SLAVONSKI AVIOSANITET

NEPOZNATA PRIČA O HEROJSKOJ AVIOJEDINICI U DOMOVINSKOM RATU 'Poljoprivrednim avionima preko okupiranog područja u Zagreb smo prevezli 141 ranjenika'

Osijek, 190918.
Josip Klobucar, umirovljeni pilot Samostalnog zrakoplovnog voda HV-a u Domovinskom ratu.
Na fotografiji: Klobucar ispred aviona AN-2 na kakvom je letio za vrijeme rata.
Foto: Vlado Kos / CROPIX
Vlado Kos / CROPIX

 

Njihova uloga u Domovinskom ratu bila je iznimno velika i značajna. U vrijeme kada Hrvatska još nije imala svoju borbenu avijaciju, logistička i vojna djelovanja aviona Privredne avijacije iz Osijeka iz koje će 8. listopada 1991. nastati Samostalni zrakoplovni vod Osijek, kao prva ozbiljno ustrojena hrvatska zrakoplovna postrojba, dala su značajan obol u obrani domovine, ali su istovremeno bili i velika moralna potpora borcima na terenu. Legendarne su priče o akcijama osječkih pilota i padobranaca, koji su dvokrilnim poljoprivrednim avionima AN-2 dostavljali pomoć bacajući sanduke sa sanitetskom opremom padobranima ljudima u opkoljenom Vukovaru, ali i sami borbeno djelovali nakon što su došli na ideju da od industrijskih plinskih boca izrađuju bombe teške 200 kg, popularno nazvane bojler-bombe, koje su potom bacali na neprijateljske položaje. Na žalost, u jednoj od takvih akcija, kada je plan bio baciti bombu na most u Nijemcima nedaleko od Vinkovaca, avion čiju su posadu činili piloti Marko Živković, inače osnivač voda, i Mirko Vukušić te padobranci Rade Griva i Ante Plazibat, pogođen je iznad Otoka kod Vinkovaca, a sva četvorica su smrtno stradala. Bilo je to na Dan grada Osijeka 2. prosinca 1991.

Prijevoz ranjenika

Taj je događaj presudio i Samostalnom zrakoplovnom vodu, koji je nakon 35 borbenih letova tijekom kojih je bačeno 68 bombi morao prestati s djelovanjem. No, hrvatskoj javnosti manje je poznata činjenica da je Samostalni zrakoplovni vod ponovno aktiviran u rujnu 1992., nakon što su se rasplamsale borbe u BiH, napose u Bosanskoj Posavini, ovaj put za misiju koja mu je i prvotno bila namijenjena - prijevoz ranjenih pripadnika ZNG-a, policije...

Privatna arhiva
 

- Demobilizirali su nas 31. svibnja 1992., a onda nas ponovno mobilizirali 4. rujna 1992., ali ovaj put u znatno manjem obimu. Za prijevoz ranjenika mobilizirana su dva aviona AN-2 Privredne avijacije Osijek i to 9A-BKC i 9A-BFT s osnovnim zadatkom prijevoza ranjenika iz Bosanske Posavine, odnosno iz Opće bolnice “Dr. Josip Benčević” Slavonski Brod, koja je zbrinjavala najteže bolesnike, u Zagreb - ispričao nam je Josip Klobučar, danas umirovljeni pilot koji je bio član SZV-a i šef pilota Privredne avijacije Osijek, inače čovjek s ogromnim letačkim iskustvom, svojevremeno višestruki prvak i reprezentativac Jugoslavije i Hrvatske u letenju sportskim avionima te prvak Balkana u reli letenju 1989.

Tri posade

- Mi smo se i 1991. zapravo pripremali za prijevoz ranjenika, pa smo u tu svrhu u avione postavili ležaje, obojali ih u maskirne boje kako bismo ih mogli sakriti od neprijatelja... pa smo bili spremni i za novi angažman kada je to od nas zatraženo u rujnu 1992. Na području Slavonije tada je bilo preko 100 poljoprivrednih letilišta, iako smo mogli sletjeti na bilo koju livadu samo da imamo 400-500 metara staze za slijetanje-polijetanje. No, za bazu je odabran poljoprivredni aerodrom Ivanin Dvor kod Pleternice, jer je bio relativno blizu bolnici u Slavonskom Brodu, a opet dovoljno udaljen od prve crte bojišta odnosno rijeke Save, tako da nas nisu mogli gađati konvencionalnim naoružanjem, osim dalekometnim. Tada smo počeli djelovati pod nazivom Aviosanitet SZV Osijek, a cijelom akcijom u ustroju Aviosaniteta koordinirao je pukovnik-pilot Tomislav Begović, zadužen za zrakoplovstvo u Operativnoj Zoni Osijek - kazao je Klobučar.

Za ovu su svrhu mobilizirane tri posade. Jednu su činili piloti Josip Klobučar i Danijel Conjar te aviomehaničar Franjo Gardaš, drugu piloti Zoran Županić i Miroslav Mlinarević te aviomehaničar Ivan Đuretić, i treću piloti Miroslav Vlašić i Robert Parađik te aviomehaničar Zdravko Bilić. Početkom 1993. Aviosanitetu se priključio i pilot Erih Mirošničenko, a aviogorivo dovozio je vozač autocisterne Marinko Bilić iz Privredne avijacije Osijek. Logistiku u Pleternici, pak, činili su Nikola-Mika Alaber, predsjednik MZ Pleternica, Miro Alaber, sportski pilot, Tome Majnarić iz Oropleta Pleternica, Dragutin Mitrović-Ciki i Mijo Kalaica, TV mehaničar-komunikacije-radio veza, dok je za osiguranje aviona i aerodroma bila zadužena Samostalna domobranska bojna Požega, 4. satnija Pleternica, a hranu su dobivali iz vojarne u Požegi.

Privatna arhiva
 

Inače, potreba za njihovim angažmanom bila je očita, jer zbog okupacije zapadne Slavonije nije bi moguć direktan prolaz autocestom, dok je prijevoz vlakom okolnim putem, od Sl. Broda preko Kapele, Pleternice, Našica, Slatine, Virovitice, Đurđevca, Koprivnice do Zagreba trajao i do 12 sati.

- Avionom je taj put odnosno let trajao oko 1 sat s tim da je u jednom letu moglo ići šest ranjenika, jer je toliko bilo ugrađenih ležaja u avionu. Eventualno mogao je i još koji lakši ranjenik, a obavezno je išlo i prateće medicinsko osoblje te aviomehaničar - pojasnio je Klobučar, koji je bio u timu s Danijelom Conjarom i Franjom Gardašem, koji je upravo na današnji dan, 23. 9. 1992., obavio prvi let, prvi prijevoz ranjenika u Zagreb.

- Sve je bilo odlično organizirano, a logistika je sve napravila da nemamo nikakvih problema. Ubrzo se uvidjelo da cjelodnevno parkiranje aviona na aerodromu Ivanin Dvor nije dobro, jer je avion bio dosta uočljiv iz zraka pa je za potrebe voda, a u svrhu skrivanja aviona od neprijateljskog zrakoplovstva, odabrana jedna livada kod sela Kalinić na sjeverozapadnim obroncima Dilja, koja je bila udaljena samo 4 km od Ivanin Dvora. Taj pričuvni aerodrom kod sela Kalinić služio je za skrivanje aviona, jer zrakoplovstvo JNA nije moglo pretpostaviti da bi netko mogao sletjeti među te šumarke i brežuljke. Svaki put po povratku iz Zagreba avioni su sletjeli na tu livadu, a na dan letenja za prijevoz ranjenika vraćeni na bazni aerodrom Ivanin Dvor kojih 15 minuta prije predviđenog polijetanja za Pleso - ispričao je Klobučar.

Heroji nisu pozvani

Posade su pritom bile non-stop u dežurstvu, a za prijevoz im je javljano sat vremena prije polaska, kako bi avion već za 30-ak minuta bio spreman za polijetanje, a toliko je otprilike trebalo vremena i kolima Hitne pomoći da iz Slavonskog Broda dovezu ranjenike u 35 km udaljen Ivanin Dvor. Paralelno bi se kontaktiralo Zračnu luku Pleso i najavio dolazak aviona, kao i tamošnji sanitet, koji je imao spremna ambulantna kola za prihvat ranjenika i prijevoz u neku od zagrebačkih bolnica.

- Prilikom letova čak smo ponekad prelazili i preko nekih kritičnih područja između Papuka i Psunja, malo sjevernije od Kamenske, da skratimo put, a to je bilo još okupirano. No, nisu nikada djelovali na nas, a možda i jesu lakim pješačkim naoružanjem, ali to nismo osjetili jer smo bili previsoko. Najteže je u svemu bilo slušati  jauke ranjenika, jer su u brodskoj bolnici, koja je bila u teškoj situaciji, bili doslovce "pokrpani" - prisjetio se Klobučar.

Aviosanitet je na Ivanin Dvoru ostao do 15. listopada 1992., pri čemu su odradili 17 letova i prevezli 93 ranjenika. Najviše u jednom danu, 6. 10. 1992., prevezeno je 20 ranjenika s dva aviona AN-2.

- S vremenom se pokazalo da je udaljenost sa sjevernih obronaka Motajice do poljoprivrednog aerodroma Ivanin Dvor samo 25 km zračne linije, što je bilo u dometu dalekometnog topništva, a jedan napad se i dogodio sredinom listopada, sigurno na nečiju dojavu o tome što se tamo radilo, pa je donesena odluka o prebaziranju radi sigurnosti prvenstveno građana Pleternice i okolice i nepotrebnog razaranja koja su počela koji dan ranije, kao i zbog sigurnosti članova Aviosaniteta. Stoga smo se vratili u Osijek 16. 10., a onda smo već 22. 10. prebazirani u Cernu kod Vinkovaca, gdje smo ostali do kraja studenoga da bismo potom bili prebačeni na poljoprivredni aerodrom u Retkovce. S ta dva aerodroma odradili smo još 13 letova i prevezli 48 ranjenika, dakle ukupno 30 letova i 141 prevezeni ranjenik bila je bilanca našega rada i nadamo se da je time spašeno mnogo života. Demobilizirani smo krajem srpnja 1993., nakon pada Bosanske Posavine - ispričao je Klobučar, kojega jepogodila činjenica što prošle godine nije pozvan na obilježavanje 25. obljetnice prvog leta Aviosaniteta iz Pleternice, koju je organizirao grad Pleternica.

- Bio sam u stalnom kontaktu, osobito s gospodinom Marijem Kalanom, koji mi je rekao za obilježavanje i kojemu sam čak i dao svoje pisane i fotografske materijale kao prilog za brošuru tiskanu tim povodom, uz uvjet da me prije uvrštavanja tih materijala u brošuru dodatno konzultira za suglasnost i koordinaciju, što nije učinio. Isto tako nije pozvan ni Tome Majnarić, logističar Aviosaniteta iz Pleternice. Očito su neki ljudi koji s tim humanitarnim činom u ratu nisu imali nikakve veze, tada sebe stavili u prvi plan krojeći listu pozvanih po svom nahođenju - istaknuo je Klobučar.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo