Bilo je to ujesen 1996. godine. Hrvatska je tada bila u međunarodnoj blokadi, nepotrebni zločini počinjeni nakon oslobodilačke operacije Oluja izazvali su revolt zapadne javnosti. A zatim je uslijedila nerazborita politika prema BiH iako je upravo Hrvatska bila najzaslužnija za prestanak rata u toj zemlji. Europska unija je tada definirala politiku "5+1-1", formiranje grupacije koju čine republike bivše Jugoslavije bez Slovenije, kojoj su otvorena vrata prema EU, a s Albanijom. Ni SAD nije imao razumijevanja za hrvatsku politiku. U istom košu s Miloševićevom Srbijom.
Hrvatska se tada grčevito borila da se pokuša izdvojiti iz navedene skupine koja će ubrzo dobiti službeni naziv Zapadni Balkan, a prvi je cilj na tom putu bilo upravo Vijeće Europe (VE).
Organizacija koja se brine za zaštitu ljudskih prava i jačanje demokracije. Određenu smo pomoć imali u odluci tog tijela da u članstvo u proljeće iste godine primi Rusiju. Otpori su bili snažni, ali konačno je prihvaćen argument da će se na hrvatsku politiku lakše moći utjecati kad je riječ o zaštiti ljudskih prava i jačanju demokratskih kriterija ako je zemlja članica VE.
A i tada smo dobili popis obveza koje moramo učiniti kako bismo stekli stvarno, punopravno članstvo.
Nakon 23 godine Hrvatska daje drugu u povijesti Glavnu tajnicu VE. U međuvremenu smo prošli teške pregovore za članstvo u EU, bili članicom Vijeća Sigurnosti UN-a, Ivan Šimonović je bio pomoćnik glavnog tajnika UN-a za ljudska prava.
Zemlja smo koja više nije na dnevnom redu institucija, već ona koja definira smjer kojim će se te institucije kretati.
Marija Pejčinović-Burić je vrsna diplomatkinja koja razumije međunarodne odnose i ima potrebnu razinu senzibiliteta za pitanja ljudskih prava, demokracije, pravne države, vladavine prava. Riječ je o njezinom, ali i o uspjehu Hrvatske koja će za pola godine predsjedavati Europskom unijom. No, ne smije se zbog ovog uspjeha smatrati da je borba za ljudska prava i demokraciju u Hrvatskoj završena.
Ona ne prestaje nikad, društvo mora biti neprestano budno i stalno imati na umu da je većina slobodna onoliko koliko je slobodan najranjiviji član zajednice. A u Hrvatskoj još uvijek ima mnogo onih koji se s pravom žale na razinu ljudskih prava koju uživaju.