Kultura nepovjerenja - tako je ozračje u hrvatskom društvu u svojoj Uskrsnoj čestitci prošle nedjelje nazvao zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. Nepovjerenje među supružnicima, među nezaposlenima i obespravljenima, među građanima i u institucije, rekao je, otrov je koji se gotovo kapilarno širi tkivom našeg društva i čovjeku šalje poruku: ništa se ne može učiniti da bi bilo bolje. Zbog njega, dodao je, u ljudima bukti nezadovoljstvo i ne vide perspektivu za životnu sigurnost.
Kardinal rješenje u premošćivanju razornog nepovjerenja vidi u vjeri u Boga i priznavanju vlastitih grijeha i ograničenja. Znanstvenici se, pak, zaustavljaju na daleko svjetovnijim metodama, no činjenica je da znanstveni podaci potvrđuju kako je osnovna teza kardinala Bozanića - ona o otrovnom nepovjerenju koje koči hrvatsko društvo da ide naprijed - točna.
Na začelju Europe
Hrvatska je već dugi niz godina na samom začelju europskih zemalja kad se radi o povjerenju - kako među samim građanima, tako i građana u sustav i institucije. Hrvatska je također pri samom začelju kad se radi o općem bogatstvu i prosperitetu zemlje s jedne, i subjektivnoj ocjeni kvalitete života s druge strane. Na čelu obje ljestvice - i one o općem povjerenju i one o općem bogatstvu i kvaliteti života - nalaze se upravo najbogatije i najnaprednije europske zemlje.
- Zemlje koje napreduju su zemlje s izrazito visokim stupnjem općeg povjerenja, i u to nema dileme. Ekonomski gledano, to je potpuno jasno: jednostavne računice pokazuju da su u takvim zemljama i svakodnevni život i poslovanje nemjerljivo jednostavniji i sigurniji - jer su to zemlje u kojima su tzv. transakcijski troškovi iznimno niski. Za njih nema potrebe jer se usmeni i pismeni ugovori poštuju, prijevare su rijetke, korupcija je na minimumu i stvoreno je ozračje sigurnosti i stabilnosti - objašnjava dr. Predrag Bejaković s Instituta za javne financije, jedan od suautora publikacije “Trendovi kvalitete života: Hrvatska od 2007. do 2012. godine”.
Transakcijski troškovi su, objašnjava, oni troškovi koje građanin mora platiti dodatno, iznad vrijednosti robe ili usluge koju zapravo kupuje, kako bi bio siguran da će doista kupiti ono što želi.
Rabljeni automobil
- Da objasnim vrlo plastično: osoba koja u Hrvatskoj kupuje rabljeni automobil u startu sumnja da će ga prodavač prevariti te odmah trči automehaničaru da provjeri jesu li prekucani brojevi šasije ili namještena kilometraža. A usluge tog automehaničara koštaju - i to je taj transakcijski trošak. Jednako je i s troškovima odvjetnika pri kupnji stana i u nizu drugih životnih situacija u kojima građanin ne može jednostavno, na danu riječ i povjerenje, obaviti ono što mu treba. Kad se takvo nepovjerenje proširi, ono zahvaća i državu u cjelini. Primijenimo značaj tih troškova na stepenicu složeniju problematiku: zato su kamate na kredite u Hrvatskoj više nego, recimo, u sjevernoeuropskim državama jer je povjerenje u povratak duga bitno manje - objašnjava dr. Bejaković. Države u kojima vlada međusobno visoko povjerenje države su koje ne trebaju puno osiguranja i osigurača, a osiguranje - košta.
Na vrhu ljestvice europskih država s najvišom samoprocijenjenom kvalitetom života i najvišim stupnjem povjerenja gotovo redovito nalazi se Danska - jedna od najbogatijih i najsretnijih nacija na svijetu. Koliko Danaca se, pri kupnji stana, pita hoće li mu prodavač zapravo prodati tuđi stan u koji je provalio dok je pravi vlasnik na godišnjem odmoru?
- Vjerojatno im takav scenarij uopće ne pada na pamet. Radi se o stabilnoj i sigurnoj državi, s minimumom korupcije te jasnim i trajnim pravilima koja traju duže od mandata jedne vlade i kojih se građani nastoje pridržavati. U Hrvatskoj ni za jednu mjeru ne možete biti sigurni da će potrajati, ni za jedan zakon da je trajan i stabilan, ne postoje jasne okosnice na kojima građani mogu dugoročno planirati svoj život. U Danskoj su u posljednjih 30 godina promijenili valjda pet posto svojih zakona - kaže dr. Ljiljana Kaliterna Lipovčan, psihologinja s Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar”.
Zbog visokog nepovjerenja, dodaje dr. Bejaković, Hrvatska ima potrebu sve normirati i sve pokriti zakonima, jer građani ne mogu računati na dobru vjeru i poštenje. A kad se sve nastoji normirati - što je nemoguće - dobiva se suprotni efekt: veliko područje ostat će nepokriveno zakonima i otvarati nova i nova vrata za prijevare i korupciju.
Zašto je nepovjerenje u Hrvatskoj toliko visoko, i zašto baš u Hrvatskoj, a ne nekoj drugoj tranzicijskoj državi koja je prošla slično iskustvo kao i mi - istraživačko je pitanje na koje bi znanstvenici, kažu naši sugovornici, tek trebali dati odgovor.
- Implikacije i posljedice takvog nepovjerenja jasne su - podijeljeno društvo nesretnih građana koje teško napreduje i kreće prema naprijed. Međutim, koji su uzroci tako visokog nepovjerenja, tek treba istražiti - kaže sociologinja Lidija Japec.
Sve tranzicijske države, kaže, iskazuju niski stupanj povjerenja, ali Hrvatska je u mnogim kategorijama i ispod ostalih sličnih država - iako su i one prošle pretvorbu i privatizaciju, iako imaju dojam visoke korupcije, a građani sumnjaju u poštenje i pravednost institucija.
Stvaranje nepovjerenja
- Dojam nepoštenja i korumpiranosti - bio on objektivan ili ne - iznimno je važan za razvijanje nepovjerenja, čak i kad se ne bazira na stvarnosti. Istraživanja su, primjerice, pokazala da su tenzije između različitih slojeva društva jako izražene, mnogo jače od prosjeka EU, iako nema objektivnih pokazatelja koji bi ih potvrdili - kaže sociologinja Japec.
Na primjer, 60 posto hrvatskih građana kaže da su tenzije između bogatih i siromašnih u Hrvatskoj vrlo izražene, dok u EU to prosječno smatra tek 35 posto građana. Objektivni pokazatelji kojima se mjeri različitost u distribuciji dohotka, pak, pokazuju da Hrvatska ne odskače bitno od europskog prosjeka.
- No, percepcija je vrlo važna, bez obzira na to je li stvarna ili nije. Kad je o Hrvatskoj riječ, mi zapravo ne znamo kakva je distribucija ukupnog bogatstva - mjerimo samo dohodak. Dakle, zaključujemo na temelju onoga što vidimo, a ono što vidimo stvara nepovjerenje i tenzije. Drugo, još važnije, jest dojam o tome na koji je način to bogatstvo stečeno. A dojam je da je jako veliki broj ljudi svoje bogatstvo stekao na nepošten, nepravedan način - ne zahvaljujući svojem znanju i sposobnostima, već vezama, korupciji i muljanju. Takav osjećaj nepravde povećava percepciju napetosti. I tu percepciju treba poštivati, ne treba je umanjivati i negirati, jer je ona tu i na temelju nje djelujemo - kaže Japec.
Takva percepcija, dodaje psihologinja Kaliterna Lipovčan, kod ljudi izaziva letargiju i uvjerenje da ionako ne mogu ništa učiniti pa se ne moraju ni uključivati ni truditi.
- Ljudi ne vjeruju da će išta promijeniti na izborima, ne vjeruju da civilne udruge mogu imati ozbiljan utjecaj, u sve sumnjaju i misle da je sve unaprijed izrežirano i riješeno. To, pak, dovodi do njihove sve veće isključenosti iz društvenog i političkog sudjelovanja. Time se zatvara krug - nedjelovanjem naprosto se ništa ne može postići - kaže Kaliterna Lipovčan.
Kad se radi o povjerenju u institucije, Hrvatska stoji još lošije nego u području nepovjerenja među samim građanima. Na pitanje da odrede svoje povjerenje u pravosuđe ocjenom od 0 do 10, pri čemu nula označava potpuno nepovjerenje, a 10 potpuno povjerenje, hrvatski su mu građani u Pilarovom barometru dali ocjenu - 3. A upravo je pravosuđe, odnosno pravna sigurnost, jedna od najvažnijih karika u gradnji povjerenja: ono daje građanima osjećaj sigurnosti i pravednosti.
- Pravosuđe je sustav koji u nizu sjevernih i zapadnih europskih država uživa stabilno povjerenje niz godina. Danci mu, recimo, daju ocjenu 7,8. Na samom su, pak, dnu, kad je o povjerenju građana riječ, političke stranke. I u ostatku zemalja političke stranke uživaju najmanji stupanj povjerenja građana, ali Hrvatska je prema razini tog najnižeg povjerenja ipak na samom začelju - kaže dr. Kaliterna Lipovčan. Na skali od 0 do 10, hrvatske političke stranke dobile su ocjenu 1,8. Danci svojim političkim strankama daju peticu - gotovo dvostruko višu ocjenu od one koju hrvatski građani daju - pravosuđu.
Spori rast
Promijeniti situaciju, kažu naši sugovornici, nije lako, no stječe se dojam da to važni društveni i politički subjekti ozbiljno ni ne pokušavaju.
- Na temelju iskustva možemo zaključiti da mi sve radimo kako bismo to nepovjerenje dodatno produbili umjesto da ga počnemo suzbijati. Političari tu prednjače. Međutim, nisu jedini. Kod nas, primjerice, vlada opći dojam kako je cilj policije da uhvati vozača na najmanje opasnom dijelu ceste u prebrzoj vožnji kako bi ga kaznio, a ne kako bi svojom intervencijom podigao sigurnost prometa. Čini li policija sve da nas razuvjeri kako joj je primarni cilj ipak sigurnost? - pita dr. Bejaković.
Ipak, kaže dr. Bejaković, povjerenje u hrvatskom društvu generalno raste - jako, jako sporo, u nekim područjima stagnira, ali ipak ide na bolje.
“Svjestan sam kako se nekima može učiniti da na putu do povjerenja stoji nepremostiv ponor, s obzirom na ozračje nepovjerenja koje razara zajedništvo i nastojanje za opće dobro, a potiče podjele. Međutim, povjerenje se ne može kupiti ili odglumiti. Povjerenje se stječe”, završio je svoju Uskrsnu poruku kardinal Bozanić.