AGENTI I NJIHOVI IZVORI

NEDJELJNI U HRVATSKOM DRŽAVNOM ARHIVU PREGLEDAO UDBINE DOSJEE S postojećim zakonima lustracija se nikako ne bi mogla provesti

    AUTOR:
    • Korana Sutlić

  • OBJAVLJENO:
  • 28.02.2016. u 18:26

Goran Mehkek/EPH

Niz je zakona koji se odnose na dostupnost arhiva: Zakon o arhivskom gradivu i arhivima, o zaštiti osobnih podataka, o tajnosti podataka, o zaštiti tajnosti podataka, o pravu na pristup informacijama te propisi o autorskom i srodnim pravima

Otvaramo jedan od mnogih dosjea nastalih u razdoblju od kraja 40-ih godina do 90-ih prošlog stoljeća. Dosje Službe državne sigurnosti (SDS) zvane Udba, u papirnatoj košuljici koja na čelu nosi ime osobe napisano nalivperom. Nalazimo se u čitaonici Hrvatskog državnog arhiva, ustanovi koja danas čuva dio dokumentacije zloglasne Ozne, Udbe, SDS-a, ali i niz drugih političkih materijala iz vremena SFR Jugoslavije, odnosno SR Hrvatske.

Dosje nosi ime Dujmović Franjo.

- Ovaj dokument možete pogledati jer je prošlo više od sto godina od rođenja osobe - govori nam jedna od arhivskih djelatnica.

Otvaramo košuljicu. Na prvom listu nalazi se fotografija Franje Dujmovića. Saznajemo da se radi o emigrantu. Njegov je dosje u Arhiv stigao lani u zadnjem od materijala bivših tajnih službi koje je SOA iskrcala u Državni arhiv i koji se još obrađuje i popisuje. U dosjeu stoji da je F. Dujmović “poznati terorist i koljač”, ustaški pukovnik, koji se krajem rata povukao u Italiju, boravio je s drugim emigrantima u logoru Fermo (izbjeglički logor u kojem je bilo mnogo hrvatskih emigranata) do 1946. godine te kasnije otišao u Južnu Ameriku. “Za vrijeme rata se bavio advokaturom i uz to aktivno djelovao kroz sustav... Uniformu nije nosio, ali je uglavnom davao upute ustaškim funkcionerima i bez savjetovanja sa njim nije se ništa poduzimalo”, stoji u dosjeu.

Slabe kose natrag počešljane

Rođen je 1904. godine u Sloveniji, živio je u Slavonskom Brodu, studirao u Zagrebu. Tijekom rata, prema ovim podacima, dolazi u Zagreb 1943. godine.

“Bio je direktor ustaškog lista Nova Hrvatska, na tom položaju ostao je do konca rata, kada je pobjegao u Italiju”, stoji u dosjeu. Na papiru s oznakom 1948. godine opisan je njegov karakter i izgled: “Dujmović je po prirodi miran, ali govori mnogo i držanje je imao naduveno i bahato. Nije bio sklon ženama ili opijanju”, “Lični opis: veoma jak, 80 k, uši: pravile; kose: slabe, svijetle natrag počešljane”.

U dosjeu piše i da je za vrijeme stare Jugoslavije već bio ustaša i surađivao sa “Zakom, Vilkom Riegerom, židovcem i Ivanom Oršanićem u listu Smotra”. I da je prije rata izdavao Posavsku Hrvatsku. Kasnije u logoru Fermo bio je jedan od osnivača i prvih odbornika Matice hrvatske. “Isticao se protujugoslavenskim propagandnim ratom i klevetanjem poretka u FNRJ”.

Iz dokumenta iz 1973. godine vidi se da je oženjen, ima djecu, živi u Brazilu. SDS je iste godine došao i do pisma koje je Dujmović poslao svojim nekadašnjim školskim kolegama u Slavonski Brod za 50. godišnjicu velike mature, u kojem, kako ocjenjuju špijuni, “neprijateljski djeluje, traži akciju protiv postojećeg društvenog uređenje te pisanjem traži istomišljenike”.

Donosimo dijelove pisma u kojem je F. Dujmović napisao mnogo toga. Tako, među ostalim, piše da je dr. Ante Pavelić dobio rusku ponudu za priznanje Hrvatske kao države 1943. godine.

“S tim da Hrvati propuste Ruse do Trsta i za protučinidbu dozvole slobodu kompartije. To Pavelić u svojoj uskogrudnosti nije prihvatio i tako je došlo do katastrofe kod Bleiburga. Mjesec dana kasnije ruska vlada je sklopila pakt prijateljstva sa Srbijom”, piše u tom pismu.

Piše dalje Dujmović i da je za rata spasio Vilima Lorešića, koji je s obitelji trebao biti poslan u Dachau. Na kraju tog pisma iz 1973. godine daje i jednu političku ocjenu: “Danas je Brežnjev najjači. Ali Saharov i Solženjicin tamo, a Tudjman, Tripalo, Savka i Vidović ovdje jači su nego ova današnja ekipa”, završava pismo u kojem još velikim slovima za pozdrav piše - “Želim sve dobro materi Hrvatskoj”.

Agenti i njihovi izvori

U dosjeu se vide i imena agenata koji pišu izvještaje, kao i njihovi izvori. O podatku iz 1948. godine da je bio poznati “terorist i koljač” u dosjeu, u doslovnom smislu, nismo našli zapravo nikakve podatke.

- Svi dosjei su na svoj način “problematični”, stvoreni su iz perspektive trećih osoba. I ne smije ih se uzimati zdravo za gotovo - upozorava nas jedna od arhivistica.

Dok se najavljuje Zakon o lustraciji i govori o otkrivanju grijeha iz prošlosti, posjetili smo tako Hrvatski državni arhiv, koji i sam čuva mnoge osjetljive dokumente i gdje se pokazalo da je, općenito gledajući, uvid u podatke iz vremena do 90-ih još opterećen raznim zakonskim odredbama. I nije baš sasvim javan. Uz neke se razloge može proučavati i objavljivati, ali ne baš sve. Nekoliko su puta MUP i druge službe u HDA dostavile materijale koje su naslijedili od Službe državne sigurnosti (SDS), a prvi je put dio takve građe stigao početkom 1990-ih.

- Evidentirano je i popisano oko 67 tisuća dosjea, osobnih fajlova ljudi koje su uhodile tajne službe. S time da u to ne ubrajamo i gradivo koje nam je SOA predala lani i koje još nije u potpunosti arhivistički obrađeno, u kojem se nalazi i 15 dužnih metara osobnih dosjea - kaže Vlatka Lemić, ravnateljica Hrvatskog državnog arhiva.

Osobni dosje sadrži podatke o nekoj osobi, obitelji, zaposlenju, transkripte, saslušanja, izvještaje praćenja ili dio toga. No dosjei tajnih službi, stari policijski dosjei, dosje Goli otok s popisom zatvorenika, raznolika medicinska dokumentacija i slično često imaju ograničenja u korištenju i dostupnosti.

- Pisana svjedočanstva, dosje ili drugo moguće je pogledati, ali uglavnom nije moguće objaviti. Ako netko želi istražiti ovu građu za, primjerice, znanstveni rad, mora prvo proći propisanu proceduru odobravanja pristupa traženim dokumentima - objašnjava V. Lemić.

Svatko može istraživati podatke o sebi, ali i za to prethodno potpisuje obvezu čuvanja podataka jer se u svome dosjeu može susresti s podacima o drugim osobama. Također, čuva se privatnost osoba tako da netko, primjerice, može u znanstvene svrhe ili za novinski članak pogledati neki spis, ali ako ga želi fotokopirati, dobit će list sa zatamnjenim slovima imena osobe koja se spominje i svih drugih osoba na papiru. Objave li ime, mogu biti pravno gonjeni. Uvid u podatke umrle osobe mogu dobiti njihova djeca. Međutim, 100 godina nakon rođenja osobe podaci postaju javni.

Važno je istaknuti, dodaje ona, i da je dio gradiva tajnih službi iz vremena Jugoslavije ukraden ili uništen, odnosno općenito se smatra nepotpunim. Problem je pritom i to što je dio njihova materijala, zbog odnosa saveznih i republičkih tijela, priča ravnateljica Lemić, imala primjerice Udba u Beogradu, a dio Udba u nekoj drugoj republici, što hrvatski slučaj čini još složenijim za istraživanje nego u nekim drugim državama.

Niz je zakona koji se odnose na dostupnost arhivskoga gradiva. Osim Zakona o arhivskom gradivu i arhivima, tu su Zakon o zaštiti osobnih podataka, Zakon o tajnosti podataka, Zakon o zaštiti tajnosti podataka (u dijelu u kojem je još na snazi - profesionalna i poslovna tajna) te Zakon o pravu na pristup informacijama te propisi o autorskom i srodnim pravima.

Oznaka tajnosti

- Kad je nešto regulirano s toliko propisa, teško je u praksi išta primjenjivati pa se ponekad krši jedan zakon da bi se proveo drugi. Evo, recimo Zakon o zaštiti podataka, s obzirom na to da kod nas gotovo nema gradiva bez osobnih imena, što znači da bi se strogo gledano po tom zakonu trebala izuzeti sva dokumentacija mlađa od 100 godina - objašnjava V. Lemić.

Javno arhivsko gradivo u pravilu je dostupno 30 godina od nastanka. Ako ima oznaku tajnosti, treba ga deklasificirati. To se odnosi na sve gradivo koje je preuzeto u Arhiv, a na kojem postoje oznake poput tajno, ograničeno i sl. Posljednjih godina Arhiv je s nekoliko ministarstava dogovorio da prije predaje gradiva arhiva označe rokove dostupnosti, odnosno suglase se da njihova dokumentacija bude dostupna javnosti ako nema nikakvog razloga da bude zatvorena 30 godina.

- I u gradivu starijem od 30 godina neki dio opet može biti “zatvoren”. Mišljenje o deklasifikaciji daje Vladino Povjerenstvo za sređivanje arhivskog gradiva od posebnog nacionalnog interesa i postupanje po zahtjevima za uvid i njegovo korištenje koje je oformljeno 2014. godine - kaže Vlatka Lemić.

Oni su veći dio gradiva raznih državnih institucija nastao do 90-ih godina prošle godine “masovno” deklasificirali. I sada ga se može istraživati a da se pritom od Povjerenstva ne traži skidanje tajnosti. Tako su otvoreni, primjerice, dokumenti središnjih zakonodavnih tijela SR Hrvatske, Predsjedništva, Sabora, Izvršnog vijeća.

Smanjiti intervencije

Prelistali smo tako dokument Izvršnog vijeća Sabora iz rujna 1983. godine u kojem se razmatra problem raspolaganja deviznim sredstvima po osnovi zajedničkog ulaganja za istraživanja nafte u Jadranu. Ili jedan dokument nastao u Beogradu 1972. godine u kojem se razmatraju informacije o radioaktivnom pepelu koji se nalazi u tvornici Jugovinil iz Kaštel Sućurca. Donesen je i zaključak da “totalnu sanaciju radioaktivnog pepela treba izvršiti na teret sredstava federacije”. Tu je i dokument iz 1971. godine koji je potpisao sekretar izvršnog komiteta CK SKH Josip Vrhovec, a vezan je uz polnoćku.

“Također vas upozoravamo da treba smanjiti intervencije prema onima koji pjevaju rodoljubne hrvatske pjesme, a posebno hrvatsku himnu, ili prema onima koji nose nekakve oznake. Ne praviti pitanje iz nekih zastavica, hrvatskih sa službenim grbom... ili grbova koje bi nosili na sebi ili na automobilima, ako nema provokativni karakter. Ali istovremeno neophodno vrlo odlučno reagirati na one koji bi pjevali ustaške, četničke ili bio koje šovinističke pjesme ili provokacije”, napisao je tada Vrhovec. Tu je i niz drugih dokumenata koji su nekoć nosili oznaku povjerljivo, strogo povjerljivo ili najviši rang - državna tajna. Primjerice, kao čitava jedna “knjiga” Saveznog sekretarijata za unutarnje poslove iz 1980. godine na temu: “Stvaranje takozvane nove KPJ u svjetlosti antijugoslavenske djelatnosti SSSR-a i drugih istočnoevropskih zemalja i mjere službe bezbjednosti”. Takvo se gradivo nekadašnjih državnih tijela sada smatra dostupnim.

Njemački primjer

- Jedino što je nedostupno je gradivo s osobnim podacima i eventualno nešto što bi mogla biti profesionalna tajna neke kompanije koja još postoji. Za objavu osobnih podataka mora se obratiti Agenciji za zaštitu osobnih podataka. Pritom je tendencija da Europska komisija želi postrožiti pristup osobnim podacima i radi se na takvoj uredbi - kaže Jozo Ivanović, pomoćnik ravnateljice i član Povjerenstva za sređivanje arhivskog gradiva od posebnog nacionalnog interesa.

Pitamo ga, s obzirom na gomilu zakona i propisa, hoće li uopće biti moguće provesti recimo Zakon o lustraciji.

- Stručnjak sam za arhiv, ne bavim se lustracijom. Znam samo da su se primjerice u Njemačkoj u početku kroz čuvenu Gauckovu komisiju malo zaletjeli. Ipak, sistem je kod njih takav da oni ne lustriraju kroz medije, nema hiper događaja lustracije. Nego ako postoji sumnja za nekog da je radio za tajne službe bivšeg sistema, kad se natječu za radno mjesto u nekoj javnoj službi, to nije moguće. Ali nema dizanja prašine - kaže Ivanović. Kako će se i na koji način onda, u slučaju naše lustracije, prikupiti dokumenti suradnika i djelatnika “starih” tajnih službi, pitamo ga. - Govorim samo svoje mišljenje, po logici stvari, dokument da je netko suradnik službe ne bi smio izaći iz te službe, jer bi to dalo poruku da mjere zaštite njihovih izvora ne funkcioniraju. Nasljednik službi iz prošlosti je SOA - dodaje on.

Također, Arhiv čuva stare dosjee, iz kojih se ne vide popisi djelatnika službi. Dio “osjetljivog” gradiva zatvoren je i jer nije prošlo 30 godina od nastanka. Za korištenje je nužno pitati pravnog sljednika.

- Recimo u Sloveniji je sav materijal nastao do 90-ih dan javnosti na uvid, i to gotovo odmah nakon uspostave države. Gotovo sve do 90. je otvoreno, to je u zakonu. Koga mi štitimo iz razdoblja prije 90. da ne možemo učiniti isto - pita se ravnateljica.

Arhiv može odobriti korištenje samo onih fileova iz takvih materijala koji ne sadrže oznaku tajnosti. Ako dio građe ime oznaku: tajno, strogo povjerljivo i slično, druge instance odlučuju o dostupnosti dokumenta jer njegovo otkrivanje npr. može ugroziti nacionalnu sigurnost.

- Pravilo je da odluku o deklasifikaciji treba donijeti tijelo koje je donijelo, stvorilo neki dokument, no mi za mnoge dokumente nastale do 90-ih više nemamo ni pravnog sljednika - kaže Lemić.

SDP je pravni sljednik

Ipak, za dokumente Udbe, pitat će dopuštenje od SOA-e te će ona donijeti odluku o objavi. U slučaju da neki povjesničar zatraži uvid u nečiji osobni dosje koji su pisali u tajnoj službi i objavu, a on nije pod oznakom tajno ili slično, odluku o tome donosi Agencija za zaštitu osobnih podataka. Kompliciran je i pristup arhivskom gradivu Centralnog komiteta SKH. Dio gradiva iz socijalističkog razdoblja je dostupan, ali za dio i dalje treba suglasnost Povjerenstva Vlade nadležnog za njegovu dostupnost. Isto je tijelo nadležno i za dostupnost dokumenata i stenograma Tuđmanova ureda. U Arhivu se čuvaju i dosjei partijske škole u Kumrovcu, koji također nisu dostupni javnosti, nego samo osobama na koje se odnose. Pravni sljednik je SDP. U Arhivu su i osobni fondovi mnogih poznatih osoba koje su ostavile svoje rukopise i dokumente ili su to napravili članovi njihovih obitelji. No i oni nose ograničenja, kao fond Vladimira Bakarića u kojem su podaci s mnogih sjednica tadašnje Vlade i Centralnog komiteta. Za javno je korištenje potrebna suglasnost nasljednika. Godišnje u Arhivu ne prime mnogo zahtjeva za proučavanje ovakvih podataka. Lani je za to bilo tek nešto više od 100 zahtjeva. Od toga za dokumente SDS-a 82 zahtjeva, OZNA-e 15 zahtjeva, PONOVA dva zahtjeva. Masovna istraživanja stare građe iz doba Jugoslavije zabilježena su tek za razne dozvole za gradnju, u vremenu legalizacije.

Izdvajamo