Glavna je poruka, ako je pacijent bolestan, mora se liječiti. A propisana terapija u dokumentu Ifo-a Gospodarska reformska agenda za Hrvatsku je prilično benigna, a opravdana vrlo uvjerljivom dijagnozom. Naravno, puno je mogućih pristupa kako možemo biti bolji i spasiti se od poniranja u kojem jesmo, čak i više duhom nego novcem. No, svaki realni pristup u Hrvatskoj antireformske snage etiketiraju besmislenim pojmovima ‘neoliberalnog’ – to je više kao neka psovka, ili kakvim drugim izmišljotinama, pa je tako i ovaj plan najprije privukao pažnju po navodnim ‘bolnim rezovima’ ili sličnim paradigmama kojih u njemu u stvari nema. Hrvatska može pobijediti na više različitih načina, nazovimo to stilova, a ovaj stil mogao bi potpisati i SDP jednako kao i HDZ i Most. Ono kao kad se umjesto raspadnutog bicikla za put do mora odlučujete za novi model bilo koje od vodećih marki automobila – svaki je dovoljno dobar i nekontroverzan.
Ciljana deprecijacija
Za početak, uočimo da se u razumijevanju glavnog problema i pristupa pokazuje da se radi o balansiranom i zapravo nježnom planu, kojemu nikako ne pristaje podvođenje pod nazive ‘bolnih rezova’ ili poznata antireformistička obmana, sintagma ‘neoliberalno’.
Pogledajmo što razumijevaju kao glavni problem: “Što se tiče sadržaja predloženog programa reformi, složili smo se da je najurgentniji problem u Hrvatskoj ogromna stopa nezaposlenosti, osobito među mladima, a veliki odljev mozgova lišava zemlju mnogih od njegovih najboljih ljudskih resursa.”
A o pristupu: “Ifo institut je nezavisna istraživačka kuća bez ikakve stranačke ili političke povezanosti. Jedini princip kojeg se jasno držimo, kao rezultat dokazanih teorijskih utemeljenja i empirijskih dokaza, jest uvjerenje da je socijalna tržišna ekonomija (s jakim naglaskom na ‘društveni’) najuspješniji sustav za postizanje i usklađivanje gospodarskog rasta i društvenog blagostanja.”
Ovo nije samo fraza, dokument vrvi terminima izvedenim iz ‘socijalno’, a o kakvom se pristupu radi, pogledajmo na primjeru nazovidevalvacije koja je ovih dana već jako eksploatirana kao neka navodno žestoka mjera. Ali najprije, kako bismo Agendu stavili u kontekst, zaista je bitno usporediti je s besmislenim Planom 21. U njemu imamo slične temeljne odrednice: “Radno mjesto i ekonomska neovisnost građana uvjet su za napredak prema ekonomskom blagostanju, ali i daljnjem razvoju demokracije i ljudskih sloboda u Hrvatskoj. … Koalicija polazi od ključnoga cilja da svakom hrvatskom građaninu i obitelji treba osigurati ekonomsku i socijalnu sigurnost! Da bi to bilo moguće, nužno je snažno potaknuti gospodarski oporavak i rast koji će omogućiti ‘povrat’ izgubljenih poslova, otvaranje novih radnih mjesta, rast primanja te poboljšanje kvalitete života. … najveća povreda radničkih prava je nezaposlenost.” Nakon toga slijede potpune besmislice, ciljevi koje može ostvariti jedino suvremeno gospodarstvo (u dijelu naše ljevice je ‘kapitalizam’ još uvijek prljava riječ) – gospodarski rast od 5%, stvaranje radnih mjesta, velike investicije i bogaćenje, a uz lenjinističke koncepte ‘sukoba rada i kapitala’ i ostalih općih mjesta trash-marksizma.
Agenda je puno konkretnija, smislena je, i socijalno puno odgovornija. Vratimo se na primjer devalvacije. Predlaže se ciljana deprecijacija od 13% nominalno, odnosno svega 7% realno, odnosno svega do 1% godišnje, što bi bilo samo malo ubrzanje s obzirom na postojeći naš višegodišnji trend. Svrha toga bi bilo povećanje konkurentnosti – jer smo za barem toliko skuplji od konkurencije na tržištima investicija, uz istovremeno pažljivo smanjivanje kamatnog diferencijala na kredite u kunama i eurima, kako bi se u unutarnjem prometu devizni krediti zamijenili kunskima. A devalvacija bi bila ovako spora prvenstveno kako bi i banke i dužnici mogli njome lakše upravljati, s osobitim naglaskom na siromašnija kućanstva. Recimo, stavimo se u poziciju dužnika po stambenim kreditima i usporedimo to s logikom donedavno vrlo agresivno zagovarane jednokratne devalvacije, ili sada ‘kunizacije’ koja bi sve kredite pretvorila u kunske, s katastrofalnim učincima na poslovanje banaka i cijelog gospodarstva i potom zasigurno smanjenje plaća, još veću nezaposlenost i stoga još veće probleme za dužnike.
Lažni marskisti
Na sreću, ili mnogima na žalost, Agenda je brutalno iskrena, a što nam više treba nego istina? Primjerice, otvoreno kaže kako je prema našim zakonima radno vrijeme kraće nego u usporedivim zemljama. Ovo je potpuno istinito i nekontroverzno, iako naši mediji svako malo razvaljuju senzacionalističkim tezama o tome da ‘Hrvati rade najviše u EU, a to je zbog neoliberalnog kapitalizma’. Jadni Nijemci skoro sigurno nisu ni svjesni da je situacija zapravo takva da su Hrvatska i Slovenija jedine dvije zemlje u EU koje pauzu za ručak ubrajaju u radno vrijeme, pri čemu mi čak neistinito o tome izvještavamo nadležne europske organizacije, pa su usporedne statistike pogrešne. U ovom trenutku se lažni socijaldemokrati i marksisti vjerojatno dižu na noge jer da je ‘8-8-8’, odnosno u našem slučaju ‘7,5-8-8,5’, navodno temeljno ljudsko pravo, ali Nijemci ovdje nemaju ideoloških naočala. Jasno i benigno kreću od činjenice o radnom vremenu, od činjenice da propadamo, te savjetuju, kako ne bismo morali smanjivati plaće, da počnemo samo malo više raditi. Jasno ne diskutiraju o tome da neke djelatnosti u Njemačkoj imaju kolektivno ugovoreno kraće radno vrijeme jer se u civiliziranom svijetu podrazumijeva da ondje gdje ima puno kapitala i rad vrijedi više, pa radnik može raditi manje. Ali pitanje je kako se obogatiti, a još prije toga, kako prestati propadati?
Sivo gospodarstvo
Ifo prepoznaje da su mnoge stvari naprosto elementarno pospremanje kuće, ali da i s time imamo problema, pa, primjerice, predlaže da uđemo u 21. stoljeće digitalizacijom javne uprave, što bi povećalo efikasnost, ali i smanjilo mogućnost korupcije. Općenito, pokazuje da na puno mjesta možemo istovremeno postati i efikasniji i efektivniji, a upravo takve situacije omogućavaju radikalni napredak. Iako, iz daljine vjerojatno nisu ni svjesni kako je napredak lako ostvariti. Recimo, danas se u svijetu podrazumijeva da pismenost ne znači krasopis, nego rad s računalom. A kod nas u prijemu u javnu službu još nema zahtjeva za brzinom pisanja na računalu!
Zanimljivo, Ifo se poziva na relevantne izvore koji tvrde da je sivo gospodarstvo veće nego što obično sami smatramo i predlaže bolju kontrolu naplate poreza. A što se tiče poslovnog okružja, radi se o zdravorazumskim stvarima koje stalno slušamo od svih dobronamjernih.
U nekim elementima je Agenda praktički socijaldemokratska, a siguran sam da bi je – da ju nije naručio HDZ – rado potpisalo i nekoliko ministara prošle Vlade. Primjerice, osim što ispravno detektira rentijersku poziciju dijela javnog sektora, prepoznaje ju i na strani kapitala, odnosno rentijerstva. Zagovara ukidanje poreznih poklona bogatijima, primjerice kroz ukidanje povlaštene stambene štednje i poklona u trećem mirovinskom stupu. Da je ovdje u pravu, pokazuje i jaki rast štednje u bankama kroz cijelu krizu – očito dio populacije stalno dobro živi – i fenomen Pikettyja, koji je bio herojem naših antireformskih snaga sve dok nije kao jedinu mjeru za Hrvatsku preporučio uvođenje poreza na nasljedstvo (u velikom dijelu zapravo nekretnine).
U Agendi vidimo i odakle zbrka oko reforme kurikuluma. Naime, Ifo predlaže veći naglasak na praktično obrazovanje, kako bi ljudi lakše našli posao i – potpuno razumljivo, suvremeno i nekontroverzno – predlaže veći naglasak na tržišnu valorizaciju edukcije, što je lako napraviti vaučerima, kao u Švedskoj. Međutim, neki od glavnih aktera u proizvodnji novog kurikuluma su potpuno nerazumljivo zatvoreni u lenjinističke čahure i odbacuju ovakve ideje.
Pesimistična klima
Sličnu analizu mogli su napisati i mnogi naši stručnjaci, primjerice ministrica Jurlina Alibegović, gospođe Švaljek ili Ott, ili naš najbolji ekonomski analitičar g. Šonje, ali je iz niza razloga vrlo mudro da je vodstvo HDZ-a angažiralo Ifo. Međutim, nerazumljivo mi je zašto je nisu iskoristili u kampanji, radi se o konstruktivnoj i benignoj Agendi. Možda ih je uplašila destruktivna i pesimistična društvena klima gdje su svi za reforme, ali da se ne dotiču njih, kao i spominjanje dramatične ‘doline smrti’ za političare koji kreću u reforme – ali to smatram više figurom, samozaštitom Ifoa od negativnih učinaka (‘može biti opasno po zdravlje’). Pogotovo zato što smatram da ni Ifo nije svjestan kako nam malo treba, kako se s malo može postići puno. Znam, otkad se zadnjih mjeseci bivši ministar Grčić ne oglašava, proglašavaju me najvećim optimistom u Hrvatskoj, ali za sada sam bio u pravu!