Osamdesetogodišnji Luka, supruga Milka (70) i kći Jelena (38) članovi su obitelji Matković, koju cijeli život prati nesreća, piše Slobodna Dalmacija.
Nakon što je njihova baraka, u kojoj su na Brdima živjeli 70-ih godina prošloga stoljeća, izgorjela, preselili su se u sličnu takvu, ali tek izgrađenu na Sućidru. Poslije njih uselilo se još šest obitelji, koje su većinom do Domovinskog rata uspjele dobiti stanove i otići iz tada već trošne i neodržavane barake. Luka Matković je cijeli život bio preponosan i nije želio moliti za pomoć, pa je na kraju jedini ostao u bijedi i nevolji sućidarske barake 77 A. Sada im prijeti izgon, jer baraku žele srušiti a na njezinu mjestu sagraditi parking, i tu vijest "dvojica iz Banovine" nedavno su im došli priopćiti.
– Uvjeti u kojima živimo su nikakvi. Mislim, naviknuli smo se jer smo morali, ali baraka nikada nije ni bila za živjeti – kažu nam kći Jelena i gospođa Milka, rođena u Podstrani, koja je jedno vrijeme radila u "Parkovima i nasadima".
U mirovinu je otišla prije osam godina i sad mjesečno prima 1200 kuna. Kći Jelena prima 800 kuna socijalne pomoći, a otac koji je rodom iz Imotskog, cijeli život je nešto radio i snalazio se, pa je tako jedno vrijeme i "na crno" bio u Njemačkoj, međutim nema ni kune "penzije".
Snalaze se iz mjeseca u mjesec s ukupno 2000 kuna, a s tim iznosom podstanarstvo, režije, hranu i sve lijekove, kojih, nažalost, piju puno, jer su ih trošna baraka i teški neljudski uvjeti života u azbestu koštali zdravlja, nema šanse da uspiju podmiriti. Bez tople vode, struje u hodnicima, grijanja – izuzev spiralne grijalice na kojoj pale samo jednu spiralu jer ne mogu priuštiti više, žive posljednja tri desetljeća. Dvije godine su imali klimatizacijski uređaj, ali loše instalacije, vlaga i prokišnjavanje brzo su ga uništili, piše Slobodna Dalmacija.
– Ove zime je bilo ispod ništice, a mi imamo jednu grijalicu koju ionako ne možemo plaćati. Jedino što smo mogli tada je leći u krevet i pokriti se dekom – kaže nam otac Luka.
Kupaonice ustvari ni nemaju, to je betonska prostorija u kojoj nema tople vode, bez bojlera, pa se zimi Matkovići "kupaju" u sobama uz pomoć maštila s vodom koju su prethodno ugrijali na štednjaku. Odjeću peru po istom principu. Pored svega toga tu su i djeca iz obližnje škole i zgrada kojima je zabava gađati njihov dom stijenama. Rugaju im se, kao i mnogobrojni cijeli život – međutim to ih više ne boli, najgore im je što je baraka ionako previše trošna pa strepe da će je neka stijena u potpunosti uništiti.
Tako su im djeca nedavno razbila prozor koji nisu imali od čega popraviti, što im je bila dodatna tegoba u zimskim mjesecima.
– Ukupno 34 godine ovdje stanujemo. Glavna dva problema su stanje u kojem se naša baraka nalazi i to što se planira rušiti za potrebe izgradnje parkinga za stanare okolnih zgrada. Ljudi iz Banovine prije tri tjedna priopćili su nam da će baraku rušiti i da moramo iseliti. Rekli smo im tada, nema problema mi ćemo iseliti, ali dajte nam nešto gdje ćemo moći živjeti. Ne možemo na ulici završiti – kazuje majka Milka koja je primila nenajavljene "goste". Uzeli su tom prigodom podatke i rekli da će se javiti. Od tada Matkovići svakodnevno žive u strahu da će ih istjerati, ili još gore, doći i njihovu trošnu baraku sravniti sa zemljom.
– Bio sam ja u Banovini neki dan i obećano mi je da će riješiti naš problem, ali ja im ne vjerujem. Mislim da su se vjerojatno samo htjeli mene osloboditi – dodaje otac Luka.
Zato se kći sa svojom nesretnom pričom odlučila obratiti sugrađanima koji su članovi Facebook grupe "Split i oko Splita". Počela je prije tjedan dana pisati memoare iz svoga nesretnoga života i na nagovor jedne članice pokrenula potpisivanje peticije da joj roditelje ne izbace na ulicu i da im se nađe novi dom. Zasad su skupili nešto više od 600 potpisa, a potrebno im je, kažu, tisuću.
– Možda bi nam pomogli da imam petero gladne djece oko sebe, međutim, ja nisam toliko neodgovorna da bih rađala kad nemam dovoljno ni za sebe – kaže Jelena koja sebe isključuje iz ovog problema, jer je nedavno s dečkom otišla u podstanare. S potpisima planira ići u Banovinu i moliti da se riješi egzistencija njezinih roditelja. Novac nisu nikad, pa tako ni sada, tražili ni željeli. Potrebno im je jedino 1000 potpisa s kojima se nadaju nešto postići, pa tako i od nas, od "Slobodne", uz zahvalu što smo primijetili njihovu nevolju tražili su samo naše ime i prezime na peticiji. I da im podijelimo post na Facebooku da i drugi vide.
– Ja sam se nekako snašla, tako da je za mene lako. A što će oni, kud će. Pa oni su već stariji – priznaje suznih očiju Jelena, čija tuga postaje još veća kad je pitamo da opiše svoj život.
Maltretiranje i ruganje već od osnovne škole, loše, nasilne i nesretne veze, klinička depresija zbog koje ni sama nije sposobna za stalni radni odnos.
– Više smo bili gladni nego siti, jedno vrijeme mnogo nas je živjelo u baraci i svađe su bile svakodnevne. Očajnički sam htjela da me netko voli, ali većina je to iskorištavala. Četiri puta sam se pokušala ubiti – u suzama priznaje Jelena.
– Bila bih presretna da ne moram i dalje ovo proživljavati – priznaje majka Milka.
Baraka, kažu njezini jedini stanari, bila je vlasništvo "Lavčevića" i "Konstruktora" u kojoj su jedno vrijeme, dok su gradili obližnje zgrade, živjeli njihovi radnici. Sad je pretpostavljaju "gradska". Matkovići imaju i rješenje o stanarskom pravu, a njihova najveća greška je što nisu, kad i svi ostali bivši stanari barake na Sućidru, tražili pomoć nadležnih i odgovornih.