OD BEČA PREKO PEKINGA I ARKTIKA DO KALIFORNIJE

Nema putovanja do onih s glazbom, to je hrana za dušu

    AUTOR:
    • Branimir Pofuk

  • OBJAVLJENO:
  • 06.04.2010. u 15:23

Od svih tih skitanja važnija su duhovna putovanja, jer ne vrijedi ni iz kreveta ustati ako ćemo ostati isti kakvi smo i bili, nedirnutih misli i nepokrenute duše

Teško bih sagriješio propustom kada Tomislava Wrussa, glavnog urednika prve dekade Jutarnjeg lista, ne bih u ovoj prigodi pohvalio zbog nečega što mu sasvim sigurno nikada nitko drugi, pa ni on sam sebi, neće javno ubrojiti u javne zasluge: riječ je o afirmaciji klasične glazbe i vrijednosti koje ona, uz druge umjetnosti, predstavlja. I to na način neviđen u kratkoj povijesti medija samostalne Hrvatske. Neka mi bude oprošteno što je ova pohvala i zahvala najprije osobna, jer ja sam taj kritičar koji je imao privilegij udomaćiti se u bečkom Musikvereinu skoro kao u Lisinskom.

Ja sam taj koji je za sjajnim repom Pogorelićeva klavira putovao do Londona, španjolskih zabiti i Kalifornije. Preletio sam pola svijeta i u suprotnom smjeru kada je hrvatska ekipa, s redateljem Krešimirom Dolenčićem na čelu, postavljala spektakularnu produkciju Verdijeve “Aide” s tisućama statista na najvećem pekinškom stadionu. Zahvaljujući Tomislavu Mužeku ušao sam preko reda i tamo gdje drugi na ulaz čekaju godinama, u Wagnerovo svetište u Bayreuthu.

Ali, baš kao i kolege iz sportske redakcije, koji su na one najveće i najzanimljivije utakmice putovali i onda kada u njima nisu igrali naši klubovi, ja sam bio na veličanstvenom otvorenju obnovljene milanske Scale s Riccardom Mutijem. Nezaboravan je bio tjedan na Manhattanu, gdje mi je bilo kao Buridanovu magarcu između Metropolitana, Njujorške filharmonije i mjuzikala na Broadwayu.

U Marijinskom teatru, ponosu Sankt Peterburga, gledao sam povijesnu opernu premijeru “Rata i mira” Sergeja Prokofjeva, u režiji Andreja Končalovskog, pod ravnanjem neokrunjenog ruskog cara polovice glazbenog svijeta Valerija Gergijeva, kojeg smo otkrili Hrvatskoj, a i Hrvatsku njemu dovevši ga prvi put u Zagreb. Ne zaboravljam, naravno, i ono ludo zimsko putovanje na Festival polarnog svjetla u norveški Tromsř, nadomak Arktika, koje će mi, s potpunim pravom, dovijeka spominjati i urednik koji me na njega poslao.

I nek je neskromno, ali dopustit ću si ovu pohvalu i zahvalu izreći i u ime svih čitatelja koji su sva ova, i još mnoga druga čudesa i sami čuli, vidjeli i doživjeli čitajući posljednjih 12 godina Jutarnji list.

Međutim, od svih tih međunarodnih i prekooceanskih skitanja još su važnija ona duhovna putovanja koja ponekad propu-štamo upravo zato što nam se događaju pred nosom. Ne vrijedi ni iz krevata ustati, a kamoli pola svijeta proći, ako ćemo ostati isti kakvi smo i bili, nedirnutih misli i nepokrenute duše.

I zato nastavljam u slavu velikih putnika koji prevrću svemirska prostranstva tu pokraj nas, i za nas. Istaknut ću dva svježa primjera. Prvi je Goran Jerković, koliko silno vrijedan i nadaren, toliko i samozatajan dirigent kojem je prošli tjedan čitavo vrijeme podrhtavao glas dok je govorio na predstavljanju CD-a, snimljenog na njegovu koncertu godinu dana ranije, u sklopu Pasionske baštine. Pretpostavio sam da je više navikao svojim rukama divno poticati glasove svog sjajnog Komornog zbora “Ivan Filipović”, nego javno govoriti. Posramio je jednako drhtavim, ali odlučnim odgovorom:

- Nemam tremu, nego sam silno uzbuđen kad god je riječ o Dietrichu Buxtehudeu i njegovu djelu ‘Membra Jesu Nostri’.

Silno uzbuđenje maestra Jerkovića, koje ga obuzima i godinu dana nakon izvedbe antologijske skladbe velikog Bachova prethodnika, najbolje objašnjava produhovljenost, posvećenost i izvrsnost svih pjevača i svirača koja je, srećom, ostala zabilježena na lijepom izdanju Aquarius recordsa. Ako ikako možete, nemojte si uskratiti to blago.

Na žalost, svako prazno mjesto prošlog četvrtka u Lisinskom, na koncertu Simfonijskog orkestra i Zbora HRT-a pod ravnanjem Tončija Bilića, značilo je jednog čovjeka više koji je propustio biti sudionikom razgledanja bezvremenskih prostranstava ljudskog duha, nedokučivih svim drugim znanstvenim i umjetničkim disciplinama osim glazbe. Zaslugom Glazbene proizvodnje HRT-a prvi je put izveden impresivan ciklus “Récits de l’autre monde” 42-godišnjeg zagrebačkog skladatelja Dalibora Bukvića.

Nakon već ranije izvedenih skladbi za elektroniku, orkestar i zbor, čuli smo prvi put veliko finale pod naslovom “Vers le ciel” (Prema nebu) za glumca, mješoviti i dječji zbor, orgulje, rasvjetu i orkestar. U vlastitom tekstu na latinskom, koji najprije recitira glumac, a potom zbor pjeva, skladatelj kaže: “Cijelo naše doba kao da nalikuje na vrtlog čije se kovitlanje približava dnu lijevka. Sve je viđeno. Ići naprijed značilo bi ponavljati, a natrag ne možemo. Jesmo li na pragu samog kraja ili novog početka, jedne potpuno nove razine kao dijela evolucijskog ciklusa u kojemu se pred nama otvaraju nove, neslućene mogućnosti? Vjerujemo u ovo drugo!”

Nad tim je riječima, a osobito nad zaključnim dijelom skladbe “Lux aeterna”, skladatelj zabio glazbene baklje užarenog zvuka koji kao da se izlijeva iz nekih visokih peći svemirskih željezara. Bila je to vulkanska erupcija zvučne mase koja se valja u potresnim i moćnim harmonijama i doista je dostojna zvati se glazbom 21. stoljeća. Paradoksalno i istinito, taj uraganski urlik ljudskih grla i glazbala vapi za savršenstvom iz kojeg je i došao: za tišinom. Bila je to glazba zbog koje je vrijedilo ustati iz kreveta, glazba koja ne umrtvljuje dušu, nego je budi. Čovjek od miline zadrhti pri pomisli koliko nas još takvih putovanja očekuje u sljedećih 12 godina.

Izdvajamo