mogućoj beneficiji. Postalo je pravilo da svatko tko hoće riješiti stambeno pitanje treba vikati da je branitelj i da će se raznijeti. Zato ni ne čudi što u društvu prevladava mišljenje da je svatko tko je ijednu minutu nosio pušku za ovu državu lud, kriminalac ili parazit - objašnjava  Kulenović.

Iako je očito da je nemali broj invalida status dobio protuzakonito, što su potvrdile i akcije USKOK-a Dijagnoza 1 i 2, vlast ne da nije provela reviziju nego ju je zaustavila.

U pet godina znatno je porastao broj branitelja sa statusom ratnog invalida. Taj status omogućuje niz konkretnih materijalnih povlastica: veće mirovine, povoljne stambene kredite, besplatne komunalne priključke i zemljšta, oslobođenja od participacije, prava na rehablitaciju, besplatne udžebnike za djecu...

Više novca nego u Izraelu

Vlada se ne usudi taknuti ni u braniteljske udruge koje su, uz ovako visoka davanja države, danas, 13 godina poslije rata, izgubile svoj smisao. No, samo za njihov rad država je od rata dala više od 200 milijuna kuna. Rijetko se, međutim, moglo čuti da je nekom branitelju koji se našao u egzistencijalnim problemima konkretno novčano pomogla neka od udruga. Branitelji su uvijek radije po pomoć dolazili - ravno u  Ministarstvo.

Status branitelja danas ima čak 494.757 osoba. I nekadašnji načelnici ratnog stožera tvrdili su da je taj broj drastično prevelik jer je, prema njihovim procjenama, u ratu bilo najviše 350 tisuća ljudi.

Možda bih, da sam bolestan, i ja tražio pomoć. Ali, nisam se predao. I dalje radim, umjesto da tražim pomoć od države. Ne želim da netko na cesti upire prstom u mene i kaže kako sam se okoristio

Franjo Letinčić (50), branitelj koji odbija privilegije
Objava imena iz Registra branitelja, uvjeren je Kulenović, bila bi izvrstan način da se razdvoje prevaranti od stvarnih branitelja, jer se oni koji su bili u borbi nemaju čega sramiti.

- Raskrinkali bi se lovci na beneficije, a odala bi se počast stvarnim braniteljima. Ja bih, recimo, volio da mogu biti frajer pred svojim djetetom, pokazati mu svoje ime i reći da sam bio u ratu i pošteno branio zemlju - izaziva Kulenović.

Hrvatska prednjači u broju prava koja daje ratnim veteranima. Usporedba s dvanaest zemalja otkrila je da Hrvatska veteranima daje više nego Izrael ili Južna Koreja. Hrvatska je jedina država na svijetu u kojoj veterani imaju pravo na besplatne dionice. Svejedno, Vlada ni danas, kad je Hrvatska u recesiji, ne dovodi u pitanje nijedno pravo branitelja i invalida, nego će za to u teškoj 2009. izdvojiti oko 7 milijardi kuna.

Neki branitelji ipak su se zahvalili na ponuđenim povlasticama i krenuli dalje sa svojim životima.

Jedan od njih je Franjo Letinčić, dragovoljac Domovinskog rata, koji nije iskoristio nijednu povlasticu. Biti branitelj, kaže, dovoljna je čast.

- Takvih je malo. Smatram da je za naše mentalno zdravlje bilo nužno da nakon rata nastavimo normalno živjeti. Da, bilo je teško, mučno i grozno, ali treba ići dalje. Onemogućavanje braniteljima da rade i davanje visokih mirovina mnoge je odvelo na dno, odali su se alkoholu i drogama, žive od rata i ne mogu se pokrenuti - kaže dr. Kulenović.

Dvostruki staž


Zagrepčanin Letinčić od lipnja 1991. do ožujka 1992. prošao je ratišta od Pokupskog od istočne Slavonije, a kao dragovoljac sudjelovao je i u Oluji.  Franjo danas ima 50 godina i živi od 1440 kuna invalidske mirovine koju je zaradio kao alatničar u jednoj zagrebačkoj tvrtki. Premda je njegova četveročlana obitelj nekoliko godina nakon rata živjela doslovce na rubu - od 515 kuna prijevremene mirovine jer mu je supruga bila bez posla - Franjo nikada nije htio unovčiti to što je branio zemlju.

Najveći dio državnih milijardi nije otišao takozvanim običnim braniteljima kakav je i Franjo Letinčić, koji su imali sreće vratiti se iz rata živi i zdravi, nego stradalnicima odnosno obiteljima poginulih i ratnim invalidima.

No, ni od onih prava koja je mogao iskorisiti Franjo dosad nije uzeo ni kune. Jedino što je dobio je 17 udjela u Braniteljskom fondu. Nije ih još prodao, nego ih i dalje drži u Fondu i čuva za starost. Za deset mjeseci ratišta dobio je i dvostruko više staža jer se vrijeme provedeno u odori Hrvatske vojske računalo kao staž u dvostrukom trajanju. Franji to ionako nije pomoglo jer je njegova bivša tvrtka višak radnika rješavala - slanjem u mirovinu.  

Da je Franjo, kao što su mu preporučivali prijatelji iz satnije, tražio invaliditet na osnovu ozljede noge koju je zaradio prije rata, danas bi vjerojatno imao oko šest tisuća kuna mirovine i ne bi morao raditi na crno da prehrani obitelj i školuje djecu.

Osim ratne invalidske mirovine, Franjo bi dobio i povoljan kredit i mogao bi sebi ispuniti želju: urediti i proširiti kuću od 55 kvadrata.   

- Možda bih, da sam bolestan i da ne mogu raditi, i ja tražio pomoć. Ali, ja se nisam predao pa i dalje radim umjesto da tražim pomoć države. Posla se ne sramim, a radije mirno spavam nego da netko u mene upire na cesti prstom i optužuje me da sam se okoristio - ponosno će Franjo, koji nikada nije tražio ni jednokratnu pomoć od države od oko 5000 kuna, ni pomoć od Zaklade hrvatskih branitelja koja se financira iz jedne trećine dividende Fonda.

Mogao je iskoristiti i neku od mjera za zapošljavanje ili krajem 1998. uzeti kredit od 92.500 kuna, ali nije ni to. Nije čak iskoristio niti povlasticu za uvoz automobila preko koje je više od 150 tisuća branitelja do 2001. godine uvezlo automobile vrijedne više od šest milijardi kuna bez plaćanja carine i PDV-a. Izvadio je Franjo potvrdu o povlastici, ali i danas je u ladici - neskorištena.

Nije imao novca za auto

Dok je vrijedila, nije imao novca za kupnju auta, a posljednjih osam godina ionako više nema povlaštenog uvoza za branitelje. Novca nema niti da bez carine uveze strojeve za neki vlastiti posao, a teško da bi zbog godina mogao iskoristiti prednost pri zapošljavanju u državnoj upravi. Želio je otvoriti autopraonicu, završio je tečaj za malo poduzetništvo, ali onda je sve stalo jer se na tom zemljištu ništa nije smjelo graditi.

Zakinut za 300 kuna

Iako vjeruje da svaki branitelj koji je jednom bio na prvoj crti, dakle i on sam, ima PTSP-a, Franjo nije pokušavao na taj način dobiti invaliditet.

Tek nedavno saznao je da bi na osnovu statusa branitelja Domovinskog rata mogao dobiti 300 kuna veću mirovinu. Koliko god se to činilo malo, za Franju to znači povećanje od čak 20 posto. A jednog dana, kad napuni 65 godina, steći će pravo na najnižu braniteljsku mirovinu koja iznosi 45 posto prosječne plaće, a to je danas više od 2200 kuna.

Za sada tu najnižu mirovinu prima malo više od 200 branitelja.

- Znam da sam mogao dobiti više, ali nisam htio. Branitelj mora imati dostojanstvo, a ne čekati da mu netko nešto ponudi - zaključuje Franjo.

'Moraju puknuti kad su ravno iz borbe poslani u mirovinu'

S time da je umirovljenje loša opcija za mlade ljude koji su deset godina proveli pod oružjem, slaže se i predsjednik saborskog Odbora za ratne veterane Ante Kotromanović. I sam umirovljeni branitelj i ratni invalid, Kotromanović smatra da se ljude koji su godinama ratovali ne može samo tako poslati u mirovinu.

- Nekoga tko je deset godina bio treniran za borbu treba držati na uzdi - poručuje Kotromanović. Otkriva kako i sam zbog energije koju ima gotovo svakodnevno trči na Sljeme.

- Moram se negdje ispucati - kaže. No, mnogi njegovi suborci koji su danas u mirovini dane, na žalost, provode u kafićima.

- Stalno vrte iste ratne priče i iz dana u dan proživljaju sve što su proživjeli na ratištu. Naravno da moraju puknuti jer su iz borbe poslani u mirovinu i to za njih nije uobičajeno stanje - naglašava Kotromanović. Stoga smatra da bi umirovljenim časnicima i gardistima trebalo naći posla.

- Umjesto da ih se šalje u mirovinu, treba im dati posla. Zašto MORH ne bi osnovao zaštitarsku tvrtku u kojoj će zaposliti te ljude? Tako bi mogli raditi na osiguranju MORH-ovih objekata. Od toga bi bila dvostruka korist, ne samo za branitelje, jer bi se istodobno rasteretilo hrvatske vojnike - objašnjava Kotromanović.

Predsjednik Uduge branitelja liječenih od PTSP-a Knina Mladen Milošević tvrdi, pak, kako velika većina onih koji su danas u mirovini ne bi bila sposobna za stalan posao.

- A naročito oni koji su liječeni od PTSP-a jer ne mogu dugo zadržati koncentraciju - upozorava Milošević. - Naravno da je onom koji nešto radi petsto puta bolje nego onom koji ne radi ništa. Ti samo čekaju mirovinu od prvog do prvog, stalno kukaju, za sve im je kriva država - slaže se Milošević. Za branitelja koji je u naponu radne snage završio u mirovini najvažnije je, upozorava , da se osjeća korisnim.

Stoga je njihova udruga među rijetkim udrugama koje su pokrenule korisne projekte u koje su uključeni branitelji. Imali su infomatičku radionicu koju je prošlo 1400 polaznika, pokrenuli su braniteljski portal i internetsku televiziju, rade na projektu sigurnost u zajednici, digitalni grad…

- Branitelji koji su uključeni u sve te projekte, a čije su mirovine tri ili četiri tisuće kuna sigurno su zadovoljniji od onih koji imaju deset tisuća kuna, a ništa ne rade - kaže Milošević.


Kosor: Bolje bi bilo da smo im dali posao

I ministrica obitelji i branitelja Jadranka Kosor priznaje da je država napravila pogrešku time što je početkom 90-ih mnoge mlade ljude nakon razvojačenja slala u mirovinu.

- Puno je godina prošlo od prvih razvojačenja i umirovljenja i teško je govoriti što je bilo pogrešno. Međutim, iz iskustva ministrice branitelja mogu reći da bi puno bolji model bio da ih se umjesto u mirovinu, slalo da se školuju, prekvalificiraju, da se poticalo njihovo zapošljavanje. Sigurna sam da je sretniji onaj koji privređuje sa svojih deset prstiju, nego onaj tko je nešto dobio - rekla je Jadranka Kosor.

Da im je tada, suglasna je, bio omogućen povlašten upis u srednje škole i na fakultete ili da ih je država poticala da završe školu, situacija bi danas bila drukčija. Međutim, naglašava da su upravo u njezinu mandatu smišljene mjere zapošljavanja te da je osnivanje zadruga dalo fantastične rezultate.

Ministrica je ipak uvjerena da većina onih koji su danas u invalidskoj mirovini sasvim sigurno zbog bolesti ne bi mogli raditi nijedan posao.

O tome koliko je među umirovljenim braniteljima onih koji su zloupotrijebili to što su bili u ratu, pa danas, neki čak zahvaljujući lažnim dijagnozama, imaju mirovinu koja je znatno veća od prosječne plaće, Jadranka Kosor uopće ne želi spekulirati.

- Svatko tko ima dokaze da je netko od branitelja zloupotrijebio pravo na mirovinu i dobio nešto što mu ne pripada, neka sve prijavi nadležnim institucijama. Ne pristajem na to da se o svima govori kao o lažnim invalidima. Za sve što smo znali, to smo i procesuirali - izričita je ministrica branitelja.

Objasnila je da je znatno povećanje broja branitelja u invalidskoj mirovini upravo u proteklih šest godina njezina mandata posljedica toga što su mnogi pripadnici MUP-a i MORH-a poslani u mirovinu.

- A oni su kao hrvatski branitelji izabrali mirovinu prema Zakonu o pravima branitelja. Jesu li MUP i MORH možda trebali drugačije postupati s njima? Vjerojatno jesu - priznaje ministrica Kosor.

No, nikako se ne slaže s tezom da je država namjerno dala velike mirovine razvojačenim braniteljima kako bi ih zauvijek vezala uz sebe.

- To je apsolutno netočno jer su upravo oni s najvećim primanjima najkritičniji prema Vladi - naglašava Jadranka Kosor.

Unatoč golemim sredstvima koja se svake godine iz proračuna izdvajaju samo za braniteljske mirovine, ministrica niti jednom riječju ne želi dovesti u pitanje njihova prava.

- Opredjeljenje je Vlade da branitelji trebaju dobiti sve što im pripada prema Zakonu o pravima branitelja i njihova prava nisu teret države - tvrdi potpredsjednica Vlade.

No, što ako država za nekoliko mjeseci, zbog ekonomske krize, neće imati novca u proračunu? Hoće li tada na red za kresanje doći i njihove mirovine, pitali smo je:

- Kad smo u travnju imali rebalans, morali smo smanjiti i neke stavke u Ministarstvu branitelja. Pozvali smo sve braniteljske udruge, obrazložili im situaciju i oni su pokazali razumijevanje. Mislim da u svakoj kriznoj situaciji možemo razgovarati s njima kao s partnerima jer su oni uvijek pokazali razumijevanje za teškoće u kojima se država nalazi - neodređeno je odgovorila ministrica, ipak dajući naslutiti kako proračunska štednja, ako voda dođe do grla, neće ovaj put neće zaobići ni braniteljske mirovine.

Suzana Barilar i Kristina Turčin

Izdvajamo